DIMNA ZAVJESA Hrvatima je bilo lako dok se o njima odlučivalo u Beču ili Beogradu

Lako je bilo dobiti državu, pokrasti je, upropastiti. NIJE LAKO NAPRAVITI AUTO-TABLICE. Kada riješimo pitanje školstva, veliku maturu, udžbenike u školama, privremene penzije, invalidske penzije, poreze, razreze, građevinske dozvole, katastar, pretvorbu, neobrađena polja, sudbinu Imunološkog zavoda, sudstvo, puste otoke, uvoz svega i svačega, pitanje božićnica, kredite i ovrhe, rad bez plaće, rad na crno, rad na sivo, kada popišemo sve izdajnike, prevarante, sve lopove, ratne profitere i uhljebe, kada sagradimo još stotinjak fontana, spojimo sve otoke s tunelima, riješit ćemo i auto-tablice

Ljudi se ne mijenjaju. Vremena se mijenjaju. Hrvati su ostali isti, vremena su se promijenila. Lako je bilo živjeti u tuđim državama. Biti podstanar, živjeti u stanu o kojem se brine drugi. Držati fige u džepovima i čekati da ti vlasnik popravi krov, promijeni pipe, odnese smeće i kritizirati. U Beču naprave legitimacije, pasoše i zakone, u Zagrebu traže rupe. U Beogradu sastave vladu, imenuju ministre, u Zagrebu se slažu i ne slažu. Nije se ni znalo ni pitalo što posjeduju bečki ministri i beogradski. Danas se u Zagrebu pita koliko ministri imaju djece, kuća i štednje. Nije bilo problema s pločicama s imenima ulica. Naprave se slične kao u Beču. Koliko je to bilo pametnije, vidi se po novima koje smo sami napravili u svojoj državi, u svom gradu. U davna vremena znalo se da je to posao za obrtnike koji su završili obrtničke škole, položili majstorske ispite i rukom crtaju ulične natpise. Pogledajte stare restaurirane natpise na Gornjem gradu. Kada su se na ulicama Beča pojavili auti, gradonačelnik Beča je od Herr Daghofera, pismoslikara, naručio tablice nakon što mu je žena, Frau Frida, u krevetu rekla da auti jure po ulicama Beča k’o blesavi i plaše njezina maltezera i da bi voljela znati koji su to kreteni. Šoferi bi se napili i radili sranja po Grabenu. Auti su se sudarali, gazili mačke i ljude.”Trebalo bi znati čiji s”, rekla je Frau Frida mužu rogonji. Ona je našla rješenje, a gradonačelnik Daghofer popio je kavu u kavani Havelka, popušio cigaru, vratio se u radionicu i nacrtao tablice. Smeđa tablica i bijeli brojevi. Oko tablica nisu se petljali Franz Josef ni komisija, Beč je plesao valcer, Egon Schiele je slikao, a Wagner gradio svoje kuće. Kako je broj auta rastao, dodavale su se brojke. Brojkama slova. Iste tablice postale su zakon i u Hrvatskoj 1911. Godine. Nikome u Beču, Parizu i u Zagrebu nije palo na pamet da tablice za aute naslikaju Gustav Klimt, Pablo Picasso ili Vlaho Bukovac. To su uradili pismoslikari.

TABLICE NA MOM PRVOM AUTU 1963. bile su pametno riješene i likovno dobre. U gornjem lijevom uglu natpis države, ispod mala zvijezda pa veliko slovo H koje je označavalo Republiku Hrvatsku i broj 1747. Tablice nisu dizajnirali ni Murtić ni Hegedušić, nego netko sposoban i školovan u grafičkoj školi. Mijenjao sam aute i s autima mijenjale su se tablice. Auti su bili sve bolji, a tablice sve gore.

Nema više ni Beča ni Beograda, sada mi trebamo napraviti tablice za aute. Da prve nisu uspjele, vidjelo se istog dana kada su se pojavile. Ali prvi se mačići bacaju u vodu, kaže se. Prve legitimacije, prvi pasoši, bili su mačići. Sada treba napraviti nove. Srećom postoji pravilo koje je donio Bruxelles. Što mi trebamo učiniti? Izabrati vrstu slova. Naizgled jednostavno. Jednostavno bi bilo da nije u Hrvatskoj.

