Skladao je i glazbu za filmove redatelja kao što su Michael Winterbottom i Anthony Minghella te za prvi igrani film Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”. Istovremeno se nije odrekao ni skladanja za vlastiti gušt i priprema glazbeni projekt Waves and Patterns. Nedavno je boravio u Zagrebu povodom predstavljanja igranog filma “Balada o Pišonji i Žugi” njegova prijatelja iz djetinjstva Davora Sučevića, poznatijeg kao Sejo Sekson, današnjeg vođe Zabranjenog pušenja. Film je producirao Jasmin Duraković, još jedan njihov prijatelj iz ranih 80-ih.

U razgovoru za Nacional Džihan je govori o radu na tom filmu, svom odlasku iz Sarajeva, odnosima s predratnim pjevačem Zabranjenog pušenja Nenadom Neletom Karajlićem, skladanju glazbe za filmove, radu s Angelinom Jolie, prelasku na budizam i projektu Waves and Patterns.

NACIONAL: Trenutno skladate glazbu za film “Balada o Pišonji i Žugi” koji se zove po pjesmi Zabranjenog pušenja nastaloj 1987., u vrijeme kada ste bili član grupe. Hoće li glazba u filmu biti posveta Zabranjenom pušenju i glazbenom stilu tog vremena?

Napisao sam nekoliko tema za film, onako za početak da testiram atmosferu i pristup jer će se osim filma producirat paralelno i TV serija. Glazba za TV malo se razlikuje od one za film, pa sam zbog toga pomislio kako je bolje da počnem raditi malo ranije, tako da glazbene teme mogu biti prikladne za oba formata. Tih 80-ih godina, kada se sve dešava, glazbena scena je imala svoj specifičan zvuk, kao uostalom i svaka era. A u našoj, bivšoj nam zemlji, sve je kasnilo desetak godina. Mi smo uglavnom slušali rock bendove novog vala iz Velike Britanije i Amerike, ali imali smo samo jedan mali problem, nismo imali instrumente. Vrlo teško bilo je nabaviti recimo Stratocaster ili dobri sintesajzer. Skoro nemoguća misija. Snalaženje je bilo vrhunsko, od kućnih “profa pronalazač” pojačala, preko kazetofona na zaglavljeni “rec”, napravljenih bubnjeva, pa do malih, dječjih klavijatura tipa Casio i raznih melodika. Ti instrumenti su i zabilježeni na prvom albumu Zabranjenog pušenja “Das ist Walter”. Slatki kaos se i ne primijeti, a sve je nošeno silnom željom da se svira, da se nešto kaže, što je donijelo i svoju ljepotu koju mnogi sada znaju, cijene i vole. Sigurno je da će u filmu biti takvih elemenata, ali ne puno jer će glazba za film podržavati sliku i dati specifičnu vibraciju drami. U filmu se pojavljuje plejada likova iz pjesama Zabranjenog pušenja, kao što je Fikreta, Lepi, Murga drot, Amila i drugi. A priča nas vodi i do drugih originalnih pjesama iz tog vremena, ne samo od Zabranjenog pušenja.

NACIONAL: Kada se očekuje premijera filma i planirate li možda zasvirati sa Zabranjenim pušenjem?

Film bi trebao biti gotov, ako sve bude kako treba, u ljeto sljedeće godine. Budući da se u svijetu filma stvari preko noći okreću za 180 stupnjeva, samo neka se film dogodi i bude uspješan jer kao i u glazbi, produkcija filma je užasno kompleksna alkemija za koju nikad ne znaš kako će ispasti na kraju. Ja vjerujem da će se i desiti jer uvijek sam bio i ostao optimist, a ova iskrena posveta tom vremenu to i zaslužuje, iako ovisi o milijun i jednom faktoru. Sa Zabranjenim pušenjem sviram skoro redovno, ako se nađemo u istom gradu. Uletim kao gost, pa odsviramo jednu-dvije pjesme, kao što se desilo nedavno kad smo bili u Sarajevu kod Keke, u našoj kafani RajvoSa.

NACIONAL: Preseljenjem u London početkom 90-ih potpuno ste se posvetili skladanju glazbe za film i televiziju i ostavili Zabranjeno pušenje iza sebe. Koliko vas je život u Londonu promijenio kao osobu i glazbenika koji je počeo karijeru sa svojim prijateljima iz Sarajeva?

