DIMNA ZAVJESA Pouke Krbavske bitke – Zašto Hrvati moraju skidati hlače

Bracu je prvo mučila prva žena pa druga pa treća, a sad i četvrta. Helsinški odbor se PRAVI BLESAV I ŠUTI. Mene je s dizanjem daske maltretirala prvo mama pa žena. Ali mama je bar znala kuhati

Nakon sedamdeset godina mogu ocijeniti tko ima pravo u pitanju povijesti. Trafikantica Europa ili profesorica povijesti. Trafikantica Europa rekla je da je povijest laž, a drugarica prof. Mali da od Krbavske bitke do danas (1947.) Hrvati moraju skinuti hlače da nešto dobiju.

PROFESORICA POVIJESTI u II. muškoj poslije Drugog rata bila je drugarica Mali. S Bracom sjedim u istoj klupi. Drugarica Mali predaje nam povijest u njemačkim vojnim čizmama i engleskoj vojnoj bluzi. Drugarica profesor kaže: “Danas ću vam govoriti o bitci na Krbavskom polju. Godine 1993., oprostite, 1493. dogodila se Krbavska bitka, odnosno bitka na Krbavskom polju. Nadam se da znate gdje je Krbavsko polje.” Mi, naravno, nemamo pojma. Šutimo. “Jakub-paša na Krbavskom je polju porazio hrvatskog bana Derenčina”, kaže drugarica Mali. “Ja znam gdje je Derenčinova ulica”, šapne Braco. “Na Krbavskom je polju hrvatska vojska poražena samo zbog nesloge hrvatskih plemića koji su su bili svi od reda posvađani među sobom. Dva najveća velikaša Frankopan i Zrinski nisu govorili, a manji plemići kao Karlo Gušić i jajački ban samo su stvarali zabunu. Karlo Gušić ima najmanje vojnika, bavi se suhim šljivama i peče rakiju, ali hoće zapovijedati vojskom. Jajački je ban inzistirao na reformama vojske. Treba mijenjati taktiku, oružje i umjesto rakije vojsku pojiti njegovim vinom, a ne Gušićevom rakijom. Zrinski je htio biti zapovjednik iz dva razloga. Imao je mladu ženu i volio je zapovijedati. Htio je zapovijedati i Frankopan. Uglavnom, dok su se Hrvati svađali, bitka se izgubila. Krbavska bitka označila je propadanje Hrvatske. Karlo Gušić i ban iz Jajca, beznačajne ličnosti, odredile su našu povijest za sljedeće stotine godina. Od Krbavske bitke sve do danas Hrvati, da nešto dobiju, moraju skinuti hlače”, zaključi predavanje povijesti drugarica prof. Mali. Zazvoni zvono. Braco mi šapće: “Povijest je laž, ja vjerujem Europi.” Meni se teorija drugarice prof. Mali činila uvjerljivija.

U proljeće 1945. Europa bi, kada se vratila iz trafike u kojoj je radila po danu, a prije nego je otišla na posao u Ritz bar u kojem je radila po noći, sjedila na prozoru i pušila. Braco i ja smo ispod prozora igrali nogomet. Lopta je završila u Europinoj sobi. Čulo se da je lopta u nešto udarila i nešto razbila. Europa je i dalje sjedila i pušila kao da se ništa nije dogodilo. “Kada gledam vas dvojicu, pitam se što će biti od vas kad odrastete. Na žalost, sigurna sam da neće biti ništa. Od prosječne djece može se dogoditi ispodprosječan muškarac, ali natprosječan ni slučajno. Dva mala tipična Hrvata”, kaže Europa i vrati nam loptu. “Umjesto da se loptate, učite nešto”, smije se Europa. “Što?” pita Braco Europu. Svi smo znali da su Europa i Bracin tata, trgovac štofova, dobri prijatelji, a Braco je bio zaljubljen u Europu i zbog Europe mrzio oca. “Ja svakog dana jedan sat učim povijest”, kaže Braco i bulji u Europu. “Povijest je laž. Zapamtite”, rekla je Europa pušeći na prozoru.

U HRVATSKOJ SVAKA GENERACIJA uči drugu povijest. Ne postoji jedna, postoje bezbrojne povijesti o istom događaju. Kao kod prometnih nesreća. Je li Atila umro od pijanstva ili su ga Rimljani otrovali prije hiljadu godina, ne zna se. Ne zna se tko je ubio Kennedyja nedavno. Istina se nije i neće se doznati. Laže se. Europa je imala pravo. Povijest je laž.

Ovih dana sjetio sam se Europe i drugarice prof. Mali.

