Ministar financija Ivan Šuker, premijerka Jadranka Kosor i potpredsjednik Vlade Darko Milinović (Pixsell)Od 1999. pa do danas sve su Vlade u Hrvatskoj prilikom bilo kojeg rebalansa prvenstveno razmišljale o tome kako se održati na vlasti, pa je nerijetko smislenost upravljanja javnim financijama završavalo u drugom planu. Zaključak je to studije dvaju stručnjakinja s Instituta za financije, Dunje Beneš i Katarine Ott, koje su napravile kratku povijest rebalansa proračuna u posljednjih 11 godina.

"Nešto što bi trebalo biti izvanredno i zbog čega u dobro uređenim državama znaju padati ministri financija, pa čak i čitave vlade, u Hrvatskoj je tako normalno da se s time kalkulira već na samom početku godine, pa i sam ministar financija pri donošenju proračuna najavljuje da će se problemi rješavati rebalansom, a opozicija i mediji sredinom godine čak i prozivaju vladu zbog kašnjenja s rebalansom", naglašavaju autorice u svom radu.

Kako je razvidno iz ovog istraživanja, predstavnici izvršne vlasti u Hrvatskoj redovito pripremaju i predlažu proračune za koje se od samog početka znaju da nisu ostvarivi, bez obzira što ih na to stručnjaci redovito upozoravaju. Kao primjeri koji potkrepljuju rečene konstatacije, navode se slučajevi rebalansa u godinama kad su u Hrvatskoj održavani parlamentarni izbori (2000., 2003 i 2007.), kojim su značajno povećavani rashodi za zaposlene i socijalne naknade. 2007. na taj je način za oko 700 milijuna kuna povećana davanja zaposlene dok su socijalne naknade povećane kao nikad prije i nikad poslije, za čak 1,7 milijardi kuna. "Pravilo je za Hrvatsku da gotovo svaki rebalans znači povećanje rashoda bez obzira da li prihodi rastu ili se smanjuju.

Primjer je i zadnji rebalans gdje su rashodi porasli za gotovo milijardu kuna dok su planirani prihodi srezani za čak 4,5 milijardi kuna", ističu ove stručnjakinje, koje navode kako se u zadnjih 11 godina rebalans najčešće radio u mjesecu srpnju, što može ukazivati na 'pogoršanje planiranja proračunskih prihoda i rashoda, ali i na bolji nadzor izvršenja proračuna'. Zaključak kratke studije jest da je ministra financija taj koji bi trebao paziti na fiskalnu odgovornost i on bi na sve moguće načine trebao braniti doneseni proračun. Samim, time, ministar financija ne bi trebao popuštati pritiscima te zbog političkih razloga povećavati socijalne naknade, rashode za zaposlene i razne pomoći. Ako mu se pak takav rad onemogućava u vladi, tom pojedincu uvijek preostaje mogućnost ostavke.