Pozitivna strana života u londonskoj “mljevaoni” su ljudi koji nose u sebi svoje kulture. Družiš se s divnom rajom koja je otvorenog srca i nosi sa sobom inspiraciju i entuzijazam. Rasteš prilično brzo, trivijalnosti i gluposti je sve manje. Stvori se ekvilibrij i kroz spiritualni put, pa se napreduje i u glazbi. Jednostavna su pravila, koliko para toliko glazbe. Eh, sad me odnese misao na Franka Zappu i njegovu “We’re Only in It for the Money”, ali naravno da nije sve u parama, rade se stvari i iz duše i za djecu. Promjena je bila definitivna i izuzetno duboka. Ima ponegdje i ožiljaka i to je OK. London je nevjerojatan grad. Metropola satkana od svih iz svakog kuta planete. Većina ih je došla okušati sreću, većinom u financijskom svijetu kao glavnom industrijom jer u biti, sve ostalo je u stvari divizija raznoraznih servisa za opstanak u betonskoj džungli. Ovdje se mijenjaju i prave novi zakoni koji poslije rašire pipke po cijelom svijetu, a sve u svrhu maksimalnog profita. Znači, sve je jasno, milosti nema i ide se do kraja. Ja sam u nekom zabavnom sektoru, na liniji gdje se radi o zvuku, pa tamburaj po filmovima, klubovima, bendovima i raznoraznim projektima.

NACIONAL: Prije odlaska u London s prijateljima ste stvarali TV emisiju “Top lista nadrealista”, na koju se mnogi danas referiraju i proglašavaju vas prorocima, s obzirom na to da ste kroz specifičan humor prorekli na neki način sudbinu Jugoslavije i svega onoga što će se kasnije događati. Kakve vas emocije i sjećanja vežu za to vrijeme?

Mladost ludost i nevina igra sarajevskog humora koja je otišla s ulice na radio i na kraju završila na televiziji. Vežu me emocije koje su tople i drage. Jedno divno vrijeme koje smo prošli zajedno, vedro i veselo. Vjeruj mi da je svatko bio iznenađen uspjehom serije jer smo se mi samo šalili. Bili smo ogledalo društva i vremena u kojem smo živjeli, a znamo dobro što se dešavalo. Skoro svaki skeč je bio malo pojačana parodija na tadašnja dešavanja. Naravno da rat nije nitko ni mogao zamisliti, ali to neko balkansko prepucavanje, inat, cijeli mentalitet smo razumjeli i imali u našoj DNK. Ja sam izuzetno zahvalan na tome da sam bio u takvom okruženju ljudi čija su inspiracija, humor i pogled na život bili slični mojim. Magično je da se sve dogodilo baš tako. Čovjek nema referenci kada živi život, što bi bilo kad bi bilo, nego se stvari događaju, nekad nesvjesno, nekad sa zadrškom, ali uvijek i stalno iskreno i bez interesa.

NACIONAL: U međuvremenu je Nele Karajlić otišao na jednu stranu i osnovao s redateljem Emirom Kusturicom No Smoking Orchestra, a Sejo Sekson na drugu stranu i nastavio karijeru sa Zabranjenim pušenjem. Srećete li se s Karajlićem i Kusturicom, u kakvim ste odnosima?

Jednom sam u šali pomislio, s obzirom na to da je Nele s Pušenjem i Sejo sa Pušenjem, da i ja u Londonu napravim neko Pušenje. Možda ne grupu, ali film ne bi bio loš. Ili možda kazališnu skupinu. Što da ne i treća grupa, onako fore radi. Sve to lagana srca, naravno, mala nadrealna reakcija na tu vijesti i ništa ozbiljno nije ni bilo. Ne družimo se, ali se vidimo kada Nele dođe u London, što se dogodilo nekoliko puta. Nađemo se i popričamo kao da nije ništa bilo, samo što nekako ignoriramo činjenicu da sam ja sada u Londonu, a Nele u Beogradu. Kontamo, tako se desilo, kao i neke stvari koje se možda i nisu trebale desiti, a opet, dogodile su se. Svatko svoje breme nosi i svatko je svoje biće. Razumijemo da je sve ovo život, naš individualni život i kada znaš da u biti i ne trebaš suditi nego razumjeti, onda je sve OK, pa čak i ono što nije. Jer čovjek se mijenja, sve više razumije život, ulaziš dublje u misterij života i magije i nikad nije kasno, još uvijek smo živi, zar ne? To sad govori moj optimizam.

NACIONAL: U Velikoj Britaniji surađivali ste s brojnim filmskim redateljima, primjerice s Michaelom Winterbottomom na filmu “Dobrodošli u Sarajevo” i Anthonyjem Minghellom na filmu “Provala”. Kakva iskustva ste stekli nakon rada s tim redateljima?

