DIMNA ZAVJESA Mušič i Goya dokazali su da je umjetnost jača od smrti i ubijanja

Danas, početkom 21. stoljeća, nema ni Goye ni Mušiča. Nema ni rata. Žitelji Europe mirno spavaju, žive u miru. Nema okupacija, zračnih uzbuna, hrane ima u izobilju. S VREMENA NA VRIJEME PROBUDI IH EKSPLOZIJA. Na svojim plazmama gledaju videozapis s plaže u Libanonu gdje dvadesetak ljudi kleči, a iznad njih stoje krvnici s pištoljima. Videozapis jednako je upečatljiv kao Goyina slika. Krvnici su jednu ruku položili na ramena žrtava, žrtve mirno kleče, čekaju smrt. Čuje se sa strane šum mora. Jedina je razlika između Goyine slike i videozapisa u motivu. Goya je znao motiv

Na ovogodišnji Uskrs u Pakistanu, u gradu Lahoreu, u parku pred crkvom, samoubojica se raznio bombom. Ubio je sebe i oko sedamdeset ljudi, ranjeni se ne broje. Mrtav je i samoubojica koji je aktivirao bombu koju je nosio oko pasa. Talibani koji su organizirali napad izjavili su da je bomba bila namijenjena kršćanima. Izjavio je to izvjesni Ehsanulah Ehsan, glasnogovornik frakcije Džamat ul-Ahrar. Danas svi imaju glasnogovornike. Uprava Zagrebačkog holdinga, direktor Čistoće, svaka općinska policijska stanica, prevareni muževi i sve političke stranke. Glasnogovornika imaju i talibani. Glasnogovornik talibana je usput rekao da se pripremaju novi napadi. Napast će škole, bolnice, kina u Pakistanu. Talibani su u ratu sa svima, društvom, sistemom i državom. U RATU SE NE BIRAJU SREDSTVA.

POVIJEST ČOVJEČANSTVA je povijest ratovanja, osvajanja, ubijanja. Od Aleksandra Velikog, Napoleona do Hitlera – ratovalo se. Razlog je bio proširenje imperija, a posljedica milijuni mrtvih. Mrtvi se nisu brojali. Brojali su se kvadrati osvojenih teritorija. Kada se malo bolje pogledaju, ratovanja sliče igrama. Najpopularnija dječja igra na internetu 2014. godine bila je “Masovno ubijanje”. Cilj igre je ubiti što veći broj ljudi. Pobjednik je igrač koji poubija najviše neprijatelja. Kada ne igraju tu igru, djeca na televizijama svakodnevno gledaju filmove, TV serije i crtiće. Broj ubijenih ne može se izračunati. U prosječnom filmu, što mačevima, što pištoljima ili kalašnjikovima, ubije se oko dvjesto ljudi. Između filmova djeca gledaju prijenose iz Pariza, Bruxellesa i Ankare u kojima lete u zrak kavane i aerodromi, po ulicama jure ambulantna kola i specijalci. Ubijanje bez rata. Ne ubijaju se neprijatelji, nego nepoznati ljudi, prolaznici, djeca, putnici, publika na koncertima. Potpuno je nevažno tko i zašto. Broji li netko mrtve, ne zna se. Ne zna se ni ime naredbodavca. U ratovima su se precizno brojali mrtvi. Ubijali su se neprijatelji. Vojnici na frontovima, civili u pozadini. To je bio uvjet pobjede. Danas se ne zna ni razlog ubijanja. Momak ušeće u školu s kalašnjikovom i nasumce pobije desetak učenika. Zašto treba pobiti desetke posjetitelja neke nogometne utakmice, potpuno je nejasno. Slučajno ubijeni imaju porodice. Neki imaju majke, neki djecu, neki žene. Neki su bez posla. Nisu neprijatelji. Izgubit će život jer su došli gledati utakmicu za koju su kupili karte. Sve skupa sliči na igru. Loto. Stradaju i gube živote turisti koji su na bračnom putovanju u Parizu. Došli su u lokal slušati muziku i popiti čašu šampanjca. Naravno, odlučuje slučaj. Ili sreća. Usred pjesme odjekne eksplozija. Muž je mrtav. Žena leži na podu živa. Muž ima roditelje. I njegovi roditelji i njegova žena ne mogu doznati zašto su izgubili sina i muža i tko je naredio da ga se ubije. Trebalo je samo aktivirati bombu u nekom lokalu u Parizu. Nije važno ni u kojem lokalu ni u koje vrijeme. Važno je da bomba ubije ljude.

Asteci su bili nepobjedivi. Vadili su srca golim rukama. Krv je curila potocima. Postoje zapisi o 20.000 ljudi ubijenih u jednom danu. Nisu bili loši ni mitraljesci na Sommi, 16.000 Engleza i Francuza ubijeno je u jednom danu iz mitraljeza. Nije poznato koji general je više uživao, engleski, francuski ili njemački. Čist posao, duga ljubav. Ni Dresden nije loš, par stotina hiljada civila u jednoj noći. Nedojebiva je Hirošima. Pitanje je samo kada će se današnji teroristi dočepati atomske bombe i gdje će je aktivirati, ispod Eiffelova tornja ili na Broadwayu, i srušiti rekord Hirošime. U čovjekovoj igri sa smrću nije pitanje tko je bila prva žrtva, nego posljednja.

