Renato BaretićKapljica znoja brzo je skliznula s čela, između obrva, i onda se, kao da ju je odjednom obuzeo panični strah, naglo zaustavila na vrhu nosa majstora Lojzeka. Tu se zaljuljala i otkinula s kože tek nakon nekoliko sekundi, baš u trenutku kad je pogrbljenom majstoru puklo četvrto svrdlo zaredom. “Pu!!!”, pljune Lojzek usuho, pa otare čelo i krene ispod glasa svrdlu skidati sve svece. Nije ni čuo kad su se rastvorila široka drvena vrata: - Gospodine Alojz, bude to skoro? Imam goste, pa... - Bude, gazd..., gospon predsjednik, bude. Al vite, ovi današnji boreri, to... - Alojz, imam preko sjednicu gospodarskog savjeta - prekine ga dr. Josipović - a vi ovdje bušite i nikad tome kraja. Meni osobno nimalo ne smeta, dapače, imali ste nekoliko odličnih sinkopa, čak i jednu gotovo savršenu kadencu, nemojte misliti da nisam čuo, ali ovoj tamo gospodi to je ipak samo zujanje i buka... Možda biste ipak trebali uzeti malu stanku. Uto mu se iza leđa netko diskretno nakašlje.

Predsjednik se osvrne. - O! Reci, Saša. - Predsjedniče, dečki su doveli Sajlu. - Koga? - Sajlu, iz Lepoglave - objasni savjetnik za sigurnost i pokaže palcem preko ramena: u predvorju je, u društvu dvojice pravosudnih policajaca, stajao mršavi krakati mladić upadljivo uredno počešljane kose. - Iz Splita inače, sedamnaest provala mu je dokazano - nastavi savjetnik - vele da je najbolji za brave danas u Hrvatskoj, pa eto... - Okej, pustite ga da radi, ali pustite i mene. Ti budi uz njega, a i ovaj stari nek ostane, za svaki slučaj. I nemoj da mi sad netko ulazi, ovi me tamo čekaju, imam pametnijeg posla nego natezat se s fušerima i kriminalcima. Predsjednik se okrene na peti, pa pođe u konferencijsku dvoranu. Tamo su, za ogromnim stolom, njegovi gospodarski savjetnici izgledali kao razred bez učitelja. Trojica najbližih njegovome mjestu međusobno su ispruženim kažiprstima uspoređivali grafikone koje su donijeli od kuće; četvrti je tipkao poruku u mobitel; peti je na brzinu zaklopio laptop... Sve tako redom do dna stola, gdje su dvojica zaneseno razmjenjivala zgode iz mladosti, ne primjećujući da se ostali umiruju: - A ja njemu “Razumem, druže potporučniče, ali nisam mislio baš na vašu majku”, ej, a frajer me gleda i... - zazvonilo je utihlom dvoranom. - Khm!!! - glasno se nakašlje predsjednik, sjedajući za stol. - Ispričavam se zbog ove stanke, ali sad napokon možemo normalno raditi. Dakle, rekli smo, brodogradilišta...

Ako prodamo samo jedno ili dva, onda... Uto se odškrinu vrata i kroz pedalj širok prorez proviri nasmiješeno lice savjetnika za sigurnost. - Reci, Saša... - zareži predsjednik, rezignirano otpuhnuvši. - A evo, Sajla gotov! - odvrati savjetnik. - Molim?!? Gospodo, imamo stanku od petnaest minuta, zadnju danas, obećavam. Upravo smo uspjeli otvoriti zadnji Tuđmanov sef, moram tamo načas - proglasi dr. Josipović, ustajući od stola. U susjednoj sobi, onoj za odmor, dočekali su ga nanovo ulisičeni Sajla, dva pravosudna policajca i Alojz koji je nekako rezignirano spremao alat u torbu. Iza njih sramežljivo su zijevala debela vrata napokon otključanog sefa. - Mladiću, svaka vam čast! Saša, zabilježi ga obavezno za pomilovanje, moramo se nekako odužiti čovjeku. - Nema potrebe, izlazi za dva mjeseca, a onda odma ide svirat klavir još godinu dana u Italiju. - Au... Ništa onda. Hvala vam, i doviđenja. Sretno! A sad vas sve skupa molim da me ostavite nasamo na pet minuta. Kad se soba za odmor ispraznila, predsjednik je uzeo jastučić s kauča, stavio ga na pod ispred sefa, pa sjeo. Mračna utroba čelične kutije bila je, na dvije etaže, do vrha ispunjena fasciklima, bilježnicama i rokovnicima. Nasumce iz snopa uzme jedan plavi fascikl, težak, s natpisom “Sve o Gojku Š. (XIV)”. U njemu je, međutim, bila tek monografija “Cultural Heritage of Lybia”.

Šta je sad ovo, pomisli dr. Josipović, pa s vrha uzme bilježnicu sa Snoopyjem na naslovnici: “Topnički dnevnik 23”. Oho, tu smo! Ali unutra je bila ispunjena samo prva stranica, na kojoj je pisalo: “Pali! Bum!!! Fijuuu! Zvizzz! Bummm!!!” i tako desetak puta. Sve ostale stranice - prazne. A u luksuznom Podravkinu rokovniku iz 1998. nije pisalo ni toliko. Ni slovca! Predsjednik se uznemiri. Bilježnice stanu letjeti na sve strane: Ptica Trkačica s natpisom “Moja tajna imovina” (unutra tek riječi “obitelj i zdravlje najveće su bogatstvo!”) zgužvala se od udarca o zid; u kožnom rokovniku Plive za 1997. bila je tek slika Berislava Rončevića, izrezana iz novina, zalijepljena selotejpom i uokvirena nevješto nacrtanim cvjetićima; iz fascikla s logotipom HDZ-a i natpisom “Nevenkine poslovne veze” ispala je samo turistička brošura “Cuba - Paradise Island”... Kad je sve povadio i porazbacao, u dnu donje police, prislonjena uza stražnju stijenku sefa, ukazala se predsjedniku stara šapka visokog oficira JNA, s petokrakom na srebrnim zrakama. S unutarnje strane oboda izblijedjelim je slovima pisalo “Туђман”, a na podstavu je bio zalijepljen žuti papirić s porukom: “Pa šta ti stvarno vjeruješ da ja u deset godina ovo nisam uspio otvorit? E jesi naivan! Pozdravi mi Sašu i Sajlu!”. Umjesto potpisa nacrtan je “smajlić” s debelim obrvama. Nema tog člana gospodarskog savjeta koji u konferencijskoj dvorani nije premro od straha kad se golemim zdanjem zaorilo: “Saša!!! Saaašaaaaa!!!”...

P. S. Baš kako sam u prošloj kolumni i predvidio, javio mi se Drago Pilsel, predsjednikov savjetnik, i objasnio mi da kao klinac na sinagogu nije bacio Molotovljev koktel, nego kamen. Ispričavam se.