U borbi da se održimo u životu uspio sam doći do agenta za glumu. Malo sam natovario – čitaj izmislio – svoj životopis sa stvarima koje baš i nisam radio jer dva kredita koja sam imao iz bivše Jugoslavije (“Tragom ptice Dodo” i “TLN“) nisu bila dovoljna za neki dobar CV. Upornim pozivima uspio sam doći na kasting, na kojem su tražili neku našu raju za film Jasmina Dizdara “Beautiful People”. Tako sam poslije 30-ak poziva dobio datum za audiciju, a potom i agenta. Tako počinje moja serija stereotipnih likova: bosanski plaćeni ubojica, Srbin, Hrvat, bandit, vozač kamiona, švercer, član bande, pa sve do glazbenika, što i jesam. Za “Dobrodošli u Sarajevo” pjevao sam neku moju verziju ljubavne sevdalinke “Bentbaše”. Prije toga, u to prokleto ratno doba, bio sam i specijalni gost na BBC-u na dobrotvornom koncertu koji je organizirao Chris Jagger, brat Micka Jaggera. Sjedio sam za glavnim stolom u društvu Jerry Hall i mame Jagger, između ostalih zvijezda. Kada je počeo ples, malo sam se dvoumio, ali za prvi ples sam zamolio mamu. Bilo je simpatično biti okružen i sjediti u društvu velikih, skoro pa tvojih idola. Svirao sam na bini s Davidom Gilmourom i Daveom Stewartom, a pjevao je Leo Sayer. Da, pjevač onog sentiša “When I Need You” koji sam plesao sa svojim prvim simpatijama. Sada bi Facebook kulturna raja rekla “neprocjenjivo”. Iako ne često, na moja vrata zakucaju i projekti u kojima su top ljudi, glumci, producenti, tako da znam da imam znanja i talenta za odraditi posao na vrhunskom nivou, ali i sreće i upornosti da se nađem na pravom mjestu u pravo vrijeme da se tako nešto i desi. Sada se osjećam tako dobro da bih mogao i udvostručiti produkciju.

NACIONAL: Kako su izgledali vaši počeci u Londonu? Je li bilo teško naći poslove i dokazati se na tržištu?

Slatka mala noćna mora! Naravno da je bilo teško doći do poslova, do bilo kakvog posla. Tada sam ovako razmišljao: kao već etablirani umjetnik ja stalno pokušavam prebaciti uspjeh iz Jugoslavije u London kao da je kofer. Ali ne ide baš kao što sam zamislio. Sve se pitam kako ovo ba? Što ne valja? Pa ja znam svirati, znam sve… Ja se nudim za eksploataciju, a ništa! Kakva je samo drama bila tragati za nekim tko će razumjeti i dati mi šansu. Pritom je moj engleski jezik tada možda samo zvučao kao engleski, onaj iz američkih filmova i pjesama. Ni ja ne znam što govorim. Pipam, gledam u oči, tražim znakove. Plač. U stvari napokon shvatim da ja ne znam jezik i točka. Nabavio sam kazoo, instrument u koji pušeš a izlazi zvuk sličan kao kada sviraš češalj, gitaru i daire na nogu i otišao svirati na ulicu. Ponekad sam u komadu svirao tri sata. Poslije sam našao nekoliko restorana kao cocktail pijanist a potom i piano shop koji je izgledao kao cvjećarnica grupe TNT iz stripa “Alan Ford”. Tamo mi je bilo super. U tom piano shopu naučio sam da klavir nisu samo tipke i štimalica, pinceta i fini njemački alat za inženjere, nego i čekić, veliki odvijač i udri. Kroz taj rad sam naučio uživati u radu s drvetom. Poslije sam napravio nekoliko vrlo interesantnih i lijepih stvari, između ostalih malo kasnije i naš budistički oltar.

NACIONAL: Skladali ste glazbu za redateljski prvijenac Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda” iz 2011. Kako je bilo surađivati s tom slavnom glumicom?

Nemam riječi kojima bih mogao opisati kako je to bilo lagano, prijateljski i profesionalno. U tri e-maila sve smo se dogovorili. Angie kaže što bi željela, ja predložim, ona usvoji i tako se i desilo više puta. Žena ima veselu energiju oko sebe, zrači toplinom, produhovljena je i ima magiju da te postavi na pijedestal, na kojem te poštuje i cijeni tvoje mišljenje. Ti se naravno otvoriš i ona dobije od tebe najbolje. Svi zadovoljni. Način na koji rade istraživanja o temi izuzetno je detaljan, a opet su finalne odluke jako brze zato što vjeruje ljudima i suradnicima. Na kraju svojim laganim umjetničkim potezom začini cijeli izgled filma inspirirana Rembrandtom, na primjer.

