DIMNA ZAVJESA Maltretiranje političara karticama u kojima nema ni punica ni ljubavnica

Autor:

Željko Senečić

Može se imati pet punica, nikom ništa. Ali posranu garsonijeru koja prokišnjava i u kojoj su u kupaonici otpale pločice, treba prijaviti. Ako ne prijaviš, ode saborska plaća. PUNICA JEDNOG MOG SUSJEDA AKTIVNO JE MINIRALA NJEGOV BRAK. Da je čovjek postao ministar nečega, trebao bi unijeti u popis imovine punicu, a ne staru Alfu

Početkom veljače 2016. u Hrvatskoj hiljade radnika koji rade, a ne dobivaju plaće, penzioneri koji prosječno imaju penziju 2000 kuna, službenici koji su pred otkazima, govore o jednoj od aktualnih tema: imovinskim karticama novih ministara i saborskih zastupnika. Nekolicina zastupnika koja nije u zakonskim roku predala svoje kartice, u kojima je trebalo popisati svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, neće dobiti plaće. Narod je u stresu. U čemu je kvaka, razmišljam, iako nisam nikad trebao pisati imovisku karticu, a nekoliko puta sam se ženio. Ali prošle godine trebao sam odgovoriti na nekoliko pitanja o sebi, kada sam pristojno molio državu da dobijem dodatak na penziju na temelju svoga rada. Iako sam imao pomoć gospođe Brankice, iskusne službenice u Hrvatskom saboru, ni ona ni ja nismo shvatili većinu pitanja i prema tome nismo znali što i kako napisati. Formulari su navodno dobiveni direktno iz Bruxellesa. Siguran sam da je to razlog što je desetak saborskih zastupnika zakasnilo s predajom svojih imovinskih kartica.

Traženje takozvanih imovinskih kartica za članove Sabora i Vlade potpuno je kretensko ili ponižavajuće, kako se uzme. Od svog naroda izabrani na demokratskim izborima, sabornici i ministri moraju napisati sve što imaju da narod to zna, jer nije znao kada ih je birao. Nema zajebancije. Oni koji nemaju ništa, osjećaju se jadno, žene ih prisilile da prijave nepostojeće kuće ili vikendice; oni koji imaju svašta, prijavljuju što imaju. Spominju se darovnice, posudbe, dugovi kumovima i bankama, a o jahticama je najpametnije šutjeti jer su ionako registrirane na punice ili bake. Narod u demokraciji treba znati sve i sve treba biti tansparentno. Birači moraju znati što imaju ministri za koje su glasali. Ne samo nekretnine. I pokretnine se prijavljuju. Satovi, na primjer. Ne vekerice i zidni satovi iz kojih skaču ptičice, nego satovi koji, brat bratu, koštaju desetke tisuća eura. Čak se i stari mercedesi nabrajaju vrlo precizno, godina proizvodnje i prijeđena kilometraža. Ne znam kako je s bisernim ogrlicama, prstenjem, singericama, kukovima od titana i plazmama. One koje to zanima, točno doznaju tko što ima, iako ima i onih koje to ne zanima. Baš ih briga što drugi imaju, kada oni nemaju ništa ili imaju previše. Kako smo mi narod legalista, zakon se poštuje do daske, spiskovi se rade i objavjuju.

KAO SVI DONESENI ZAKONI, i ovaj je šupalj. Pisali su ga diletanti. Nesvršeni studenti prava, članovi stranaka, rođaci i kumčad političke elite. Tako se desilo što je bilo neizbježno – zakon je pun rupa kao švicarski sir.

Ne prijavljuje se, na primjer, vrijednost djece iako svi znamo da su djeca najveće bogatstvo. Ponos i sreća. Neprocjenjiva vrijednost. To najbolje znaju samohrane majke koje su školovale djecu koja sada nemaju posao, sjede u kafeima u Bogovićevoj i vade papire za Novi Zeland. Jedan moj poznanik ima četvero djece. Još u predškolskoj dobi najstariji sin bio je prvak u matematici. Dečko je mogao u tren oka reći zbroj peteroznamenkastih brojeva, rezultat množenja, broj registraskih tablica automobila koje bi sreo od Jaske do naplatnih kućica u Karlovcu. Jedna kći je kao djevojčica crtala kao Leonardo, druga je svirala gitaru tako da su slušatelji plakali od ganuća. Najmlađi sin je kao dijete pobjeđivao u kartingu, plivao kao riba. Čovjek je imao mizeran voćnjak u Zagorju koji je naslijedio od slijepog strica pijanca. Voćnjak je u socijalizmu ekspropriran i preko noći pretvoren u groblje, a 1998. sud u Strassbourgu vratio mu je voćnjak i oko dvjesto grobova, s kosturima, križevima i uvelim cvijećem. Živio je u najamnom stanu koji je dobio od Rade Končara prije drugog oslobođenja, nije ga kupio jer nije imao pet hiljada maraka, nego četvero djece i ženu koju je stalno boljela glava. Najstariji sin, koji je svršio brodogradnju, nije se mogao zapositi ni kao konobar, otišao je u Irsku i šalje ocu 100 eura svakoga mjeseca za cigare. Kćeri su se udale, svršile fakultete, dobile djecu koja su odreda iznimno talentirana i rastale se. Najmlađi sin dobio je stipendiju na Oxfordu i ostat će u Engleskoj. Da je taj građanin, recimo, postao uvaženi član Hrvatskog sabora, morao bi prijaviti – što? Jebeni voćnjak. Djecu ne.