Nove tablice trebao je spasiti Ljubičić. Njegov rad je umjesto jedne kompetentne osobe, ocjenjivala komisija sastavljena od petero članova. Natezanje traje dvije godine. Petero ljudi, s tko zna kakvim kvalifikacijama, sastaje se i odlučuje ili ne odlučuje. U Bruxellesu je odlučeno: na lijevoj strani znak ujedinjene Europe (dvanaest žutih zvijezda na plavoj podlozi) i ispod znaka kratica države u kojoj je auto registriran. Na tablicama je registarski broj koji se sastoji od brojki i slova ili obratno. Sada se postavlja pitanje: što odlučuje hrvatska komisija dvije godine? Možda jednu članicu smeta broj zvijezda. Ona bi voljela da umjesto dvanaest zvijezda budu samo tri. Možda se jedan član zainatio i hoće glagoljicu. Jedan predlaže da svaki auto ima OIB. Umjesto komisije bilo bi dobro da o tablicama odlučuje jedna osoba koja ima oči i prosječan kvocijent inteligencije. Tablice nisu umjetničko djelo ili moderna instalacija. One služe i imaju samo jednu svrhu, da budu uočljive i čitljive.

Ali, hoćeš-nećeš, tablice se razlikuju. Po tablicama se može vidjeti razlika ozbiljnih država i onih drugih. Njemačke tablice imaju ozbiljnost i solidnost. Francuske likovnost. Engleske su hladne, talijanske pjevaju. Karakter države zrači s automobilskih tablica. Ako je tako, onda nema sumnje kakve će biti hrvatske tablice. Kao Hrvatska danas.

U OZBILJNIM DRUŠTVIMA I DRŽAVAMA narod se nema vremena baviti auto-tablicama; od početka 20. stoljeća do danas, od prvih tablica napravljenih u Francuskoj do danas, dogodilo se sve i svašta. Od impresionizma došlo se do instalacija. Počeo je i završio Prvi svjetski rat, španjolska gripa, pa kriza i nezaposlenost, Max Schmeling pobijedio je Joea Louisa, dogodio se Drugi svjetski rat s iskrcavanjima, podmornicama i atomskim bombama, Armstrong se šetao po mjesecu, građani se brinuli gdje ljetovati, koji auto kupiti i čiju ženu poševiti, kako podići djecu, otplatiti zajam, gledali kvizove, štrajkali, pratili na televizorima reportaže s ratišta u Vijetnamu, Kuvajtu, Vukovaru i Afganistanu. Preko CNN-a uživali su u direktnim prijenosima raspada Jugoslavije i SSSR-a. Za tablice se nema vremena. Natpisi i auto-tablice zadnja su rupa na svirali u čitavom svijetu, na istoku, zapadu, jugu i sjeveru. Ne i u Hrvatskoj.

Ako se u Hrvatskoj ne može riješiti izgled auto-tablica, pitanje je kako se išta može riješiti. Vremena se mijenjaju, ljudi ne.

Lako je bilo dobiti državu, pokrasti je, upropastiti. Nije lako napraviti auto-tablice. Mi kada riješimo pitanje školstva, veliku maturu, udžbenike u školama, privremene penzije, invalidske penzije, poreze, razreze, građevinske dozvole, katastar, pretvorbu, neobrađena polja, sudbinu Imunološkog zavoda, sudstvo, puste otoke, uvoz svega i svačega, pitanje božićnica, kredite i ovrhe, rad bez plaća, rad na crno, rad na sivo, kada popišemo sve izdajnike, sve prevarante, sve lopove, ratne profitere i uhljebe, kada sagradimo još stotinjak fontana, spojimo sve otoke tunelima, riješit ćemo i auto-tablice.

NAJPAMETNIJE JE DA ONI KOJI KUPE Hrvatske autoceste (a kada kupe autoceste, kupili su Hrvatsku) mobitelom od praunuka Daghofera naruče tablice. Neće biti korupcije kao kada smo gradili autoceste. Za dva dana Daghofer će poslati skicu, rok isporuke i cijenu. Drugoga dana potpisat će ugovor, a za četrnaest dana po ugovoru Daghofer će poslati prvih 100.000 tablica.

Vremena su se promijenila, Hrvati su ostali isti. Podstanari su dobili stan. Prodat će ga prvom kupcu, uzeti pare i otići na skijanje.

Komentiraj