NACIONAL: Posljednjih nekoliko godina potpuno ste se posvetili svom projektu Waves and Patterns koji je žanrovski dosta teško odrediti, s obzirom na to da je fuzija svih glazbenih žanrova, s naglaskom na Balkan. O čemu se zapravo radi?

To je virtualno mjesto. To je ime koje može asocirati na mene, a na istoj stranici wavesandpatterns.com ljudi koji žele mogu vidjeti moje radove. Waves and Patterns je u stvari baza života, onakva kako ja razumijem ovu misteriju koju proživljavamo. Zvuk i vibracija. Ta tanana buka koju pravi život sastoji se od vibracije zvuka, a vizualno pravi paterne koji se stalno mijenjaju, počinju vibrirati i na nekom nivou, percepciji ponašaju se kao da kuca nečije srce. Da ne ulazim duboko, ali od prilike to je to.

NACIONAL: Zanimljivo je da su vaši roditelji, otac Zahid i majka Ana, također glazbenici, pa nije bilo neobično što se vaša uža obitelj posvetila glazbi. Vaš brat Đani je glazbenik u Hamburgu, a drugi brat Vlado izuzetno je uspješan glazbenik u Beču i ima bend Dzihan and Kamien. Vaša supruga je profesorica klavira, kći Zada pjeva i svira tri instrumenta, a sin Yehan svira čak pet instrumenata te pjeva. Živite li isključivo od glazbe i nastupate li ikada kao obitelj?

Za sada nastupamo samo Zada, Yehan, Neca i ja, ponekad na nekim dobrotvornim priredbama i za novogodišnje praznike, kada napravimo tradicionalnu “Seasons Greetings Card” u obliku glazbenog videa s nekom cool pjesmom. Inače smo mogli osnovati neku vrstu The Dzihan 7, s obzirom na to da postoji The Jackson 5. Skoro sve grupe instrumenata su pokrivene, a i glasova se ima. To stvarno ne bi bila loša zezancija. Možda se i desi nekad u budućnosti varijanta koncerta Vlado, Đani, Yehan, Zada i ja, a ima i još Džihana, što da ne.

NACIONAL: Nakon dolaska u London posvetili ste se budizmu. Što vas je to privuklo toj religiji?

Interesantno je da, čim smo došli u London, prvu stvar što smo čuli kada smo ušli u kuću od prijateljice bio budistički chant “Namu Myōhō Renge Kyō”. Nasmijali smo se prevrćući očima, odmahnuli rukom i pristojno sačekali da ceremonija završi. Poslije i nismo pričali o tom iskustvu, dok godinu dana kasnije nismo naišli na drugi par koji je isto to prakticirao. Tada nam je to već bilo intrigantno, pa smo ušli malo dublje u dijalog. Da ne pričam sada o filozofiji budizma jer je o tome knjiga i knjiga napisano kroz povijest, mogu samo reći da ceremonije chanta čini u najmanju ruku čuda u tvom biću. Ta cijela filozofija nam je odgovarala kao ljudima i umjetnicima. Vjera je slijepa baš kao i glazba, i to se osjeti.

NACIONAL: Radite li trenutno glazbu za igrani ili dokumentarni film?

Imao sam neke dogovore s fantastičnim hrvatskim režiserom Arsenom Antonom Ostojićem. Ne znam dokle je pretprodukcija dogurala. U pretprodukciji je također film “Ibrina vremena” autora Denija Peterkovića, u kojem je jedan od glavnih karaktera Jasmin Geljo. Emir Hot, naš virtuoz na gitari, pridružit će se tom projektu. Napravio sam za Al Jazeeru Metropolis “Time Lapse” i u međuvremenu završavam svoj virtualni singl s dvostrukom A stranom, s verzijama pjesama “Što te nema” i “Oblivion”, moju verzija klasika Astora Piazzolle. Na tim pjesmama sam surađivao s divnim gostima. Neka ostanu iznenađenje. Tu je još Jasmin Duraković i njegov novi film. U svakom slučaju, ja sam sada u izuzetno produktivnom i kreativnom naboju tako da, dok još uvijek nisam jako skup, nudim eksploataciju moga talenta.

NACIONAL: Hoće li vas publika u Hrvatskoj moći vidjeti na koncertu?

Nadam se da ću u skoroj budućnosti organizirati za početak manji koncert u jednom poznatom zagrebačkom klubu, a detalji će se naravno saznati na vrijeme.

Komentiraj

PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.