Tako se žene i muževi ne prijavljuju kao imetak iako su, recimo, istinska vrijednost. Prijavljuju se garaže, a ne žene koje drže stupove kuća. Helsinški odbor šuti, a feministice ne reagiraju. Naravno da isti zakon vrijedi i za žene koje su, doduše, manjina i u Saboru i Vladi. Trebaju prijaviti Džamonjinu željeznu kuglu, muža ne. A muž je maznuo u nekoj banci sedamdeset milijuna, prvak je u beli, može popiti deset piva, kao mjesečar trči deset kilometara svakodnevno i, na svu sreću, indiferentan je prema seksu.

Neprocjenjiva je i punica, ali ni nju zakon ne spominje. Može se imati pet punica, nikom ništa. Ali posranu garsonijeru koja prokišnjava i u kojoj su u kupaonici otpale pločice, treba prijaviti. Ako ne prijaviš, ode saborska plaća. Punica jednog mog susjeda aktivno je minirala susjedov brak. Tip je, istina, debilan, spor i debeo, ali se snašao u pretvorbi. Stekao je nekoliko stanova na Zrinjevcu, vilu naTuškancu, pilanu i kuću u Dubrovniku i sto hektara zemlje na koju dobiva godišnje nekoliko milijuna poticaja koje mu je punica priskrbila jer je bila prijateljica tete pomoćnika ministra. Kad se rastao, sve je izgubio. Ostala mu je samo penzija dragovoljca Domovinskog rata, koju mu je pribavila punica. Pitanje je sada, da je čovjek postao ministar nečega, a mogao je biti ministar svačega, trebao bi unijeti u popis imovine punicu, a ne staru Alfu.

Popis imovine nije ozbiljan i temeljit ako se na njemu ne nalaze ljubavnice ili ljubavnici, rasni psi i konji. Svakog ozbiljnog političara vrebaju djevojke, neudate i udate žene, teško je reći koje više i što je opasnije. Žene vole pobjednike. Makar i na izborima, izabrane od postojećih i nepostojećih birača. Čak se treba odrediti i vrijednost ljubavnica i ljubavnika, u eurima, naravno. Kao kod carinjenja automobila. Marka, godina proizvodnje, boja. Sve treba biti transparentno. Kod nas nema varanja, laganja. Amen.

Ima još jedna sitnica. Ušteđevina. Ušteđevina se prijavljuje. Znamo još iz đačkih klupa važnost pčelice Maje i kasice prasice. Generacije mladih Hrvata odgojene su da štede. U radiše svega biše, u štediše još više, pametno je zaključio naš narod još u Austro-Ugarskoj. Ima, nažalost, neodgovornih građana koji nemaju jedne kune ušteđevine. Padnu u krevet i posuđuju. Od koga? Oni koji bi dali – nemaju, oni koji imaju – ne daju. Zato treba istaknuti da ima građana koji su uštedjeli milijune. Kako? Odricanjem, dobit ćete odgovor. Odricanja je bilo više nego 100 posto jer je ušteđevina veća od dobivenih plaća. Ako štediše drže lovu u bankama, kada postanu politička elita moraju prijaviti ušteđevinu. Oni pametniji koji drže lovu u madracima, u Grazu, zakopanu u podrumima, skrivenu među stranicama Krležinih djela, štede u miru. Nitko ih ništa ne pita, nikom ne polažu račune. Jedan bračni par, on poduzetnik, ona pijar, pretvarali su keš koji je curio u zlato. Ženi je za dlaku izmakla klupa u Saboru. Da je postala zastupnica, je li to zlato trebala prijaviti? Pa nije blesava. Dakle, cijelo to pitanje oko imovinskih kartica jest opereta, smišljena kao Straussov „Šišmiš“ da zabavlja puk. Jedino što je važno kod ljudi koji vode države, koji donose odluke, koji su na mjestima na kojima se odlučuje sudbina i naroda i države, koji svojim odlukama mogu taj narod upropastiti, ali i spasiti, nije koliko imaju stanova, kolika im je ušteđevina, jesu li stan kupili, dobili, naslijedili. Koga to zanima, molim vas lijepo? Neradnike, tračere, lijenčine, spletkare. Trebalo bi ipak o poličarima nešto znati: njihov IQ. Znati u čemu su i zašto uspješniji od drugih, konkretne podatke gdje su bili uspješni, kada, koliko i kako. To se, nažalost, u većini slučajeva uspješno taji. Važni su konkretni rezultati. Ako toga nema, onda su važne kuće, stanovi, auti, garaže, traktori i njive.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)