Društvo hrvatskih književnika (DHK) obilježilo je u četvrtak 125. godišnjicu rođenja poznatoga hrvatskog glumca, redatelja, pisca i prevoditelja Tita Strozzija, kako bi, istaknuo je predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović, barem djelomice iskoračili iz simptomatskog hrvatskog zaborava.

Tito Strozzi (1892. – 1970.) izuzetna je i kompleksna osobnost nenadmašena u hrvatskome kazališnom životu, suglasni su svi govornici koji su se osvrnuli na njegov život i rad. Tako je povjesničar hrvatske književnosti, književni kritičar i član Upravnog odbora DHK-a Ivica Matičević sažeo glavna razdoblja bogata Strozzijeva privatnoga i kazališnoga života, a pročitao je i tekst koji je pripremila teatrologinja Ana Lederer koja je, među ostalim, istaknula da Strozzi zaslužuje prevrednovanje. U svojim izlaganjima to su potvrdili i akademik Boris Senker i teatrologinja i kazališna kritičarka prof. dr. Sanja Nikčević.

Strozzi još čeka kritičku prosudbu

U građi koju o Strozzijevu životu i radu čuva Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) još su brojne neotvorene stranice, a po svom obujmu građa je to za nekoliko ljudskih i umjetničkih života, rekao je akademik Boris Senker. Smatra kako je Strozzi pravi predstavnik naraštaja koji je oblikovao Prvi svjetski rat koji su se, nakon što su preživjeli taj rat i ostali barem djelomice tjelesno i duševno zdravi, “bacili u život, žeđali za životom i živjeli ga punim plućima”.

Senker je podsjetio da je Strozzi 1930. dobio Demetrovu nagradu za komediju, a da je u konkurenciji za tu nagradu iste godine bila i drama “Leda” Miroslava Krleže. Za razliku od toga doba u Hrvatskoj je, rekao je Senker, “taj salonski kazališni niz dosta slabo nastavljen”. Dodao je kako je Strozzi začetnik i ideje pokretnoga kazališta, zanimali su ga novi mediji , a zajedno s Mladenom Širolom u sklopu HNK-a vodio je kazalište “Dječje carstvo” koje je okupljalo darovitu djecu među kojima su bile i nezaboravne Lea Deutsch – “čudo od djeteta” i njezina prijateljica Darija Gesteiger o kojima je redatelj Branko Ivanda snimio film “Lea i Darija – Dječje carstvo”.

Hajdemo igrati Strozzija!

Teatrologinja i kazališna kritičarka prof. dr.  Sanja Nikčević ustvrdila je kako je “Strozzi punokrvani dramski pisac koji nam je ‘izmaknuo'”. Jer, smatra, drama je danas “tipski zatvorena” i pobijedilo nas je ekspresionističko-modernističko kazalište. Ipak, dodala je, ne treba misliti da je to samo stanje kod nas jer je “ista tematska pustoš i u Europi”.  Za razliku od danas, u prvoj  polovici XX. stoljeća i Hrvatskoj su paralelno radili Strozzi, Krleža i Kalman Mesarić.

Ono po čemu se Strozzi potpuno razlikuje od današnjega subverzivnog odnosa teatra prema života jest, ocijenila je, to što je u svemu što jer radio afirmirao svijet oko sebe. Zato, poručila je Nikčević – Hajdemo igrati Strozzija s pozicije drukčijega dramskog pisma.

Skup je završio izabranim djelima iz Strozzijeva djela “Igra u dvoje” koju su interpretirali dramski umjetnici Janko Popović Volarić i Dora Fišter Toš, unuka Tita Strozzija i jedina iz njegove obitelji koja je nastavila tradiciju na “daskama koje život znače”.

“Igra u dvoje” je humorna drama Tita Strozzija, napisana 1956. u njegovoj najsnažnijoj književnoj, poslijeratnoj fazi. To je djelo hommage autorovoj posvećenosti i dubokoj strasti prema kazalištu kojem je kao glumac, pisac, redatelj, prevoditelj i pedagog posvetio cijeli svoj život. Ovu igru ljubavi, u koju je utkan vječni dvoboj muškarca i žene gdje je jedino pravilo da nema pravila i da su dopuštena sva raspoloživa oružja, autor je napisao za sebe i svoju životnu i scensku partnericu Elizu Gerner.

Na susretu u DHK-u bila je i Stozzijeva kći Maja Strozzi s obitelji.

Komentiraj

FOTO:HINA/ Edvard ŠUŠAK
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.