Današnji mladi naučili su na poraze. Oni su poraze prihvatili kao zakon i apatično sjede u kafeima, PIJU KAVU NA RAČUN RODITELJA, JEBE IM SE TKO ĆE BITI MINISTAR BILO ČEGA I OTIĆI ĆE u Novi Zeland ili Irsku. Iz Novog Zelanda ili Irske neće u domovinu slati dolare, nego e-mailove

Braco i ja u dvorištu igramo ping-pong. Pazikuća Rukavina štela bremze na svojoj specijalki Velox i fućka “Mamma miu”. Nailazi trafikantica Europa u novim špagericama. Zaustavi se. Gleda i sluša Rukavinu, ne obazire se na Bracu i mene. Rukavina zna da će od Europe dobiti kutiju cigareta, ali se pravi da je ne vidi. Fućka. “Rukavina, pa vi vrlo lijepo fućkate. Čestitam”, kaže Europa Rukavini. “Hvala”, odgovori Rukavina. “Osim toga, djelujete vrlo zadovoljno, za razliku od većine Zagrepčana koji su mrzovoljni, ljuti i apatični. Vi fućkate iako je svaki dan uzbuna, leteće tvrđave lete iznad Zagreba, kruh je na točkice, kriza je, vlakovi lete u zrak, a kako se priča, vaša žena Rezika je prek noći otišla u partizane. A vi veselo fućkate. Svaka čast. Vi, gospodine Rukavina, kao da niste naše gore list. Moglo bi se pomislit’ da ste poludjeli”, kaže Europa Rukavini, a mi prestanemo igrati ping-pong jer Braco bulji u Europu u koju je zaljubljen. “Lijepo da ste prestali igrati ping pong dok stariji razgovaraju”, obrati se nama Europa, a Braco se zacrveni od sreće. “Rukavina, prestanite se baviti svojom specijalkom i odgovorite mi”, kaže Europa Rukavini. “Jučer je Građanski usred Budimpešte pobijedio mađarskog prvaka NAC-a”, kaže Rukavina Europi. “Klanjam se do zemlje Mađaru, treneru Građanskog gospodinu Bukoviju, a Lešnik je zabil tri gola.

TO MI JE PODIGLO MORAL, pomoglo da dođem sebi i zaboravim na krizu, leteće tvđave, vlakove koji idu u zrak, da nemrem dobit’ originalnu sajlu za bremze, da mi je Rezika otišla u partizane i da nemam kaj za pušit’. Lešnik i Građanski vratili su me u život i nadu da nebu sve otišlo k vragu. Zato fućkam.” “Nema šanse”, kaže Europa, “vaš Lešnik i Građanski su slučaj. Pravilo su ova dva koja nabijaju po ping-pong loptici bez veze i glupo. Pogledajte, to su dva tipična Hrvata kakve svakog dana gledam u trafici i u Ritz baru.” Europa pokaže na nas, iz torbe izvadi kutiju cigareta, da je Rukavini i ode.

Jedne nedelje, početkom 2016., sjetio sam se i Rukavine i Europe. U svim sportovima koje su igrale hrvatske momčadi ili pojedinci, izgubii smo. Slovenci su nas prebili u rukometu, Crnogorci su zgazili Cibonu, Srbi potopili vaterpoliste, Francuskinje su u vaterpolu nabile Hrvatice, Čilić je ispao u prvom kolu, kao i Karlović i Lučićka. U skijanju se ni jedan hrvatski skijaš nije plasirao u drugu vožnju. Da se je negdje igrala odbojka ili nogomet, bilo bi isto. Nema Građanskog ni Lešnika koji bi mi kao Rukavini vratili raspoloženje, a nema ni trafikantice Europe.

MLADE GENERACIJE koje danas žive i koje su premlade da pamte, teško vjeruju da je ne tako davno bilo drugačije. Današnji mladi naučili su na poraze. Oni su poraze prihvatili kao zakon i apatično sjede u kafeima, piju kavu na račun roditelja, jebe im se tko će biti ministar bilo čega i otići će u Novi Zeland ili Irsku. Iz Novog Zelanda ili Irske neće u domovinu slati dolare, nego e-mailove. U sportu se, kao i u životu, i gubi i dobiva. Govore treneri svojim igračima i mudri očevi svojim sinovima da tko ne zna gubiti, ne zna ni dobiti. Ali da je simpatičnije dobivati nego gubiti, zna svaki igrač bele.

U crnoj nedjelji, početkom siječnja, u svim sportovima koje su igrale hrvatske momčadi ili pojedinci izgubili smo, bez obzira na to gdje se igralo ili s kim se igralo. Stariji koji se sjećaju Cibone i Petrovića, Jugoplastike, Kukoča i Rađe, Šurbeka i Dolinara, Janice, Kljaićevih rukometaša, vaterpolista Mladosti ili Parlova su zbunjeni. Pitaju se o čemu se radi? Što se dogodilo?

