DIMNA ZAVJESA Sa skijanja je najbolje vratiti se na odmor u Sabor ili ministarstvo

Stari su vezovi imali dva remena i jednu kopču koja bi se stegla oko gojzerice. Danas se vezovi više ne zovu vezovi nego DIN. Razlika je kao između starog bakelitnog telefona i Sonyja XTR7. Najpametnije je PLATITI STRUČNJAKA DA VAM STAVI SKIJE NA PANCERICE I GURNE VAS NIZ PADINU, nego svršiti na traumi u Cortini samo zbog DIN-a

Današnjoj je mladoj generaciji zakon da se svake zime ide na skijanje, a ljeti na more. Zakon samo krši 300.000 nezaposlenih čiji roditelji životare od malih penzija ili prosječnih hrvatskih plaća, 100.000 onih koji vraćaju kredite koje su uzeli u švicarskim francima i par stotina hiljada građana hrvatske koji su žrtve ovrha i blokada. No, 200.000 građana nema te probleme i oni se zimi veselo skijaju i odmaraju na Alpama i Dolomitima, a ljeti oko Hvara ili Lokruma.

NE ZNAM KOLIKI JE BIO BDP prosječnih Zagrepčana pedesetih godina prošlog stoljeća, znam koliki je 2016. Ja se sjećam krize kada sam bio student, znam i poznajem krizu danas. U mome slučaju krize su konstanta. Razlika je samo da se nekad kriza nije zvala kriza. Uglavnom, iz zadnje krize izašle su sve europske zemlje osim Hrvatske i mene. Možda bi najbolji slogan za Hrvatsku bio – zemlja vječne krize. Kriza je brend Lijepe naše, a ne energija. Vjerojatno će se smijeniti melankolični ministar turizma pa će se promijeniti i brend. Teško da će se naći lošiji ministar i bezvezniji slogan. IIi obratno.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je BDP bio nepoznat, a bila je naravno kriza, zimi se skijalo, a ljeti išlo na more, kao i danas. Na moru nije bilo hotela s pet zvijezda nego odmarališta, uz obalu nisu jurili gliseri, ali na nebu je po noći sijao isti mjesec kao i danas. Nisu se jele japanske lignje nego jadranske. Promjene su se dogodile posebno što se tiče skijanja. Promijenila se klima, promijenio se broj skijaša i odredišta gdje se skija. Danas 200.000 hrvatskih građana ide na skijanje, a nekad su svi skijaši stali u dva vagona drugog razreda i tri autobusa Croatiatransa. Putovalo se u Delnice, na Sljeme, Trebević, Kranjsku goru. Na radost turističkih agencija danas se putuje na skijališta u Austriji, Italiji, Švicarskoj i Francuskoj, ispod Mont Blanca. Broj Hrvata koji ne mogu živjeti bez skijanja svake se godine povećava bez obzira na PDV ili BDP. 200.000 Hrvata jednostavno ne može zamisliti život bez skijanja. Ne mogu se odmoriti nigdje drugdje nego baš na skijanju.

Mislilo se da su se prvi skijali Kinezi, ne kao turisti nego kao lovci. Plosnate komade drva omotavali su krznom i jurili po snijegu loveći divljač. Danas se Skandinavija smatra domovinom skijanja. U spilji Rodoy na sjeveru Norveške pronađena je urezana slika u stijeni na kojoj se jasno vidi skijaš. Slika je stara oko 7000 godina. To bi trebao biti prvi skijaš. Zagrepčanima je skijanje otkrio Franjo Bučar 1894. Sto godina kasnije tata Kostelić sa svojom djecom na skijama osvojio je svijet. Može se reći da je skijanje u Zagrebu imalo dva razdoblja. Prvo od Bučara do Gipsa (tata Kostelić) i drugo nakon Gipsa koje traje do danas.

Prvo razdoblje: kada bi pao snijeg u Zagrebu, svršetkom studenog ili početkom prosinca, s tavana bi se donijele skije i očistile od paučine i prašine. Tko je imao gojzerice i skije popeo bi se na Cmrok na kojem je prvi skijao Bučar. Livada je ostala ista, za divno čudo, netaknuta. Preživjela je Austro-Ugarsku, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, socijalističku Jugoslaviju i pretvorbu. Mladež Zagreba skijala se na Cmroku. Tko nije imao gojzerice i skije nego samo sanjke, spuštao bi se Vončininom na sanjkama sve do Vlaške ili niz Tuškanac. Moglo se i autobusom otići na Sljeme. Prvo bi se skijalo na Činovničkoj livadi iznad Doma činovnika, a onda se spustilo do Šestina. Za to veselje trebalo je imati, osim skija i gojzerica, vuneni džemper, pump-hlače, šilt kapu, vunene ličke čarape i rukavice. Čaj se mogao popiti na Tomislavcu, večerali su se mamini restani krumpiri preliveni čvarcima kod kuće, dok su se na peći sušile pump-hlače, džemper, kapa, ličke čarape i promočene gojzerice.

