DIMNA ZAVJESA Kad Hrvatska pobjeđuje, fućka mi se gdje živi ministar

Nakon utakmice s Poljskom bilo mi je svejedno hoće li ministar bilo čega biti prijavljen tu ili tamo. PA KAJ JE TO VAŽNO GDJE JE PRIJAVLJEN BILO TKO, A POSEBNO JOŠ MINISTAR? Kad se pobijedi Poljsku, više nisu važni porezi, vanjski i unutarnji dug. Borba za korupciju ili protiv korupcije nije više tema

Spuštam se niz stepenice i fućkam. U prizemlju me čeka Puklek. Puklek radi u nekoj banci kao blagajnik, a u fušu postavlja keramičke pločice u kupaonicama i kuhinjama. “Fućkate?” pita. “Da”, odgovorim. “Dugo nisam nikog čuo da fućka. Danas se više ne fućka. Šteta”, govori Puklek, “poznavao sam dečke koji su fućkali s prstima u ustima. Ako se sjećate trenera Bayerna, taj je fućkao na taj način.” Puklek ugura dva prsta u usta kao trener Münchena, ali bez rezultata. “Nećete mi vjerovat’, ali ja sam fućkao jer sam se sjetio pazikuće Rukavine koji je fućkao od sreće kada je Građanski usred Budimpešte pobijedio mađarskog prvaka, iako mu je žena otišla u partizane i iako nije imao cigarete. Sve je to zaboravio kada je Građanski pobijedio i umjesto da padne u crni očaj, Rukavina je veselo fućkao”, kažem ja. “Zgodno”, kaže Puklek, “sviđa mi se taj Rukavina, ali kada danas čujem da netko fućka, znam da nešto ne štima. Cigareta ima, žene ne bježe u partizane, a današnji Građanski, koji se zove Dinamo, nema šanse da ikoga pobijedi.

DANAS SE NEMA RADI ČEGA FUĆKATI. Pa niste vi Rukavina niti vam je žena pobjegla u partizane, koliko znam. Taj vaš Rukavina mogel je, bedak, fućkati ne samo zbog Građanskog, nego iz prostog razloga što tada nije bilo ni BDP-a ni PDB-a.” “Bila su ti druga vremena. Ništa bolja nego su danas”, kažem. “Može biti, ali se nije kralo, varalo i lagalo kao danas. Danas su to narodni športovi kao što je bilo bacanje kamena s ramena”, veli Puklek. “Danas je drugačije. Na primjer”, kažem, “parkiralo se bez problema i plaćanja, u gostionicama se moglo pušiti. Najedeš se i zapališ.” “Točno”, kaže Popek, “moj tatek mogel je jesti kremšnite samo uz cigaretu. Moja je baka, na primjer, pila pivo samo u fići. Danas to ne bi smjela, morala bi puhati u balon i platiti kaznu. Baka je pala u depresiju kada je srušen Berlinski zid, a tata je prestal žderat slatko i pušit. Pušenje je zabranila država, a slatko mu je zabranio doktor. Za to mi se fućka, to nije ni vaš ni moj problem. Berlinski zid danas nije problem. Problem su danas prevare i krađe.

LAŽE SE I VARA NA SVAKOM KORAKU, a krade sve do čega se dođe. Pa i na izborima se kralo. Dragi moj, ukradeno je tko zna koliko glasova. Krade se, recimo, lova penzionih fondova. To je u redu. Lova je lova. Razumijem da se kradu mobiteli u tramvajima ili satelitske navigacije iz auta, mlijeko u prahu u rodilištima ili klozet papir u Holdingu, sve to razumijem. Ali da se kradu glasovi, čujte, to je malo preblesavo. Ja bih, na primjer, platio nekog koji bi ukrao glas moje žene. Imam sreću da sam s vremenom oglušio, ali dok sam dobro čuo, trpio sam kao knez Trpimir. Rekli ste da je neki Rukavina fućkao kada je pobijedio Građanski. Je li vi to možda danas fućkate jer je Hrvatska pobijedila Poljsku jučer navečer usred Poljske?” pita na kraju Puklek. “Da. Priznajem”, odgovorim ja, “nakon te utakmice bilo mi je svejedno hoće li ministar bilo čega biti prijavljen tu ili tamo. Pa kaj je to važno gdje je prijavljen bilo tko, a posebno još ministar. Kad se pobijedi Poljska, više nisu važni porezi, vanjski i unutarnji dug. Borba za korupciju ili protiv korupcije nije tema. Tema je, dragi Puklek, pobjeda nad Poljskom, koja je stara i važna država, barem deset puta veća od nas. Tema će biti kada pobijedimo Španjolsku. Ja neću prestati fućkati dva dana.”

