DIMNA ZAVJESA Ne može se zabraniti pranje love, kao i jurnjava biciklista po pješačkoj zoni

Što ako banka bankrotira, recimo. Ostane bez milijardi. To se događalo u Hrvatskoj. VLASNIK BANKE ZAVRŠIO JE U LUDNICI, A ULAGAČI SU OSTALI BEZ LOVE. Na račun takve kompanije predsjednik Islanda stavio je pet milijuna i onda kompaniju prodao svojoj vlastitoj ženi za dolar. To je ljubav. U Hrvatskoj muževi ne plaćaju ni alimentacije, a pogotovo ne poklanjaju off-shore kompanije zakonitim ženama. Što kada ta lova nestane? Nitko neće odgovarati. Bilo je najpametnije na ukradene milijune platiti porez. Ostatak ostaje i mirna Bosna, misli Joža. Ali kako prijaviti porez na lovu koju si ukrao?

Trafikantica Europa sretne pazikuću Rukavinu ispred kuće. “Gdje je vaš lijepi bicikl?” pita Europa pazikuću Rukavinu. “Ne pitajte”, odgovori Rukavina. “Strgali ste ga?” pita Europa. “Nisam ga strgao. Bicikl je anjc A”, kaže on. “I zakaj se onda ne vozite?” pita opet Europa. Rukavina, naime, u principu nigdje nije išao pješice. Bez obzira na to kakvo je vrijeme, pada li kiša, snijeg ili peče ljetno sunce, Rukavina je jašio svoju specijalku Velox. “Onda?” inzistira Europa. “Bicikl je na policijiskoj stanici u Bauerovoj ulici”, odgovori kratko i mrko Rukavina.

Rukavina je tog jutra, dok je ruska vojska ulazila u Budimpeštu, a partizani oslobađali Split, vozio svoj bicikl po Jurišićevoj ulici u Zagrebu. Zaustavio ga je policajac. Rukavina je vozio u krivom ili zabranjenim smjeru. Policajac je odmah skinuo s Rukavininog bicikla registarsku tablicu i uzeo vozačku knjižicu bicikla. Bicikl i Rukavinu odveo je u Bauerovu ulicu, na uglu Vlaške, u policijsku stanicu. Rukavina nije imao love da plati kaznu, bicikl je ostao u policijskoj stanici, a Rukavina je krenuo kući pješke po lovu. Kod kuće je ustanovio da je gospođa Rukavina kupila kantu svinjske masti i da love nema.

“Možda biste mi mogli pomoći”, rekao je Rukavina Europi. “Trebate cigarete?” pita Europa i odmah vadi iz torbe dvije kutije Drine. “Najljepša hvala”, kaže Rukavina i sprema Drine u džep, “ali meni treba sedam tisuća kuna da platim kaznu”. Europa je otišla u svoju garsonijeru i donijela Rukavini lovu. “To je svinjarija. Znate, jednog dana nebuju se bicikli registrirali, vozili se buju po gradu slobodno. Nebu svaki policajac smel zaustavit biciklistu, a da ne govorim da buju plaćali još i kazne. Buju se vozili gdje im padne na pamet”, govorio je Rukavina ljut kao ris. Bilo je to u proljeće 1944. u Zagrebu.

JOŽI PRELČECU KOJI LEŽI NA TRAUMI u Draškovićevoj u gipsu, u kasno proljeće 2016., svejedno je tko je maznuo zlato iz policijske stanice ili tko je svoje milijune prebacio preko neke odvjetničke firme na Djevičanske otoke ili Panamu i oprao ih. Sve se to skupa jebe Prelčecu. Prelčec zna da se ni lova ni zlato nebuju našli kao što se neće doznat ni čija je lova na Djevičanskim otocima. On ima slomljen kuk i ako preživi, pitanje je kada će i kako hodati. Sluša radio dok pokraj njega kuka Jozo koji ne zna da je ostao bez noge. Sve to skupa nema nikakve važnosti u bolničkoj sobi na traumi u kojoj leže Joža pokraj Joze.

