DIMNA ZAVJESA Lakše je vjerovati u izdaju i korupciju, nego u glupost

Autor:

Željko Senečić

U tipičnoj hrvatskoj priči, dečki su izgubili. Ne na zelenoj travi, nego za zelenim stolom Fife. Opravdano. U pitanju je bilo poštivanje pravila. JE LI TAJ GLUPI SLUČAJ BIO POTREBAN DA SE MLADI JUNIORI NAUČE da se u Hrvatskoj pravila mogu kršiti, a da to u Europi ne ide? Za kiks Dinamovih juniora kriva je Europa sa svojim zakonima kojih se pridržava, Drug Tito bi rekao, kao pijan plota. Kreteni. Kao da netko čeka u zasjedi da zajebe naivne Hrvate i hapa stotine eura

U okviru Lige šampiona u nogometu igra se i juniorsko natjecanje. Svaki klub koji sudjeluje u Ligi šampiona ima pravo prijaviti i juniorsku momčad. Po pravilu, velike klubove koji pobjeđuju u Ligi tuku juniori slabijih i siromašnijih klubova. Primjer su juniori Dinama. U svojoj kategoriji juniori Dinama daleko su uspješniji od seniora Dinama. Dok je prva momčad Dinama sastavljena od svega i svačega, od igrača iz Južne Amerike do Sjeverne Afrike, u juniorima igraju dečki iz Zagreba. I dok seniori sastavljeni od sablasnih profesionalaca dobivaju batine, juniori pobjeđuju. Dečki su pobijedili Bayern iz Münchena, čija su dobra mušterija seniori, pobijedili su momčad Anderlechta i trebali su igrati s Barcelonom u polufinalu. Dečki bi možda pobijedili Barcelonu, možda i ne bi, to nije važno. Važno je da to nećemo nikad doznati. U tipičnoj hrvatskoj priči, dečki su izgubili. Ne na zelenoj travi, nego za zelenim stolom Fife. Opravdano. U pitanju je bilo poštivanje pravila. Je li taj glupi slučaj bio potreban da se mladi juniori nauče da se u Hrvatskoj pravila mogu kršiti, a da to u Europi ne ide? Naravno da igrači koji imaju manje od osamnaest godina nisu krivi. Uglavnom nitko nije kriv. Da je netko kriv što je dečko koji nije smio igrati, igrao šest minuta, odgovarao bi. Kao što nitko nije kriv što Hrvatska nije povukla lovu iz fondova Europske unije, kao što nitko nije kriv za Plomin, što strane banke gule domaće klijente, nitko nije kriv što smo ostali bez Ine i Plive. Za kiks Dinamovih juniora kriva je Europa sa svojim zakonima kojih se pridržava, Drug Tito bi rekao, kao pijan plota. Kreteni.

ČITAV SLUČAJ SMRDI. Pravo je pitanje kako to da trener Dinama ne zna da je njegov igrač pod zabranom, a to zna netko iz Anderlechta. Ne znaju hrvatski ni govoriti i čitati, a znaju da neki igrač nema pravo nastupa. Kao da netko čeka u zasjedi da zajebe naivne Hrvate i hapapa stotine eura. U Anderlechtu znaju što znači igrati s Barcelonom. Za par hiljada eura moglo se kupiti da se u momčadi Dinama pojavi igrač šest minuta prije kraja zbog kojeg će Dinamo izgubiti utakmicu. Ne vjerujem u glupost, draže mi je vjerovati u korupciju i izdaju. To barem ima neki smisao.

TRAFIKANTICA EUROPA, plavuša s dobrim nogama u koju je Braco bio zaljubljen, bila je vesela cura. Prva je nosila špagerice po ljeti, a po zimi nerc. Da se razumijemo, bilo je to za vrijeme Drugog rata u Zagrebu. Europina trafika bila je u Zvonimirovoj ulici pokraj slastičarne Kovačića. U njenoj trafici cigarete su se prodavale pušačima na točkice, jedna kutija Drine na tjedan, a u slastičarnici Kovačić moglo se nažderati kremšnita slobodno i neograničeno. Pazikuća Rukavina bio je navijač Građanskog. Sa svojim biciklom, specijalkom Velox, Rukavina je išao na svaku utakmicu Građanskog. Odvezao bi se trijezan, vratio pijan. Kada je Građanski pobijedio bečku Viennu s tri nula, Rukavina je popio sedam piva. Europa se vraćala iz trafike kada je naletjela na izbezumljenog Rukavinu. “Trebali ste to vidjeti”, kaže on. “Kaj?” pita Europa. “Kak je Građanski digel u zrak Viennu. To nije bil nogomet, to je bila uživancija”, uzbuđeno će on. “Dođite sebi”, kaže Europa Rukavini, “Vjerojatno su Bečani poslali drugu momčad u Zagreb.” “Došli su u punom sastavu, ali nisu imali šanse protiv naših dečki”, govori Rukavina. “Kupite novine, pročitajte. Građanski je najbolji klub u Europi, to je sada jasno, a Glaser bolji od Zamore.” Europa odmahne rukom i ode, ne da joj se slušati Rukavinu.

