Coelho protiv Thompsona

U onom jadu u kojem sam se našao nakon što sam krivo shvatio signale alkara Tadije i bezumno mu izjavio ljubav te se izložio teškom poniženju i optužbama za pederastiju, bio sam riješen po drugi put u životu pokušat samoubojstvo. Dok sam hodao prema Cetini da se u nju bacim, osjetio sam strašnu žeđ. Odlučio sam, poput osuđenika na smrt, nagraditi se posljednjom željom: ući u prvi kafić i popiti čašu vina.

Na stolici na koju sam namjeravao sjesti ugledao sam iskrzano džepno izdanje Kveljovog romana Hodočasnik. Valjda ga je neki turist zaboravio ili ga je namjerno ostavio u želji da se još netko okoristi mudrostima iz te knjige. Nikad prije nisam uzeo u ruku niti jednu Kveljovu knjigu, njegovo pisanje unaprijed su mi ogadili književni elitisti nazivajući ga piscem čija čitava mudrost stane na bočicu Jane. Ali sad, u očaju u kakvom sam bio, grozničavo sam počeo prelistavati tu knjigu kao da u njoj tražim čarobnu riječ koja će me izbaviti iz provalije očaja.

KNJIGA JE GOVORILA O TOME kako je Kveljo krenuo na hodočašće kako bi pronašao mač pomoću kojeg će postići prosvjetljenje i potpuno promijeniti svoj život. Svrnuo sam pogled i na zidu birtije spazio plakat: pozivao je na hodočašće uoči Velike Gospe. Dok sam gledao Gospin kip na plakatu, osjećao sam kao da mi je zraka svjetlosti obasjala mrak u duši, koju sam zamišljao kao prljavi podrum pun istrulih madraca, paukovih mreža. Toliko me sve to uzbudilo da sam doživio slušnu halucinaciju: neki glas, usudio bih ga se nazvati anđeoskim, govorio mi je na uho da, umjesto da se bacim u rijeku, pođem na hodočašće Gospi.

Nekoliko dana kasnije, opremljen bočicom vode i kutijom piškota, krenuo sam pješke iz Solina na hodočašće u Sinj. Ubio sam se od hodanja po teškoj sparini. Putem nisam doživio nikakva značajnija iskustva. Osim što sam se uvjerio kako i kršćanski hodočasnici mogu biti itekako sebični. Nakon što sam potrošio svoju vodu, pitao sam jednu hodočasnicu može li mi dati da se napijem malo iz njene boce. Ona mi je na to bijesno odvratila da ne želi pokupiti ničije žvale i da ne podnosi ljude koji na hodočašća krenu kao češki turisti na Velebit – samo u ofucanim sandalama i bočicom vode koju popiju i prije nego se krenu penjat.

Nekoliko puta sam već mislio odustat od hodanja, ali onaj neki glas tjerao me da nastavim dalje. Osjećao sam da se ovdje radi o životu i smrti. Ako odustanem, ponovo ću potonut u najcrnju depresiju.

Nakon sve te muke na putu, u Sinju me dočekalo čudo! Oko deset navečer ušao sam se pomoliti u kapelicu u blizini crkve Gospe sinjske, a u kapelici sam na malenom oltaru ugledao pravi pravcati mač! Srce mi je snažno zabubnjalo. To je, pomislio sam, onaj mač za kojim je Kveljo tragao u Hodočasniku! Mač koji ti daje moć da pobijediš svoje demone i započneš sasvim novi, uspješan život kakav ti obećavaju Mirjana Krizmanić i Bruno Šimleša ako izvršiš sve self-help naputke iz njihovih knjiga!

Dok sam drhtavom rukom podizao mač s oltara, iza sebe sam začuo ženskasti glas:

“Ostavi to, podrepino! Tko te poslao da ukradeš mač Marka Perkovića!? UDBA i Manolić!?”

Okrenuo sam se i na vratima kapelice ugledao mladog fratra.

“Šta je to onaj Thompsonov mač s koncerata?” smeteno ću.

“Da! Vrati ga na oltar, mačokradico!” osorno će fratar.

“Nisam ga htio ukrast… Mislio sam da je to mač spoznaje… Kojim ću sasjeć demone… pederastije i sveg ostalog što se napopastilo na mene”, defenzivno ću.

“Sasjeci ti prvo one demone koji su te poslali, Manolića i udbaše! Shvatili su da Marko crpi svoju snagu i moć iz tog mača, pa su poslali svoje operativce po taj mač, ki što su ih nekad slali da ukradu Gospin kip u Međugorju!” – fratar nije popuštao.

Imao sam osjećaj da je spreman potući se sa mnom.

“Gledajte fratre, na krivom ste tragu… Vi ste u điru borbi između ustaša i partizana, hrvatskih branitelja i četnika. Ja sam u drugom điru. Nažalost, nisam rođen u herojsko doba borbe protiv srpskih dobrovoljaca. Danas se svijet uvelike promijenio. Kako kaže mudri Kveljo, bitka se premjestila na bojna polja koja se nalaze u nama samima. Dobra bitka je ona koja se vodi u ime naših snova. Mi i dalje tražimo neprijatelje u strvinama partizana, ustaša i četnika jer nas je strah voditi Dobru Bitku za ostvarenje naših snova! Za obijanje okova u koje su pola nacije okovali u galije šoping centara da im tamo za crkavicu od plaće oduzmu sve od Boga podareno vrijeme! A prvi znak da ubijamo svoje snove je baš taj kronični nedostatak vremena za išta osim za to crnčenje po dućanima, čak i na svetu nedjelju i blagdane”, iščepljuskao sam.

Fratar je nešto nervozno promrmljao.

“VAMA SVEĆENICIMA SAMO SE VRTI PO GLAVI hoće li na izborima pobijediti SDP ili HDZ. Od one nove crkve u Kninu napravili ste političku arenu na kojoj skandirate jednima, a fućkate drugim političarima! Da se Isus ponovo otjelovi, bičem bi svu tu političku žgadiju potjerao iz crkve! Vama je samo do poraza političkog protivnika! A ne znate da nije važna ni pobjeda ni poraz, važno je samo voditi Dobru Bitku”, ponovo sam citirao Kvelja, a onda sam, takav u zanosu, dohvatio Thompsonov mač s oltara i krenuo vitlati njime po zraku.

“Sklanjaj mi se s puta, zabludjeli fratre!”

Ustrašeno se odmaknuo ustranu. Istrčao sam iz kapele. U ruci sam slavodobitno držao mač pomoću kojeg ću se osloboditi svih svojih strahova. Koji će mi podarit hrabrost da se usudim sanjati i ostvarivati svoje snove. I da se kao Kveljo i Thompson obogatim prenošenjem tih svojih snova kroz knjige i pjesme svim ljudima dobre volje.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.