Joža ima 88 godina, udovac je, nema nikog živog. Dva su se sina izgubila negdje u svijetu, a dvoje unučadi ne sjeća se kada je vidio. Joža živi u domu za umirovljenike, izgleda mlađe. Svakoga dana išao je na Dolac na kavu pa natrag u dom. Na Dolcu je važilo pravilo da svatko plaća svoj račun. Joža je davno igrao rukomet i dogurao do reprezentacije kada se rukomet igrao na nogometnim igralištima, a golovi su bili kao danas nogometni. Nakon rukometa dočekao je penziju kao inspektor Elektre. Imao je strašan šut ljevicom kao rukometaš i niti jedan dan bolovanja u 35 godina radnog staža kao inspektor. Od firme je dobio stan koji je prodao kada je došao u dom. Sada leži u gipsu među sedam bolesnika. Joža je, kao i na Dolcu, nastariji. Po noći sluša jaukanje. Primijetio je da uvijek dvojica bolesnika jauču, četvorica spavaju, a jedini Joža je budan i ne jauče niti spava. Joža sluša radio. Dok leži, razmišlja kako je stradao. Preko Trga se s Dolca vraćao u dom. Jedan ga je bicikl, koji je vozila djevojka s ruksakom, okrznuo. Drugi, koji je jednom rukom vozio momak s ruksakom, a drugom rukom pio iz limenke pivo, oborio je Jožu na pločnik. Joža je ostao ležati, biciklisti su odjurili, netko je Jožinim mobitelom pozvao hitnu pomoć i zaboravio vratiti Joži mobitel. Dok je ležao, Joža je gledao iznad sebe bana Jelačića. Stradao je u pješačkoj zoni. Da je Jožu oborio auto, dobio bi odštetu. Auti su osigurani, vozači imaju vozačke dozvole, polažu ispite. Auti svake godine idu na tehničke preglede, plaćaju cestarine, poreze, prireze, tehničke preglede. Auti se ne voze po pješačkim zonama, a stanu pred zebrama. Vozači se kažnjavaju za kriva parkiranja, snimaju ih stotine skrivenih kamera, plaćaju kada prijeđu dozvoljenu brzinu. Šoferi ne smiju dok voze piti pivo.

SVE TO NE VAŽI za bicikliste u Zagrebu. Biciklisti jure među djecom po Cvjetnom trgu, Gajevom uIicom… Kada u Zagrebu kupiš bicikl, sjedneš na njega i slobodan si k’o ptica.

Joža leži u gipsu. Ne misli na svoju nesreću, sluša radio i emisiju o „panamskim papirima”. Joža neke stvari ne razumije. Prvo, što je to pranje novca. Čuje da neka Global Financial Integrity (GFI), američka organizacija za istraživanje globalnih razmjera pranja novca, procjenjuje da se godišnje diljem svijeta u sumnjivim transakcijama “opere” i utaji oko tisuću milijardi dolara. Joža prosto ne vjeruje. Sluša Jozu koji jauče i čita da se u Hrvatskoj neki ured bavi pojedinačnim pitanjima pranja novca. I da nema podataka o kojoj se lovi radi. Kao da je nema. Hrvatska je po pranju love na žalosnom 40 mjestu. Prva je Kina (139 milijardi dolara), druga Rusija (104), a treći Meksiko s 52 milijarde utajenih dolara godišnje. Rekordna godina u Lijepoj našoj bila je 2008. kada je oprano i iz zemlje izvučeno najviše love (pet milijardi). Bilo je to, sjeća se Joža, vrijeme gradnje autocesta.

Drugo je što Joža ne shvaća što je off-shore kompanija. I napokon, gdje su te milijarde o kojima čita i gdje leže. U nekakvim bankama. Što ako banka bankrotira, recimo? Ostane bez milijardi. To se događalo u Hrvatskoj. Vlasnik banke završio je u ludnici, a ulagači su ostali bez love. Na račun takve kompanije predsjednik Islanda stavio je pet milijuna i onda kompaniju prodao svojoj vlastitoj ženi za dolar. To je ljubav. U Hrvatskoj muževi ne plaćaju ni alimentacije, a pogotovo ne poklanjaju off-shore kompanije zakonitim ženama. Što kada ta lova nestane? Nitko neće odgovarati. Bilo je najpametnije na ukradene milijune platiti porez. Ostatak ostaje i mirna Bosna, misli Joža. Ali kako prijaviti porez na lovu koju si ukrao? U tome je kvaka. Kad se kupi jahta ili Bentley, nitko ne pita ništa. Na poreznoj upravi neka samohrana majka se inati. Ne shvaća gdje živi. Ima plaću sedam tisuća kuna, sve su joj kartice u minusu, plin nije platila. “Odakle vam tih osamsto milijuna?” pita. I tu počinje pranje love. Ukradeš sto milijuna, imaš ih u koferu, možeš ih po noći brojati i uživati. Saznaš za nekakav odvjetnički ured i da preko tog ureda možeš otvoriti off-shore kompaniju. Otvoriš kompaniju i više ne možeš brojati milijune jer ih više nema. Leže na nekom računu i čekaju da ih neki haker pokupi. Zašto si ukrao lovu, nitko ne zna.

Krađa love, pa i pranje love, ne može se spriječiti ni zabraniti. Ne može se zabraniti jurnjava bicikla po pješačakim zonama Zagreba, misli Joža. Treba, sine Joži rješenje, pješačke zone u centru Zagreba proglasiti biciklističkim zonama. I kažnjavati svakog pješaka koji hoda po Trgu bana Jelačića ili Cvjetnom trgu.

Komentiraj