Početkom ovog ljeta nazove me Braco. Prvo me pita kako sam pa malo razgovaramo o svemu i ničemu, onda Braco prijeđe na stvar. “Idem u svoju vikendicu u Jadranovo”, govori. “Ti nemaš vikendicu na moru?” pita iako zna da nemam. “Vraćam se na jesen u Zagreb. Trebao bi mi učiniti jednu uslugu, znam da ti ostaješ i uživaš u Zagrebu ljeti”, govori ironično. Nađemo se u Palaceu. “Imam problem s računom za plin. Plinara mi ne šalje normalnu uplatnicu, ne pitaj zašto. Ja trebam ispuniti uplatnicu na pošti ili banci i poslati lovu na račun plinare. Razumiješ?” pita on. “Razumijem”, odgovorim. “Računi su zanemarivi jer plin ne trošim ljeti. Molio bih te da iz mog kaslića uzmeš račun, dat ću ti ključ, i odeš na poštu i platiš. To si, nadam se, u stanju”, govori i gleda me u oči. “Jesam”, odgovorim. Braco mi da ključ. “Dat ću ti sto kuna”, govori mi. “Ne, hvala. Dat ćeš mi kad se vratiš”, kažem ja. “Nećeš me zajebati?” pita. “Neću”, odgovorim.

NAKON NEKOG VREMENA u Bracinu kasliću nađem račun plinare i izgubim ga. Peče me savjest, zapamtio sam otprilike sumu, bilo je ili dvadeset i pet ili pedeset i dvije kune. Dobijem račun plinare i platim 100 kuna za svaki slučaj. Braco me nazove iz svoje vikendice. “Uživaš u praznom Zagrebu?” pita. “Uživam! Polugrađani su u svom zavičaju ili u vikendicama, građani su ostali u Zagrebu”, kažem Braci. “Zajebavaš me?” pita Braco. “Ne”, odgovorim, “u tramvajima nema gužve, mladi ne jurišaju na stolice, stari se hlade u stanovima, na Trgu ne svira bilo tko i bilo što, promet je normalan.” On me prekine: “Oprosti, jedno pitanje, račun za plin je riješen?” “Naravno”, odgovorim.

Prođe ljeto. Trese se mobitel. Vidim da me zove Braco. Uključim vezu. Braco urla: “Mogu te obavijestiti da su mi zbog tebe blokirali sve račune, žiro, devizni i tekući. Ne mogu uzet’ penziju. Ostao sam bez love, možeš biti sretan. Stvarno si pizda. Znao sam da si neodgovoran, to je još davno rekla trafikantica Europa. Da lažeš, to je rekla tvoja vlastita mama. Da si blesav, to sam ja najbolje znao. Naravno, podcijenio sam te. Pomislio sam da si stareći postao manja hulja, ali sam se zajeb’o. Kao kreten sam vjerovao da si mi prijatelj i da mogu računat’ na tebe. U životu te nisam nikad ništa tražio, prvi put te nešto zamolim nakon sedamdeset godina i ti me zajebeš…” “Hej”, vičem na mobitel i bez uspjeha pokušavam zaustaviti Bracu koji počne krkljati i prekine se veza. Nazove nakon nekoliko minuta. “Uzeo sam nitroglicerin i veronal, glupo je da crknem zbog tebe, znam da bi te to usrećilo”, kaže mi. “O čemu se radi?” pitam. “Nisi platio plinaru”, ponovno se počne uzrujavati Braco, “žrtva sam ovrhe, javnih bilježnika i advokatskih kancelarija. Uzet će mi na silu pedeset kuna duga i naplatiti par hiljada troškova. Zbog tebe”. “Platio sam”, vičem. “Nisi”, viče on. “Jesam”, vičem ja. “Imaš potvrdu?” pita. “Nemam”, odgovorim, “izgubio sam je, ali sam platio”. “Lažeš“, zaurla on. “Ne lažem”, branim se. “Pokaži potvrdu”, viče on dalje. “Potvrdu sam izgubio, kažem ti. Možda je nađem”, govorim. Braco se smije: “Trafikantica i kurva Europa imala je pravo.”

PRVI PUT ČUJEM DA BRACO EUROPU zove kurvom. U plavušu Europu bili su zaljubljeni Braco i njegov tata, trgovac engleskim štofovima. Da je Europa kurva, govorila je samo Bracina mama mojoj mami. Braco prekine vezu. Ja pokušavam pronaći potvrdu i pronađem vozačku dozvolu koju tražim mjesecima. Ponovno se trese mobitel. Braco je na vezi. “Možeš biti sretan. Uživaj u zajebu. Ti nisi neodgovoran, ti si kriminalac. Nije kasno, počni se baviti politikom. Svaka će te hrvatska stranka primiti i biti sretna da ima takvog prevaranta i lažljivca. Napravit ćeš karijeru kao glasnogovornik. Možeš biti sindikalni vođa, ministar turizma ili poljoprivrede, predsjednik stranke umirovljenika ili saborski zastupnik”, viče ponovno Braco i prekine vezu. Nazove četvrti put i viče: “Zovem te jer sam zbog tebe pod ovrhommmmmmmm!”

