Ljeto u Zagrebu 2016. pamtit ću po sučeljavanjima hrvatskih sportaša u Rio de Janeiru, A VEĆ SAM ZABORAVIO NASTUP I SUČELJAVANJE PRVAKA HRVATSKE POLITIKE, PREDSJEDNIKA HDZ-a I SDP-a. Vic je u tome da se ništa u mom životu neće promijeniti ako neka cura iz Ludbrega, koja baca koplje, osvoji medalju, sve će ostati isto. A o pobjedi političara, nažalost, ovisim. Svaki građanin je u državi Hrvatskoj talac politike. Privid je demokracije lažna sloboda pojedinca. Političari mogu nastaviti upropaštavati državu, ali mogli bi i zaustaviti pad u ponor pred koji su nas doveli

U kolovozu 2016. u praznom Zagrebu, umjesto da uživam u gradu koji je napustila većina građana, izgubivši se po obali, svojim vikendicama i ognjištima, ili pušim cigaru pred Kavkazom i uživam u sumraku, sjedio sam kao kreten pred televizorom. Danima i noćima sjedio sam pred TV ekranom. Gledao sam dva sučeljavanja i navijao. Jedno sučeljavanje bilo je u Rio de Janeiru, a drugo u Zagrebu. Gubio sam živce gledajući u Rio de Janeiru naše košarkaše, vaterpoliste, strepio kada je bacala naša bacačica diska Sandra Perković, koja je uporno bacala disk u mrežu. Zasuzile su mi oči kada je svirana “Lijepa naša” nakon pobjede braće Sinković. Bio sam zaprepašten i očaran djevojkom iz Ludbrega. Njezinim bacanjima koplja, jednostavnošću, frizurom i riječima nakon pobjede. Bio sam frapiran vježbama gimnastičara i gimnastičarki. Njihovom skromnošću i ozbiljnošću, a najviše vježbama. Dobivali su, gubili, pobjeđivali i griješili dostojanstveno. S istim izrazom lica.

GLEDAO SAM I BUČNO najavljivano sučeljavanje dvojice predsjednika najvećih hrvatskih političkih stranaka. Ljeto u Zagrebu 2016. pamtit ću po sučeljavanjima hrvatskih sportaša u Rio de Janeiru, a već sam zaboravio nastup i sučeljavanje prvaka hrvatske politike, predsjednika HDZ-a i SDP-a. Vic je u tome da se ništa u mom životu neće promijeniti ako neka cura iz Ludbrega koja baca koplje osvoji medalju, sve će ostati isto. A o pobjedi političara, nažalost, ovisim. Svaki građanin je u državi Hrvatskoj talac politike. Privid je demokracije lažna sloboda pojedinca. Političari mogu nastaviti upropaštavati državu, ali mogli bi i zaustaviti pad u ponor pred koji su nas doveli, našom ili njihovom krivnjom, nije važno. Mogu letargiju naroda pretvoriti u zanos kao što su zanos pretvorili u letargiju. Ali dok sam gledajući djevojku iz Ludbrega koja baca koplje, proživljavao s njom svako bacanje i strepio gledajući gdje će pasti njeno koplje, želeći da padne što dalje, dotle sam gledajući sučeljavanje predsjednika najvećih hrvatskih stranaka zaspao. Uspavale su me fraze koje slušam godinama, a dirnule su me jednostavne riječi Sare Kolak: “Mama, tata, zlato ide doma!” Jedno se događalo u Rio de Janeiru na atletskim stazama, plivalištima i gimnastičkim dvoranama, a drugo u studiju Hrvatske televizije u Zagrebu.

KAKO I ZAŠTO SU DVOJICA sučeljenih političara bili jednako našminkani, u istim sivim odijelima, istim košuljama, istim kravatama, čak su i isto govorili, nije poznato. U sportu dresovi nastoje istaknuti različitost, nikome ne pada na pamet da trkače na 100 metara prije finala uniformira u iste sprinterice, isti dres. Da ih šminka. Šminka je sama po sebi laž. U Rio de Janeiru pobjednik dobiva zlatnu medalju i sluša svoju himnu. U sučeljavanju dvojice političara, predsjednika SDP-a i HDZ-a, pobjednik neće dobiti olimpijsku medalju ni slušati himnu. Neće plakati od sreće ili nekome zahvaljivati za svoju pobjedu. Bit će predsjednik vlade države koja tone, naroda koji ne zna biti građanin, nego podanik. Naroda koji otkad ima svoju državu, bira vlast koja narodu i državi ne služi, nego ih upropaštava. Iz neznanja, nesposobnosti, namjerno slučajno. Pobjednik u sučeljavanju političara imat će na raspolaganju budžet, onakav kakav odredi, i vlast da s tim budžetom radi što mu se sviđa. Olimpijski pobjednik nastavit će naporno trenirati da na sljedećoj olimpijadi bude bolji.