Smrt je omiljena tema umjetnika. Najveća slika moderne umjetnosti, Picassova “Guernica”, prikazuje smrt. Smrt su slikali Bruegel, Dürer, Bosch. Smrt, a ne ljubav, inspiracija je umjetnosti. O ljubavi sluša se i gleda u mjuziklima i operetama. Smrt je inspirirala Zorana Mušiča, velikog europskog i slovenskog slikara kojeg su Nijemci uhapsili u Veneciji 1944. Nakon hapšenja završio je u Dachau. Dachau je bio nacistički koncentracijski logor i prvi logor otvoren u Njemačkoj na mjestu napuštene tvornice streljiva, nedaleko od istoimena srednjovjekovnog grada, oko 16 km sjeveroistočno od Münchena u Bavarskoj, na jugu Njemačke. Logor je otvoren u ožujku 1933. godine i bio je prvi redovni nacistički koncentracijski logor. Dachau je služio kao prototip i model za ostale nacističke koncentracijske logore. Organizaciju, raspored i planove logora projektirao je Theodor Eicke i primijenjen je na ostale kasnije logore. Savršeno je precizno u koncentracijskim logorima organizirano masovno ubijanje. Zoran Mušič u logoru je crtao. Crtao je ubijanje i smrt. Nakon tridesetak godina Mušič je izdao grafičku mapu pod naslovom “Noi non siamo gli ultimi”. Nismo mi posljednji. Intervju s Mušičem na temu smrti i logora napravio je Jean Cler u ateljeu Zorana Mušiča u Veneciji. Mušič je imao devedeset godina. Mušič je rekao:

‘ŽIVIO SAM U VENECIJI. Uhapšen sam u blizini Trga San Marco od Nijemaca. Stavili su me u gondolu. Na Piazzale Roma ukrcali su me u jeep s kojim smo došli u Trst. U Trstu na željezničkoj stanici ugurali su nas u stočne vagone. Zatvoreni, bez vode i hrane u vagonu, stariji su umirali. Bila je noć kada sam stigao u Dachau. Dachau je bio kraljevstvo smrti i grad mrtvih.”

Mušičevi crteži izrađeni u Dachau svjedočanstvo su pakla. To je bitka snage zla protiv kulture, umjetnosti i stvari duha, u trenutku krize naše civilizacije, bitka koja se vodi i danas. Mušičeva grafička mapa “Mi nismo posljednji” umjetničko je djelo na temu smrti. Smrt je tema najvećih umjetničkih djela. Ne ljubav, ne rođenje, ne život, nego smrt. Mušičevi su crteži pobjeda umjetnosti nad ubijanjem, kao i Goyina slika koja se zove “3. svibnja 1808”. Goya slika vojnike koji strijeljaju radnike. I Goyi i vojnicima i revolucionarima jasno je zašto umiru. Mušič i Goya dokazali su da je umjetnost jača od smrti i ubijanja. Potvrdili su da je glavna tema umjetnosti i politike smrt, a ne ljubav. Danas, početkom 21. stoljeća, nema ni Goye ni Mušiča. Nema ni rata. Žitelji Europe mirno spavaju, žive u miru. Nema okupacija, zračnih uzbuna, hrane ima u izobilju. S vremena na vrijeme probudi ih eksplozija. Na svojim plazmama gledaju videozapis s plaže u Libanonu gdje dvadesetak ljudi kleči, a iznad njih stoje krvnici s pištoljima. Videozapis jednako je upečatljiv kao Goyina slika. Krvnici su jednu ruku položili na ramena žrtava, žrtve mirno kleče, čekaju smrt. Čuje se sa strane šum mora. Jedina je razlika između Goyine slike i videozapisa u motivu. Goya je znao motiv. Goya je slikao vojnike, krvnike i radnike žrtve. Goya je znao zašto radnici gube život, vojnici znaju zašto pucaju. Nema prevare, nema laži. Bilo je to prije dva stoljeća. Danas snimatelj videozapisa s plaže u Libanonu nije znao ništa, on je samo snimao. Snimka se izgubila u arhivima televizija. Nema umjetnosti, nema ideje, nema motiva. Samo smrt, kao u videoigri “Masovno ubijanje” ili u TV seriji. Kao smrt u pariškom lokalu, podzemnoj željeznici u Bruxellesu ili na trgu u Ankari, koju gledamo snimljenu mobitelima.

U Alpama je nađeno smrznuto tijelo muškarca. Muškarac je ubijen prije nekoliko tisuća godina strijelom. U ledu je savršeno očuvan. Lice, kosa, nokti. Nije stradao od zime, leda ni lavine. Ubio ga je drugi čovjek. Bilo bi krasno da ga je ubio drugi muškarac zbog žene.

Komentiraj