Postoji međunarodni Dan ljudskih prava. O čemu se radi, teško je objasniti. Ako postoje dani raznih prava, zašto ne bi i ljudskih? Sedam milijardi ljudi na našem planetu zaslužuje imati prava i Dan prava. Doduše, kako gdje i kako kada. Prava se stječu, ali je sigurniji način da se izbore, a najteže dobivaju. Pojedinačno, svaki čovjek ima prava. Imam i ja. U većini slučajeva ta se prava ne ostvaruju, katkad se kupuju, ali je dobro znati da su napisana i da postoje. O ljudskim pravima netko se treba brinuti. I zato se nađu kandidati. Koji budno, kao psi čuvari, paze da se ne krše, nego da se ostvare. Za tu plemenitu zadaću zadužen je Helsinški odbor. Kao svaki odbor, tako je i Helsinški lijepo sastavio ljudska prava i poredao ih po točkama. Pravo na slobodu. Pravo na rad. Ako postoji pravo na rad, zašto ne postoji pravo na nerad. Većina mrzi rad, neki rade jer moraju, neki jer su udareni. Pa pravo izbora. Koga i čega. Pravo da se živi i gdje se živi. Pravo da se umre kada se hoće i gdje se hoće. Pravo na sreću, na zdravlje, na poštenu penziju. Nula bodova. Očito je, na žalost, da se ljudska prava mogu ostvariti samo borbom, a za borbu treba imati i petlje, i motiva, i borce. Živi se blesavo i umire još blesavije. Velika većina plovi niz rijeku nošena vodom. Neki pojedinci zaplivaju uzvodno. Svaka čast. Postoje i borci za ljudska prava. Koliko su važna ljudska prava, znaju svaki Hrvat i Hrvatica koji su prošli dječje vrtiće i svršili u staračkim domovima. Svi su odreda namučeni i mučeni. Da ne spominjem mladu i srednju generaciju koje muče alimentacije, ovrhe, blokade računa, banke, razvodi, otkazi. Članak 3. ljudskih prava, na primjer, zabranjuje mučenje. Mene je mučio susjed ispod mene godinama. Zašto? Dok je sjedio i čitao novine na svojoj školjki, pao mu je na glavu strop i moja školjka. Kao da sam ja kriv, a ne stara kućetina s još starijim instalacijama. Kreten me muči, po noći mi buši gume na autu. UMJESTO DA ODEM U HELSINŠKI odbor za ljudska prava, šamaram susjeda koji zove policiju, završim na sudu i dobijem pet mjeseci. Uvjetno. Bracu je, na primjer, prvo mučila prva žena pa druga pa treća. Nikom ništa. Sada ga muči četvrta. Helsinški odbor pravi se blesav i šuti. Članak 4., na primjer, oštro osuđuje prisilni rad. Prvo me je mama maltretirala s dizanjem i spuštanjem daske. Bila mi je rođena majka, o meni se brinula i radila je fantastične štrudle od trešanja i sarmu. Ali iz istog me razloga maltretirala jedna žena koja se o meni nije brinula i nije znala kuhati. Gdje je tu bio taj Odbor? Članak 5., pravo na slobodu, na primjer. Laž. Ne smijem pušit’ cigaru u restoranu nakon večere. Ne smijem se parkirati gdje hoću, voziti brzo koliko hoću. Članak 6., pravo na pošteno suđenje. Interesantno. Tu je članak 10. Sloboda izražavanja. Toga nema ni u zagrebačkim tramvajima i Holdingu. Nema nigdje. Tko kaže što misli, najebe istog trenutka. O bilo čemu. Jedan moj frend je na domjenku u firmi popio dva piva i rekao vlasniku da je firmu kupio na prevaru, rasprodao je i uništio. Istog dana izbacili su ga iz firme na ulicu. Tu je još članak broj 11. Sloboda na brak. S kim? I zašto ta sloboda, kad je opasna i suluda? Samo kreten se slobodno odluči na brak. Pa sloboda okupljanja i udruživanja. Smiješno. Zabrana diskriminacije – 14. Ne postoji ljudsko društvo bez diskriminacije, a o životinjama da ne govorim. Diskriminacija je zakon i u flori i fauni. Diskriminacija je osnov. Temelj. Bez diskriminacije nema napretka ni uspjeha.

Povremeno se dijele nagrade i plakete istaknutim članovima Helsinškog odbora. I tu je počela moja sumnja u teoriju drugarice prof.

Mali i trafikantice Europe. Život sam proživio vjerujući Europi da je povijest laž i drugarici prof. Mali da Hrvati mogu nešto dobiti samo ako skinu hlače. Ali predsjednik Helsinškog odbora dobio je zasluženu nagradu i tek su mu onda pale hlače. Možda je to prijelomni trenutak u hrvatskoj povijesti. A što se tiče Europe i njene poruke da je povijest laž, vrlo je upitna. Naime, ustanovilo se da je trafikantica Europa sklona laganju. Onda je laž da je povijest laž. Pala je u vodu i teorija prof. drugarice Mali. Sindikat dizajnera izjavio je pod punom moralnom, stručnom i materijalnom odgovornošću da su hlače predsjednika pale kad su vidjele povelju koju je predsjednik dobio.

Komentiraj

PIŠE:Željko Senečić
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.