Da bi dobio i osvojio zlatnu medalju, pobjednik iz Rija 2016. život je posvetio disciplini u kojoj se natječe. Nakon što je u njemu otkriven talent za tu disciplinu, svakog dana satima je trenirao, odrekao se svega, od proslava novih godina do ljetovanja, kupanja u moru i skijanja po planinama. Olimpijski pobjednik nije gubio vrijeme na večerama. Olimpijski pobjednik nije okružen ulizicama, laskavcima, cinkerima i parazitima. Olimpijski pobjednik ima trenera koji ga muči, nema prijatelje, hobije. Ima samo jedan cilj: olimpijsku medalju. I tom je cilju podredio život. Milijuni trče, skaču u vis ili dalj, jedan će pobijediti. Pobjeda na olimpijadi ne ovisi samo o količini treninga, prolivenom znoju, talentu, odricanju, trenerima, liječničkoj podršci i materijalnoj situiranosti, nego u nekim sportovima o sucima, vremenu, ozljedama i sreći. U sportu ne prolazi laž. Nema varanja i zabušavanja. Nema simuliranja i markiranja. Plan treninga ne može se ni odgoditi niti smanjiti. Rezultati se mjere centimetrima i sekundama. Vidjeli smo i na olimpijadama da kada rezultati ovise o odlukama sudaca, u gimnastici ili hrvanju, odluke su problematične i pobjednici i gubitnici ne ovise samo o sportskoj formi, nego i o politici. O lobijima. Drugačije se ocjenjuju natjecatelji malih naroda, a drugačije velikih. U sport se upletu politika, kalkuliranje i korupcija. Hoće li suci dati pobjedu hrvatskom hrvaču ili mu pobjedu ukrasti, neće se odraziti na život ijednog Hrvata. Život ide dalje. Ni jedan problem ne rješava se osvoji li hrvatski veslač Martin zlatnu medalju ili mu tu medalju uzmu jer glavni sudac nema vremena da se bavi fotofinišem. Imao bi vremena da se radi o ruskom ili američkom veslaču, da ne govorimo o engleskom. Ništa se neće promijeniti i ne osvoji li zlato hrvač Starčević. U čemu je bitna razlika tih sučeljavanja? Konkretno, žrtve ovrha ne ovise o športu. Nezaposleni su i dalje na burzi, mladi bez posla i žive kako znaju i umiju, bez obzira na zlatne medalje iz Rija. Radnici koji rade i ne primaju plaće i dalje će raditi bez plaće. U tome je bitna razlika sučeljavanja dvojice predsjednika političkih stranaka i sučeljavanja hrvača Starčevića s ruskim i korejskim protivnikom. Sve ostaje isto. I zdravstveno osiguranje, porezi, sudstvo, školstvo. Izgube li hrvatski košarkaši ili pobijede, u Hrvatskoj se ništa neće promijeniti. I dalje će se spominjati lustracije, Jasenovac, Bleiburg. Apsolutno se ništa neće promijeniti ni na bolje ni na gore. Sabor, ministarstva i agencije radit će kako rade. Imat ćemo i dalje stotine nepotrebnih općina i predsjednika općina i županija i župana. Sudovi će suditi kako sude, broj neriješenih slučajeva neće se smanjiti, neće se riješiti liste čekanja u bolnicama i zdravstvu, problem hrvatskih autocesta neće se riješiti, kao i problem smeća i korupcija.

Svi smo vidjeli da je Starčević tuširao Rusa, lijepo ga bacio na leđa. Što je nokaut u boksu, tuš je u hrvanju. Rus je bio tuširan. Ležao je iznenađen na leđima, borba je trebala biti završena. Nije.

DA JE NAŠ MARTIN na čudan način izgubio zlato, vidjeli smo vlastitim očima. Na cijeloj Olimpijadi, u hiljade susreta, u desetke sportova, dogodile su se dvije borbe i sumnjive sudačke odluke. Može se reći da je to normalno. Nije normalno samo što se to dogodilo baš hrvatskim natjecateljima. Na Olimpijadi smo vidjeli na stotine pobjednika. Na stotine natjecatelja i sportaša dobilo je zlatne medalje. Većina bude zaboravljena nakon završetka himne. Neki se pamte. Kao i među umjetnicima, političarima, tako i među sportašima, postoje rijetki koji su istinski šampioni. Ne zna se zašto i kako. Oni kada gube, pobjeđuju, pobjeđuju kada gube. Takvih šampiona ima u hrvatskom športu, nema u politici. Možda se pojave. Ako se u maloj, pokradenoj, prevarenoj i prodanoj Hrvatskoj mogu pojaviti istinski šampioni u športu, treba se nadati da se to može dogoditi i u hrvatskoj politici. A kada se pojave, neće pobijediti na izborima.

Komentiraj

<