“Mislite da ćemo pobijediti Španjolsku?” pita me Puklek. “Ne da mislim, znam”, kažem ja. “Španjolci nisu mačji kašalj”, kaže Puklek, “znate li da je Španjolska ubila više ljudi u Europi nego Prvi svjetski rat? Znate li da je u Španiji bio vrlo respektabilan građanski rat? Mi bismo trebali biti sretni ak’ preživimo tu utakmicu bez trauma. U subotu ne bute fućkali, to vam garantiram”, viče Puklek koji je malo nagluh. “Varate se”, povisim i ja glas, “Mi imamo tri aduta.” “Da čujem”, znatiželjan je Puklek. “Prvi je Međugorje. Drugi je Isus, a treći Zlatko”, kažem ja. “Koji Zlatko?” pita Puklek. “Nemam pojma, ali može za kavu da ćemo pobijediti Španjolce?” izazovem ga ja. “Može”, odgovori Puklek, “ali za jednu kavu. Tol’ko mogu reskirat, makar znam da buju vas vaši aduti zajebali.” “Pijemo pola šolje?” pitam. “Ne, pijete vi, a ja plaćam”, veli Puklek. “Ak’ ja izgubim?” pitam.

“ONDA PIJEMO SVAKI SVOJU KAVU, a vi bute platili. Kavu sa šlagom”, kaže on. “Trebalo bi pobijediti”, kažem. Puklek se uozbilji. “Ponovite”, kaže. “Trebalo bi da nam aduti pomognu”, ponovim. “Kad čujem da netko kaže ‘trebalo bi’, pozlije mi”, kaže Puklek, “to govore naši političari. Političari govore: Trebalo bi ukinuti županije, trebalo bi smanjiti dug, trebalo bi početi raditi, trebalo bi se okrenuti budućnosti i zaboraviti prošlost. Trebalo bi smanjiti broj činovnika, trebalo bi se prestati zaduživati, trebalo bi sagraditi Pelješki most, novu nizinsku prugu do Rijeke, povećati penzije, smanjiti PDV, trebalo bi ukinuti pola ministarstava i općina i sve županije skupa sa županima. Tako govore prije izbora na televiziji, dobiju glasove i više se ne govori trebalo bi. Trebalo bi nema subjekta. Najedanput se zna što bi trebalo. Poslije izbora ne treba ni pruga ni most, ne trebaju reforme. Treba povećati broj činovnika, treba kupiti 759 novih Audija, treba se preseliti u nove kancelarije, treba zaposliti žene, kćeri, sinove, prijatelje i kumove. Kao što je Nixon rekao kada je uhvaćen u sranju: “Desilo se.” Nije čovjek rekao: “Desila se provala, špijuniranje… nego desilo se. Ne zna se tko i što pa ni gdje i kada. Znate, među nama, trebalo bi ponoviti pretvorbu, ponoviti prodaju banaka, Ine i Plive. Ponoviti sve izbore, sve zakone, sve Sabore.” “Mislite da bi se dogodilo bolje i drugačije?” pitam Pukleka. “Ne bi”, odgovori Puklek.

Dobričine, što znači glupani, govore da nije važno pobijediti nego sudjelovati. Ne bi trebalo, nego treba pobijediti Španiju. Radi mene, radi naroda koji se pomirio s porazima i koji je zaboravio pobjeđivati. Hiljade Rukavina žive od pobjeda nogometaša, rukometaša, vaterpolista, Janice i Ivice jer su to jedine naše i njihove pobjede. Lakše im je gubiti posao i samopoštovanje, svetu Geru, Piranski zaljev i Prevlaku ako se pobjeđuje u rukometu. Zato je trebalo pobijediti Španiju. Nažalost, nismo pobijedili, a mogli smo. Nismo bili slabiji, bili smo samo blesaviji. Ali kao tenis ili nogomet, i rukomet se igra ne samo rukama, nego i glavom. Glava je jednako važna kao ruka.

Sljedećeg jutra kao gladna hijena čeka me Puklek. Dok pijemo kavu sa šlagom, ja šutim, a Puklek sere. “Znate li kome trebam zahvaliti za ovu kavu?” pita me. “Ne znam”, odgovorim. “Trebam zahvaliti Gospi”, odgovori on. “Ne razumijem”, kažem. “Bez Gospe ne bismo zgazili Poljake. Sada je očito Gospa zakazala. U tome je stvar”, smije se Puklek. “Znate, žene ne vole da kada nekom muškarcu nešto daju, taj to razglasi svima. Pa muškaraca kojima treba pomoći ima na svakom koraku. Pomozi sirotu na svoju sramotu, kaže se. Vidite, Gospa je pomogla i Španjolcima. Oni to nisu rekli. Šutjeli su. Osim toga, kada je naša Gospa iz Međugorja vidjela tko je na našem golu, digla je ruke od nas, a Isus je bio rezolutan: Zašto gubiti vrijeme i pomagati one koji si sami ne žele pomoći? Amen.”

ČEKA NAS U NEDJELJU BORBA za treće mjesto, brončanu medalju. Puklek je popio svoju kavu sa šlagom. “Može za novu kavu za utakmicu u polufinalu?” pita on. “Može”, odgovorim i pitam: “Vi se, naravno, kladite na Norvežane?” “Ne, na nas. Hrvatska će pobijediti Norvešku”, rezolutan je Puklek.

U ponedjeljak Puklek pije kavu sa šlagom, ja fućkam.

Komentiraj