DRUGOG DANA RUKAVINA PODMAZUJE svoju specijalku u dvorištu kada se na prozoru svoje garsonijere u prizemlju pojavi Europa i započne: “Čujte, Rukavina, ja bi vam htela reći tko je pobijedio Bečane. To sam noćas čula od kompetentne osobe u Ritz baru, moje dobre mušterije…” Rukavina prekine Europu. “Pobijedili su Glaser, Brozović, Dubac, Lehner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Welfl, Lešnik, Antolković i Kokotović”, izdiktira ponosno Rukavina sastav Građanskog. “Oni su pobijedili Bečane. Bil vam je to valcer na lijepoj plavoj Savi. U vašem Ritz baru tak se ne bu sviralo”, kaže Rukavina. “Govorite gluposti, dragi Rukavina. Ne zavaravajte se kao tipični Hrvat. Švabe je pobijedio Mađar Bukovi. Da nema tog Bukovija, vi bi sad kukali da je sudac kriv kaj ste zgubili ili da niste imali sreće. Bez toga je Bukovija vaš Građanski drek na šibici. To zapamtite. Ova kuća bi bolje izgledala da imamo pazikuću Čeha, Austrijanca ili Mađara, a ne Rukavinu”, dobaci Europa. “Ja sam najbolji pazikuća u kvartu, ne možete naći boljeg, tak da znate”, viče povrijeđeni Rukavina. “Znate zašto vas volim?”, pita ga Europa. “Zato što kao pravi Hrvat prvo lažete sebi, onda povjerujete u svoju laž i vičete da uvjerite druge u što ste sami povjerovali jer nemate pameti.” Rukavina gleda Europu bez riječi. “To se zove zavaravanje, tak da znate”, nastavlja Europa. “Ak ne znate kaj je to zavaravanje, pitajte svoju ženu u krevetu, ona zna. Nego, trebate cigarete? Izvolte.” Europa baci s prozora Rukavini kutiju Drine. Rukavina pokupi Drinu, ne kaže ni hvala.

Martin Bukovi igrao je za budimpeštanski Ferencvaroš i nogometnu reprezentaciju Mađarske. Završio je karijeru igrača 1935., došao u Zagreb i postao trener Građanskog. Nikad nije naučio hrvatski. Bio je omalen muškarac, šutljiv, skromno obučen, živio je za nogomet. Obilazio je nižerazredne utakmice po periferiji Zagreba i dovodio u Građanski najbolje igrače.

U TO VRIJEME TRENERI nisu davali izjave, nisu se producirali pred kamerama, nisu brbljali o svom radu, nego je njihov rad govorio umjesto njih. Zavaravanje je čekalo priliku i dočekalo je. Hrvatske momčadi, sve, od rukometnih, vaterpolo, košarkaških ili nogometnih, na velika natjecanja odlaze po medalje. I igrači i treneri najavljuju zlata. Dat će sve od sebe, govore pred kamerama i na konferencijama za novinare. Kao da njihovi protivnici neće. Sjećam se utakmice na jednom europskom nogometnom prvenstvu protiv Turske. Utakmica završava neodlučeno. U redu. Igraju se produžeci. Dvije minute prije kraja Klasnić postiže gol. Pobjeda! Ne skaču samo i ljube se Hrvati pred televizorima u cafeima, na trgovima, ne viču po ulicama samo Hrvati, ne vrište Hrvatice i njihovi muževi, slavi i naš Bukovi. I dok on skakuće po atletskoj stazi, Turci na brzinu postižu gol i izjednačuju. Bolje pucaju penale i odlaze u polufinale, a Hrvati sa svojim trenerom kući.

I U RUKOMETU TREBA IMATI Bukovija. Na zadnjem rukometnom prvenstvu naš Bukovi više vjeruje u Isusa i Gospu, nego u svoje igrače. Neće se nikad doznati zašto je slabiji golman branio protiv Španjolske. Je li to bila odluka Gospe ili Zlatka? Kod Bukovija bi branio bolji. Bukovi bi pobijedio Španjolce. I vjerojatno izgubio od Nijemaca u finalu. Možda i ne bi.

Ovih dana igramo tenis u Bruxellesu protiv Belgije. Trener i igrači sigurni su ne samo da će pobijediti Belgiju, nego i da će osvojiti Davis Cup. Pobijedit ćemo i Španjolsku i Englesku i Argentinu i Švicarsku i Srbiju. Zašto i kako? To se ne zna. IIi zna. Zavaravanje. Davis Cup koji smo mogli drugi put osvojiti – nismo, iako smo imali igrače.

Ali nismo imali Bukovija. Zavaravanje, rekla bi trafikantica Europa. Prvo lažemo sebe, onda druge. I na kraju vjerujemo da je istina što smo lagali. Zašto nema Bukovija? Bukovi je nepotreban u sistemu u kojem ne vlada hijerarhija vrijednosti, nego vlada hijerarhija mediokriteta, protekcije i kumstva. Ako ne vladaju najbolji, nego osrednji, vladaju zavaravanje, prevara i laž. Kad pamet ne služi za dobro društva, nego za krađu, laž i prevaru, nema medalja u sportu i love iz Europskih fondova. Potrebno je samo jedno. Prestanimo se zavaravati. Zašto? Ako je nama dobro, zašto bismo se prestali zavaravati? Bolje išta nego ništa.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)