Pjesnikinja, književnica, novinarka, prevoditeljica i aktivistica Darija Žilić pozvana je 21. rujna u Chicago na književni festival suvremene europske poezije i proze Packingtown Review, na kojemu će čitati svoju poeziju te diskutirati o poziciji i ulozi književnosti u Europi i Americi danas. Darija Žilić studirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i povijest i vrlo rano počela je objavljivati pjesme i kritike za koje je primila nekoliko književnih nagrada, nagradu Julije Benešić za književnu kritiku za knjigu “Muza izvan geta” (2010.) i nagradu Kiklop za zbirku “Pleši, Modesty, pleši” kao najbolju pjesničku zbirku 2011. Od 2005. objavila je desetak knjiga pjesama, kritika, eseja, intervjua, a pjesme su joj prevedene na engleski, talijanski, slovenski i slovački. Članica je Društva hrvatskih pisaca.

Festival Packingtown Review suorganizira Sveučilište Illinois u Chicagu, a od pozvanih gostiju očekuje se da uz vlastitu, prezentiraju ukratko i recentnu književnost zemlje iz koje dolaze. Koordinatorica tog festivala je prevoditeljica Snežana Žabić porijeklom iz Vukovara, predaje na Sveučilištu u Illinoisu kreativno pisanje i koja će moderirati sesije gostiju. “Festival se održava svake godine i prezentira suvremenu europsku poeziju i prozu. Damir Šodan i ja predstavit ćemo, uz svoj rad, časopis Poezija te našu suvremenu književnost. Sudjelovat ćemo u radionici kreativnog pisanja, bit će i susreta s djecom, nastupa po knjižarama, a pjevat ću i jazz u jednom klubu, što je zapravo Damirova ideja. Poslala sam im neke tonalitete pjesama i to im se uklopilo u večer na kojoj ćemo povezivati poeziju s jazz i blues tradicijom. Posjetit ćemo i slavističku knjižnicu u Chicagu”, pojašnjava Darija Žilić.

Dugogodišnja je suradnica Trećeg programa Hrvatskog radija gdje od 1998. surađuje u emisiji “Lica okolice”, za koju radi intervjue s pjesnicima, književnicima, znanstvenicima i aktivistima iz regije.

Darija Žilić prevodi arapsku, slovensku i tursku poeziju s engleskog, ne s njihovih materinjih jezika. “Jako volim prevoditi, što sam otkrila kada sam počela prevoditi za emisiju “Poezija naglas” na Trećem programu HR-a. Arapsku, posebice iransku žensku, poeziju otkrila sam kada sam studirala na Ženskim studijima i ona me trajno oduševljava. Tako sam predstavila iranske pjesnikinje i željela bih dalje nastaviti prezentirati njihovu kulturu i poeziju. Već učim farsi”, tumači Darija Žilić, čiji su prijevodi uvršteni u neke preglede arapske poezije kao relevantni, iako ih je pjesnikinja prevodila s engleskog.

Prije dvije godine, kada je bila u Iranu, fascinirala ju je ta kultura koju na Zapadu često pogrešno percipiramo. “Trebamo se suočavati s kulturama koje su nam potpuno strane. Drago mi je što se Iranci sada sve više otvaraju, što su ukinute sankcije i što možemo bolje upoznati njihovu suvremenu književnost. Tamo se poezija jako cijeni i kad spomenete da ste pjesnikinja, gledaju vas s velikim poštovanjem. Njihove pjesnikinje pišu i o tijelu, revolucijama, čak i o prostitutkama, ženskoj žudnji, strahovima – o svemu onomu što pišu i žene na Zapadu. Iako su njihove pjesnikinje bile dosta oštre i prema režimu, nisu stoga bile odbačene jer kritiziraju mnoge kanone društva, već i dalje normalno djeluju. Ženski doprinos književnosti itekako se naglašava, to je sad čak trend”, tumači Darija Žilić.

Da pjesništvo i kod nas još uvijek ima svoje mjesto i utjecaj, pokazale su reakcije u cijeloj regiji na odlazak Arsena Dedića, gdje se otkrilo da i mladi ljudi čitaju intimnu, ljubavnu, autorefleksivnu poeziju. “Da, i ja sam slušala Arsena od tinejdžerske dobi i reakcije ljudi nisu uopće bile preuveličane. Slažem se da je prošlo doba previše hermetične, intelektualne poezije, a Arsen je jednostavnim jezikom artikulirao velike emocije i stanja koja su nam svima bliska. Volim takav tip poezije i smatram da pravu poeziju moraju svi biti u stanju čitati. Nisam ljubiteljica hermetične poezije i mislim da ona danas čak i ne odgovara ovom vremenu u kojemu živimo, jer se previše bavi jezikom. Sigurno će me radi ovoga ironizirati neki kolege, koji smatraju da su emocije nešto smiješno i prizemno, ali lako ih se može opovrgnuti. Na festivalima poezije emocija je vrlo zastupljena, bez obzira na to progovaraju li pjesnici o ljudskim slobodama ili intimi”, pojašnjava Darija Žilić.

