U nedjelju se navršava 80 godina od izbijanja Španjolskog građanskog rata, najveće tragedije u povijesti te mediteranske zemlje, koja je svijetu najavila zvjerstva koja će se nastaviti tijekom Drugog svjetskog rata i čije posljedice su i danas ubilježene u srcima stanovnika.

Vojni puč 17. srpnja 1936.  protiv republike proglašene pet godina ranije i uzdrmane socijalnim nemirima, štrajkovima i političkim nasiljem, predvodila je grupa generala.

Iako pokušaj rušenja vlade tada nije uspio Španjolska, u to doba uglavnom poljoprivredna zemlja, rascijepana je na dva dijela s otvorenom frontom između republikanaca i nacionalista što je otvorilo put građanskom ratu koji će potrajati iduće tri godine.

Većina ustaničkih trupa smještena u španjolskom protektoratu Maroku, pod zapovijedništvom Francisca Franca, krenula je 17. srpnja prema Pirenejskom poluotoku. Diktatori Adolf Hitler i Benito Mussolini iz Njemacke i Italije poslali su avione kao podršku rušenju vlade koju su podržavali liberali, socijalisti, komunisti, anarhisti, katalonski i baskijski separatisti.

Njihovi avioni bombardirali su kasnije u ratu mjesta poput Guernice u sjevernoj pokrajini Baskiji 1937., čije je razaranje ovjekovječio slikar Pablo Piccaso, zagovornik republike koji je neko vrijeme proveo u egzilu u Francuskoj.

Prvi rat koji su pratili profesionalni novinari

Zahvaljujući tada modernim kamerama s postoljem prikazi borbi i razaranja osvanuli su u španjolskim i međunarodnim medijima.

“To je bio prvi rat koji su pratili profesionalni novinari na frontovima i u bombardiranim gradovima”, ističe Susan Sontag, američka spisateljica i autorica knjiga o fotografiji.

Jedini veći grad koji su nacionalisti osvojili prvih dana pobune bila je Sevilla, koja će poslužiti kao mostobran za iskrcavanje Francovih afričkih trupa.

“Moramo stvoriti atmosferu terora (…) beskrupulozno eliminirajući protivljenje svih onih koji ne misle poput nas”, rekao je na radiju ustanički general Gonzalo Queipo de Llano koji je zauzeo Sevillu, napominje novinska agencija AFP.

Lijevi zastupnici u parlamentu, sindikati, socijalistički aktivisti, simpatizeri ili njihove obitelji proganjani su i ubijani. Istovremeno je stigao i odgovor, socijalistički militanti, anarhisti i komunisti zauzimali ulice. Simpatizeri ustanika, ili oni za koje se smatralo da su simpatizeri, pogubljeni su tijekom prvih mjeseci rata. Mnogi su odvođeni u “noćne šetnje” bez povratka.

Svećenstvo je platilo visoku cijenu zbog identificiranja s višom klasom. Više od 6.500 svećenika i časnih sestara je ubijeno, navodi AFP.

Strani dobrovoljci

Vlada u Madridu tražila je pomoć svojih susjeda no i Britanija i Francuska to su odbile strahujući da bi mogle biti uvučene u novi svjetski rat.

Skrivale su se iza “pakta o neuplitanju”  u kojem su bili i Rim i Berlin, ali oni nisu prezali otvoreno podupirati ustanike. Na kraju će jedino Sovjetski Savez naoružavati republikance. U zemlju će stići mnogi strani dobrovoljci, među njima i oni iz tadašnje Jugoslavnije, a među njima su pak prednjačili Hrvati i većinom su se borili na strani republikanaca.

Sovjetski diktator Staljin nastojao je ojačati svoj utjecaj. Aktivisti Kominterne, međunarodni komunisti pod kontrolom Moskve, organizirat će se u vjernu vojsku.

Izostanak reakcije zapadnih demokracija gurnuo je neke intelektualce na stranu republikanca, a mladi stranci priključivali su se republikanskim militantima. Slijedile su ih “Internacionalne Brigade” koju je nadgeldao Staljin i Kominterna. Francuzi, Poljaci, Amerikanci…bilo ih je oko 50.000 iz pedesetak zemalja kako bi “zaustavili fašizam”.

Oni su pomogli republikancima u rijetkim pobjedama – spriječili pad Madrida 1936. i Guadalajare 1937., na ruti na kojoj su se nalazile talijanske brigade koje je poslao Mussolini.

No međusobne podjele i sukobi, poput onih između komunista i anarhista, slabili su redove republikanske vojske, a to je omogućilo nadiranje Francovih trupa.

U ožujku 1939. vlada se sklonila u Barcelonu spremna za odlazak u egzil s 400.000 ljudi. Pet mjeseci kasnije izbio je Drugi svjetski rat kojeg su Pariz i London htjeli izbjeći.

Povijesna pomirba utemeljena u zakonu

Franco je objavio pobjedu 1.travnja 1939., nakon što je odbio mirovne pregovore. Španjolska će opresivnim režimom živjeti do Francove smrti 1975.

U ratu je život izgubilo oko pola milijuna ljudi. Deseci tisuća ljudi s poražene strane su zatvoreni, ubijeni ili su napustili Španjolsku odlazeći u Francusku i Latinsku Ameriku.

Zakon povijesnog sjećanja donesen je 2007. kako bi se omogućílo pronalaženje ostataka žrtava i zabranilo isticanje simbola starog režima i građanskog rata na javnim mjestima

.Nakon provedene demokratske tranzicije krajem 70-ih, u Španjolskoj se na vlasti mijenaju Narodna stranka desnog centra i stranka lijevog centra Španjolska socijalistička narodna stranka (PSOE).

“Plavi” i “Crveni” uglavnom su potomci ljudi  suprotstavljenih ideologija od kojih su mnogi pometeni u vihoru rata i poraća.

Komentiraj

FOTO:Eduardo Parra/Getty Images
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.