Za neke priče ne treba žuriti, već strpljivo čekati pravi trenutak osjećaja, smatra istaknuti hrvatski pisac Damir Karakaš, a upravo je to godinama čekao, kako je rekao u razgovoru za Hinu, kako bi napisao svoju novu knjigu “Sjećanje šume”, roman o djetinjstvu “u kojemu se natječu strah i volja, dodiruju trauma, humor i poezija, roman kakvog svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu”. “Nikad nisam sanjao da ću biti pisac, možda da ću nešto crtati, jer sam još u srednjoj školi crtao i objavljivao crteže u poznatim novinama u Jugoslaviji. Ili se možda baviti glazbom, harmoniku sviram preko četrdeset godina”, kazao je Karakaš.

“Pisanje je došlo ni sam ne znam kako, kao neka sudbina pa je nastojim što bolje ispuniti”, dodao je pisac, koji priznaje da koristi književnost kao sredstvo obračuna s “demonima”: “Od velikih svjetskih pisaca Dostojevski je najviše bio u vlasti demona. Pokušavam i ja na neki svoj način ulaziti u dno svijeta i čovjeka, osvijetliti te neke mračne zakutke, izvući ih na vidjelo”, pojasnio je.

Roman “Sjećanje šume” dugo je osjećao u sebi, a da bi ga realizirao, inspiraciju je potražio u slušanju, jer “kod pisanja knjiga ne treba žuriti, nego strpljivo čekati taj neki, nazovimo ga, pravi trenutak osjećaja”.

“Ja sam na ovaj roman čekao jako dugo, a za realizaciju mi je trebalo oko dvije, tri godine. Imre Kertesz je pri pisanju ‘Čovjeka bez sudbine’ njušio kožicu od sata, jer se takav miris štavljene kože širio oko baraka u Auschwitzu. Ja sam znao slušati šumu, jer šuma se puno toga sjeća, vidjela je jako puno, krije puno tajni, treba ponekad samo leći ispod nekog drveta, zažmiriti i slušati”, otkrio je Karakaš.

Upravo se na to odnosi naslov knjige, koji ipak nije smislio on sam: “Smislio mi ga je za jedne noćne šetnje pjesnik Branko Maleš”.

Damir Karakaš (1967.) napisao je još knjigu putopisa “Bosanci su dobri ljudi” (1999.), romane “Kombetari” (2000.), “Kako sam ušao u Europu” (2004.), “Sjajno mjesto za nesreću” (2009.) i “Blue Moon” (2014.); zbirke priča “Kino Lika” (2001.), “Eskimi” (2007.) i “Pukovnik Beethoven” (2012.), te drame “Skoro nikada ne zaključavamo” (2009.) i “Snajper” (2013.). Knjiga “Sjećanje šume” upravo je objavljena u izdanju nakladnika Sandorf.

Nema umjetnosti bez nesreće

Pisac koji je pozornost kritike i javnosti stekao svojim bespoštednim literarnim prikazima života u Lici, u svojem se novom romanu ponovno bavi krajem u kojemu je rođen i odrastao, obitelji, odnosom s ocem, ali s fokusom na djetinjstvo. Knjiga je najavljena kao “kratki roman o neobičnom odrastanju u kojemu pisac čitatelja vodi u čaroban svijet svojeg djetinjstva”.

“Ne volim pričati o sadržaju svojih knjiga, to su mi uvijek najteža pitanja, ali, na koricama sve točno piše: ‘knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samome tijelu’. Pisana je kao i sve moje knjige, s mišlju da u pravoj prozi nema milosti ni za koga. Dakle, ići do kraja, pa i sa začepljenim nosnicama ako treba”, istaknuo je Karakaš.

Njegove su knjige uvijek fikcija s elementima autobiografskog, a odnosom oca i sina, koji dominira “Sjećanjem šume”, bavio se između ostaloga i u prethodnom romanu, “Blue Moon”.
“U prošlome romanu ‘Blue Moon’ odnos oca i sina je jednostavno rat. U ovome romanu stvari su drugačije posložene. Ima kod mene puno stvari koje uzimam iz života i uvodim u literaturu”, kazao je pisac.

“Kad sam bio mali bilo nas je u planini gdje je smješteno moje selo oko četrdesetak, sada samo petero, šuma se sa svih strana spustila sve do prvih kuća, vukovi i medvjedi kucaju na vrata. Nema mobitela, nema automobila, škole, crkve, trgovine, samo uvijek dobre šljivovice. Lika je jedan surov kraj, oduvijek borba za preživljavanje. I tu se previše ne brblja, nema retoričkih vodopada, nema se vremena za to, takva je i moja književnost. Sve je tu precizno, za što se svaki put krvavo pomučim”, napomenuo je Karakaš, koji upravo u toj i takvoj Lici već godinama nalazi svoju inspiraciju za pisanje.

Njegova je nova priča iznesena jednostavnim promatračkim jezikom dječaka-pripovjedača, bez osude i prosuđivanja, iz čijeg se lirskog pisma iščitava jedan duboko mračan odnos prema mjestu njegova odrastanja.

“Ima u mojim knjigama dosta nesreće, ali što je književnost i umjetnost bez nesreće. U Odiseji se kaže da su bogovi dali nesreću ljudima da bi imali što opjevati. Već sam rekao da mislim kako sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao. Osim toga, nema u književnosti opasnije stvari nego biti oduševljen sa svojim knjigama. Ja sam oduševljen samo s onim knjigama koje nisam napisao”, rekao je.

Uskoro novi dramski tekst

Nekadašnji novinar – godinama je radio kao novinar crne kronike Večernjeg lista – Karakaš je jedan od najzapaženijih pisaca hrvatske književne scene posljednjih petnaestak godina, knjige su mu prevođene na desetak jezika, zbirka priča “Eskimi” ujedno je i prvi prijevod neke knjige hrvatske književnosti na arapski jezik, a jednu njegovu priču iz “Pukovnika Beethovena” objavio je i kultni američki časopis za književnost iz San Francisca McSweeny’s Quarterly.

Pisac koji za sebe kaže da ne pristaje na kompromise, ipak uspijeva živjeti od pisanja, te ne odustaje od uvjerenja da će knjiga nadživjeti sva iskušenja.

“Svojedobno sam na jednoj književnoj večeri rekao kako pišem teško da bi se čitalo lako, međutim, u nekim novinama je izašlo da sam rekao kako pišem teško da bi se čitalo brzo. Sasvim suprotno, mislim da će književnost i opstati zato što nije u toj današnjoj brzini, kada su iPhonei postali Biblije”, pojasnio je.

Karakaš je ujedno i uspješan scenarist i dramatičar. Njegovu dramu “Skoro nikad ne zaključavamo” postavio je u sklopu predstave Zagrebački pentagram 2009. na sceni ZKM-a redatelj Paolo Magelli; dramu “Snajper” režirala je 2013. u ZKM-u Franka Perković, a u Abidjanu u Obali Bjelokosti na francuskom ju je postavio Ivica Buljan. Po knjizi “Kino Lika” redatelj Dalibor Matanić snimio je film, a po romanu “Sjajno mjesto za nesreću” postavio dramu u HNK Rijeka.

“Snajper” će za dva tjedna premijerno biti izveden i u Makedoniji u režiji Dine Mustafića a najavljeno je i postavljanje na kazališne daske romana “Blue moon” u režiji Borisa Liješevića. Karakaš trenutno radi na knjizi drama “Avijatičari”.

Komentiraj

FOTO: Zarko Basic/PIXSELL
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.