DRUGO RAZDOBLJE vlada danas. Razlikuje se ne samo u skijama koje nisu više drvene i nemaju kožno remenje, nego i u štapovima i skijaškoj opremi. Pump-hlače i vuneni džemper, šilt kapu i gojzerice zamijenila je impozantna skijaška oprema. Drvene skije zamijenile su skije Elan, Rossignol ili Fischer. Ipak je najveća razlika u vezovima. Stari su vezovi imali dva remena i jednu kopču koja bi se stegla oko gojzerice. Danas je stvar zanimljivija. Razlika je kao između starog bakelitnog telefona i Sonyja XTR7. Vezovi se više ne zovu vezovi nego DIN. DIN je skraćenica za Deutsche Industrie Norm standarde, a ujedno izražava torzijsku napetost. DIN se podešava prema skijašu. DIN ima ugrađenu skalu koja se namješta prema nekoliko parametara: životnoj dobi skijaša, skijaškom znanju, masi (kilaža), visini i veličini stopala (pancerice). Na tehniku skijanja dodaju se bodovi kao i kada netko ima 50 godina ili više. Načeta koljena oduzimaju još poneki bod. U svakom je slučaju najpametnije platiti stručnjaka da vam stavi skije na pancerice i gurne vas niz padinu, nego svršiti na traumi u Cortini samo zbog DIN-a. Tu je još i oprema bez koje vas ne puštaju na uspinjače. Svaki od 200.000 Zagrepčana i Hrvata umjesto šilt kapa skija se s kacigama (200.000 kaciga plaćenih prosječno 100 kuna znači 200.000.000 kuna). Pump-hlače su zamijenili nepropusni kombinezoni, posebne gaće i naravno gojzerice pancerice. Nema skijaša ni bez očala. Mogu se izabrati kakve se hoće, ali se preporučuju Carrera. Mogu se naravno kupiti i na kartice. Bez rukavica nema skijanja kao ni bez Colmar jakne, torbe za pancerice i teleskopskih štapova.

Nije teško, ali ni lako izračunati koliko košta ta oprema. Koliko koštaju uspinjače, učitelji skijanja, koliko košta odlazak, gorivo, vinjete, lanci, zimske gume na autima. Cijene skijališta variraju. Cmrok i Sljeme zamijenili su skijališta u Kanadi, Koloradu i Britanskoj Kolumbiji. Skromniji odlaze u Kitzbühel u Austriji, Zermatt i St. Moritz u Švicarskoj. U Kranjsku su goru išli nekada studenti, danas nitko. Danas imponira skijati se u Val-d’Isèreu, Bad Kleinkirchheimu, Alta Badii…

Učitelji skijanja imaju pune ruke posla kako s djecom skijaša, tako s roditeljima i djedovima i bakama. Po danu se veselo skija i sunča, vozika u uspinjačama, fotografira s mobitelima, na vrhu se pijuckaju grogovi i punčevi u restoranima na vrhovima, a prije večere piju se kapučini u kafeima. Poslije večere skijaši se ne bacaju na svoje ili tuđe žene, nego na TV.

Među 200.000 ljubitelja skijanja ima svega i svačega. Od zadnjih truba u nekom holdingu, direktora agencija, običnih ministara do povlaštenih osoba. Svi imaju ruke, noge, koljena i glave koje su podložne povredama na skijalištima. Doktori upozoravaju skijaše da se prije odlaska na skijanja treba pripremiti.

MJESEC-DVA VJEŽBATI. Učvršćivati mišiće i pripremiti ih na napore kojima su izloženi na skijanju. Postoji indeks spremnosti. Prije odlaska na skijanje trebalo bi provesti hidro-kinetički trening i ispitati matematički algoritam izdržljivosti tijela. Disbalans tijela kod skijanja, čak i kod stajanja na skijama, dovodi do ozljeda. Tu su još pijani Rusi na skijama koji bezglavo jure niz skijališta, poluslijepe dame s crnim očalima koje se zalijeću u bilo što umjesto da koče, neodgojena djeca, stari Austrijanci, nekadašnji amaterski prvaci, glupače koje se spuštaju i vrište. Najpametnije je na skijanju ne skijati se. Sjesti u tople alpske interijere. Gledati kroz prozor Alpe ili Dolomite, zaplivati u zimskim bazenima, malo se znojiti u saunama, opustiti se u wellness centru, fotografirati se i snimiti HD kamerom u punoj skijaškoj opremi ispod skakaonice, zaplesati iz pristojnosti polku i tako izbjeći ozljede nogu, koljena i glave, ležanje u gipsu, dugi oporavak u bolnicama i rehabilitacije. Lijepo se vratiti na radna mjesta u Saboru, ministarstvima i agencijama na kojima se, treba pošteno priznati, najbolje odmara.

Komentiraj

PIŠE:Željko Senečić
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.