Smatra da se danas pjesništvo sve više vraća u svakodnevni život i da ljudi traže tiskane zbirke poezije, ali i intervjue s pjesnicima. To se dalo naslutiti još pred nekoliko godina, kada joj je objavljena knjiga intervjua “Paralelni vrtovi” (2011.) u kojoj su bili sabrani intervjui s pjesnicima, novinarima, književnicima i aktivistima iz cijele ex-YU regije. Tu je bila u ulozi novinarke te je razgovarala s piscima koji su bili vrlo kritični prema režimima u svojim zemljama.

Darija Žilić smatra da se na ovim prostorima još uvijek nismo u dovoljnoj mjeri suočili s prošlošću. “Moramo razbijati sve vrste predrasuda, ne samo kulturne i kulturološke, već i političke, socijalne, ideološke, feminističke… No nisam zagovornica idealiziranih i utopističkih pogleda na prošlost, ne sviđaju mi se pokušaji da se sve zaboravi, potisne i da nema prave katarze. Ne možemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, a ta katarza nije se dogodila, premda smo okruženi fenomenalnim intelektualcima i intelektualkama”, tumači pjesnikinja.

Ističe kako se vidi da je rat utjecao na njezinu generaciju i u smislu emotivne zrelosti. “Tek u četrdesetima konačno sazrijevamo i sad je vrijeme za neko zrelije djelovanje, naša generacija s početka sedamdesetih trebala bi biti u naponu snage. Ne možete uvijek biti ni izvan sistema, ponašati se anarhistički, bez nekog zaleđa. Morali bismo preuzimati više odgovornosti. Ponekad je lako biti sa strane, nevidljiv, ali onda se nemate pravo žaliti na neke pojave u društvu. Uzmimo primjerice, temu novca, naplaćivanja svog rada. Misli se da intelektualni rad ne mora biti dostojno plaćen. Vidite, tu je protestantska kultura mnogo čišća i poštenija. Nema dileme da morate dobiti novac za rad i talent jer je to prirodna razmjena. Naš odnos prema novcu jest da je to nešto prljavo i tako se otvara polje za manipulacije. Ne možete stalno kritizirati društvo i sve pojave u njemu, zamorila me društvena kritika. Treba naći sredinu u djelovanju i zato mi se sve više dopada kulturno povezivanje i izvan naših granica”, tvrdi Darija Žilić.

Kulturna razmjena nije samo, po njezinu mišljenju, povezivanje s drugim kulturama, već ima i dobar gospodarski potencijal. “Morali bismo to mnogo više i sustavnije ostvarivati. Nema čak potrebe da se bojimo i političkog djelovanja kao pisci. Povlačenje u svoj svijet mora imati vremenski okvir. Nije istina da ne možemo artikulirano djelovati. Ne želim pristati na cinizam i negaciju. Čemu strah od javnog djelovanja? A s druge strane kritiziramo ljude koji se stalno i uvijek pojavljuju u medijima. Pa jasno, kada se drugi – i često bolji – povlače”, smatra pjesnikinja.

Iako je pohađala Ženske studije i opsežno se bavila ulogom i pozicijom žena u suvremenoj kulturi, Darija Žilić ne vjeruje ni u kakve ekstremne teze današnjeg feminizma. “Htjela bih vjerovati u sestrinstvo i solidarnost jer je to nešto bez čega ne možemo, ali različite strukture društva rade na tomu da dezintegriraju žensku snagu povezivanja. Disperziranost je najveći problem, a feminizam se pretvara u neku vrstu biznisa, aktivnosti koja je odvojena od obične žene i običnog života, pretvara se u elitizam i teoriju. Danas više nego ikada, trebali bi nam uzori biti žene poput Emme Goldman, feminističke aktivistice koja je radila u tvornici ili žena koje su prošle konkretan životni put, a ne da branimo feminizam ex cathedra, odsječen od prava radnica svih vrsta”, pojašnjava književnica.

Uvjerena je da današnji feminizam potiče muškobanjaste žene, na što ona ne pristaje. “Ako ste ženstveni, imate automatski puno teži put. Ne shvaća vas se ozbiljno ni unutar feminističkog kruga. Kao da je prirodna ženska senzualnost i erotičnost nepoželjna.

Nekadašnji američki i europski feminizam to nije negirao, dapače! Ispada da ako si ženstvena, nisi dovoljno intelektualno snažna, što je dvostruka negacija primarnih feminističkih načela. Tu se dogodio rasap kod mnogih intelektualki: potreba dokazivanja umnosti dokinula je ženstvenost, dovela do izvjesnog nesklada tijela i uma. Zato je posljednjih godina tijelo postalo predmet feminističkih i teorijskih studija jer su zapazili da je ono bilo zanemareno. Meni je zato uzor Audre Lorde, američka književnica afričkog porijekla, pjesnikinja i feministkinja koja je pisala eseje o poeziji i erotizmu, ali o erotizmu kao primarnoj žudnji, nadi i strasti za životom”, navodi Darija Žilić.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.