OVE NEDJELJE umjesto da nešto čitam ili posaugam tepih, sjedim pred televizorom kao kreten i gledam skijanje. Prvo nekog Norvežanina kako pobjeđuje u spustu, pa drugog Norvežanina kako pobjeđuje u slalomu, odmah nakon toga gledam na Eurosportu reprezentaciju Norveške koja osvaja prvenstvo svijeta u skijaškim skokovima. Dobijem loš predosjećaj. Za dva sata igrat će Hrvatska protiv Norveške na prvenstvu Europe u rukometu. Sastat će se Norveška i Hrvatska. Norveška koja ima četvrti najveći BDP i Hrvatska koja ima točno devet puta manji. Norveška koja je druga po bogatstvu na svijetu i Hrvatska koja je među zadnjima. Norveška koja je četvrti izvoznik nafte i plina, koja ima tri posto nezaposlenih, protiv Hrvatske koja uvozi i plin i naftu i koja ima oko 20 posto nezaposlenih. Država Norveška koja je vlasnik ključnih industrija kao što je strateški naftni sektor (Statoil i Aker Solutions) i najveće norveške banke s Hrvatskom koja je svoje banke i svoju naftu prodala. Norveška koja je zadržala skandinavski model socijalne skrbi s općim zdravstvenim osiguranjem, subvencioniranim visokim obrazovanjem i sveobuhvatnim sustavom socijalne zaštite. Norveška koja ima šestu najveću trgovačku flotu na svijetu, s 1412 vlastitih trgovačkih brodova, nasuprot hrvatske flote koja je nestala. Po broju stanovnika Norveška i Hrvatska su slične. Norvežana ima par sto hiljada više nego Hrvata kojih još ne znamo točan broj. Ni stanovnika ni glasača. Glavni grad Norveške je Oslo koji nije veći grad od naše metropole Zagreba.

AKO JE U SPORTU SVE MOGUĆE, možda Hrvatska pobijedi Norvešku. U životu se pobjeđuje i gubi. Lakše se trpe porazi u ljubavi, u školi, na fakultetima, u braku, na poslu, ako se pobjeđuje u nogometu, rukometu, košarci ili vaterpolu. Pobjeda je melem. Rukavini su Građanski i Lešnik bili melem. Srednjim generacijama Cibona, Parlov, Jugoplastika, Kostelići. Nikad nam melem pobjede nije trebao kao danas. Poraženi smo u svemu. Ako pobijedimo bogatu Norvešku, napisat ću da u sportu nije važno koliko si bogat, koliki ti je BDP, koliko izvoziš, koliko uvoziš, kakvo ti je socijalno osiguranje i kolike su penzije. Da lovu pobjeđuje talent, želja za pobjedom, pamet, trener, igrači koji se bore za svoju siromašnu i ponosnu zemlju. Da su igrači Hrvatske koji svaki duguje oko 5.000.000 kuna, ako se dug Hrvatske raspodijeli po stanovnicima, pobijedili igrače od kojih svaki kao građanin Norveške ima spremljeno oko 5.000.000 eura ili dolara u norveškoj banci. Norveška država smatra da bogatstvo države pripada njezinim građanima, u Hrvatskoj da država pripada političarima. Lako je onda Norvežanima igrati rukomet, skijati se i skakati na skakaonicama, napisat ću ako izgubimo.

HRVATSKA JE IZGUBILA. Kada se gubi, gubi se u svemu, pa i u rukometu. Pitanje je zašto se gubi. Opasno je kada se naviknemo na gubitke. U poslu, u ljubavi, u politici, u sportu, u svemu. U životu postoje pobjednici i gubitnici. Gubitnici se predaju unaprijed, oni ne znaju dobiti. Govore da nisu imali sreće. Da su dali sve od sebe. Zajebali su ih šefovi, suci, vrijeme, ozljede, kiša, publika, politika. Lako je bilo biti Hrvat kada si imao Građanski, Cibonu ili Kosteliće, kao što Srbi danas imaju svjetskog tenisača broj 1, Slovenci prvaka svijeta u skijaškim skokovima, Bosanci prvaka na 800 metara. Mi imamo paraolimpijca, prvaka u bacanju kugle iz invalidskih kolica. Možda je to isto, možda baš i nije. Nemam pojma.

Za tri dana igramo s Islandom. Islanđana ima manje od pola milijuna. BPD im je četiri puta veći od našeg, ali je zato njihov glavni grad tri puta manji od Zagreba i nemaju Milana Bandića. Island smo pobijedili. Nakon Islanda igrali smo s Francuzima. I izgubili. Uživao sam gledajući Francuze. Zašto? Igrali su kao što su igrali hrvatski rukometaši u Atlanti.