PRIČA SE DA JE PRVA OVRHA UČINJENA u Kraljevini Francuskoj 1774. Bilo je to vrijeme klasičnog feudalizma. Feudalizam je bio oblik društvenog uređenja u kojemu su se razlikovale dvije klase: feudalci (plemići) i kmetovi (seljaci). Feudalci su bili vlasnici zemljišta, a kmetovi im obrađuju zemlju i daju dio (uglavnom devetinu) uroda. Feudalno društvo nastalo je na ruševinama robovlasništva. Feudalizmu je došla glave revolucija. Tako da se može reći i da danas u kapitalizmu više nema feudalizma, nema feudalaca i kmetova. Kmetovi se danas ne zovu kmetovi, nego građani koji rade bez plaće mjesecima i za čija se prava zagarantirana Ustavom brinu predsjednici sindikata u dolčevitama i Helsinški odbor u punom sastavu. Ako su kmetovi feudalcima plaćali devetinu, sada građani državi plaćaju polovicu prihoda. Jean Jacques imao je uz Seinu u Parizu krčmu. U podrumu se pilo i tuklo, a na katu je nekoliko veselih djevojaka zabavljalo goste. Stalni gost Bijele ruže, kako se zvala birtija, bio je kralj Luis XVI. koji je u Bijelu ružu dolazio maskiran u fratarsku mantiju radi Terese. Kada je kralj čuo od Terese da Jean Jacques ne plaća porez, izdao je zakon po kojem je sva imovina Jean Jacquesa, ukjučujući i Teresu, pripala kralju. Kralj je poslije Jean Jacquesove krčme svima koji nisu platili porez plijenio kuće, polja, vinograde, konje, krave, ovce, koze i kao šlag na torti – ostavljao im žene. To se nazvalo ovrhom.

Republika Hrvatska ima zakon donesen 2014. koji se zove Ovršni zakon. Tko ne plati plin, struju, TV pretplatu, bit će mu blokirana imovina, svi bankovni računi, a pokretnine i nekretnine prodane na javnoj dražbi. Građani građanima mogu dugovati do mile volje i nikom ništa. Ali s državom, kao i s kraljevima, nema zajebancije.
Braco govori: “Meni je već godinama dužan deset hiljada maraka, to je danas pet hiljada eura, prvi muž moje treće žene Seke. Dal sam mu lovu da kupi stan. Stan je kupil pa prodal, zaradil je ogromnu lovu i otvoril autopraonicu. Meni dug vratil nije. Kad me vidi iz Audija, svaki put je s drugom curom, trubi mi, maše i smije se k’o lud.” “Tuži ga sudu”, kažem. “Ti si stvarno kreten. Gdje ti živiš?” upita me Braco i prekine vezu. Baš sam sretan, mislim. Nikom nisam dužan, nitko meni nije dužan. Živim k’o bubreg u loju od penzije i prodajem maminu srebrninu da ne crknem. Nema šanse da se sretnem s ovrhom. Sjednem sretan pred televizor i uživam u “Otvorenom”.

Ovršni postupak je hitan postupak. Nema čekanja i petljanja. Braco bi, dok ne rekne keks, mogao zbog mene ostati bez vikendice u Jadranovu, Crnčićeve marine, starog Mercedesa i groba koji je kupio Bracin djed na Mirogoju točno dva mjeseca prije nego je umro od „španjolke” 1918. Odem u Plinaru. Vrlo ljubazne i susretljive službenice ustanove problem. Platio sam više nego što sam trebao i time izazvao kaos u platnom sustavu.

PRIJE PADA BERLINSKOG ZIDA u Zagrebu su se dobivala upozorenja. Recimo: “Dragi druže, prilikom pregleda naših knjiga drugarica Mara, naša šefica knjigovodstva, ustanovila je da ste za prošli mjesec zaboravili platiti struju.” Ako se ne bi platio račun nakon prvog upozorenja, stiglo bi nakon nekog vremena drugo upozorenje. Bilo je to u socijalizmu i u državi koje srećom više nema. Stvari su se promijenile, naravno, na bolje. Upozorenja ne stižu. Umjesto drugarice Mare, račune kontroliraju uvozni kompjutori.

Da se Hrvate koji su napokon dobili državu poštedi stresa, ne šalju im se upozorenja. Ni velikim Hrvatima koji lovu drže u Švicarskoj i Cipru ni malima koji je ne drže nigdje. Na kraju, Braci se Plinara ispričala. Braco meni nije. Nema veze. Meni je stigao račun za dopunsko zdravstveno osiguranje 10. siječnja 2016. na 75 kuna, uz ozbiljnu, strogu opomenu i prijetnju ovrhom ako račun ne platim do 15. siječnja 2016.