Urednik "Hrvatske književne enciklopedije" i književni kritičar Velimir ViskovićUrednik "Hrvatske književne enciklopedije" i književni kritičar Velimir Visković reagirao je u srpskom listu Vreme na optužbe koje je prije tjedan dana u istom tjedniku protiv njega plasirao književnik Miljenko Jergović. Kao odgovor na Jergovićeve konstatacije, koje ovaj tijekom proteklih nekoliko mjeseci nerijetko naglašava u više hrvatskih tiskovina, Visković u podužem tekstu analizira Jergovićevu karijeru u medijima od početka 90-ih godina, koristeći se citatima iz tekstova koje je on pisao po dolasku iz Sarajeva u Hrvatsku.

Pritom ga izravno prokazuje za licemjerje i prijetvornost, podsjećajući da je dojučerašnji govor mržnje, ksenofobiju prema Srbima i amnestiranje hrvatskih nacionalista od svake ratne krivice sada zamijenio zaljubljenošću u taj isti narod, samo s ciljem da bi 'osvojio srpsko književno tržište'. U uvodu teksta pod nazivom 'Trodimenzionalni Jergović', Visković demantira tvrdnje ovog književnika koje se odnose na još neobjavljenu enciklopediju, a koju od početka uređuje.

"Hrvatska književna enciklopedija ne kasni šest godina jer je rad na njoj započeo 2002, prije sedam godina i kad se uskoro pojave tri velike enciklopedijske sveske, to će biti najbrže dovršena višesveščana edicija u povijesti Leksikografskog zavoda. Podatak (odakle to Jergoviću?) da enciklopedija košta 2,5 milijuna eura je naprosto apsurdan jer je naša redakcija, nažalost, jedna od manjih u Zavodu i cijeli projekt košta vjerojatno tek desetinu spomenute svote", piše Visković, te ironično dodaje kako ga kao 'uvjerenog zagovornika srpsko-hrvatskog prijateljstva posebno veseli kad vidi da dojučerašnji protagonisti govora mržnje mijenjaju stavove'.

"Onaj tko traži u Jergovićevim tekstovima intelektualnu dosljednost, ili bilo kakav čvrst, nepromjenljiv etički stav naći će se u ozbiljnim problemima. On svoja stajališta bez ikakve moralističke grižnje savjesti mijenja i prilagođava publici kojoj se obraća, nerijetko demantirajući svoje stavove iz neke prethodne faze ili nekih drugih novina za koje je pisao", ističe urednik "Hrvatske književne enciklopedije", nakon čega u podužem nastavku teksta daje svojevrsni presjek Jergovićeve karijere 'koja obiluje proturječnim stavovima, što je jedina konstanta u njegovoj karijeri'. Sve to potkrepljuje isječcima iz tekstova koje je Jergović, nakon odlaska iz Sarajeva u prvoj polovici 90-ih, pisao u režimskim hrvatskim tiskovinama.

Prije toga, primjećuje Visković, on je iskoristio prvu priliku za bijeg u Hrvatsku iz ratnog pakla, iako se do tada u Sarajevu proslavio prozivanjem 'pobjegulja'.

"Ostao je novinarem "Nedjeljne" i "Slobodne Dalmacije" i nakon što je te listove preuzeo omiljeni Tuđmanov tajkun Miroslav Kutle, pišući onako kako je odgovaralo političkom profilu tih novina koje je HDZ pacificirao i prisvojio; jedno je vrijeme čak bio i zamjenik glavnog urednika "Nedjeljne Dalmacije" Dina Mikulandre u najcrnjem šovističkom razdoblju tih novina", veli Visković, te podsjeća nadalje kako Jergović 1993. godine postaje glavna novinarska zvijezda u 'Danasu', i to nakon što taj list dolazi pod patronat HDZ-a, čije je stranice uređivala Hloverka - Novak Srzić. Tamo su prema njegovim riječima jedina tema Jergovićevih kolumni bili Srbi, Srbija, velikosrpska ideologija i srpski zločini. Štoviše, parafrazira Visković Jergovićeve tadašnje stavove, u njegovom novinarskom angažmanu, opozicijski predstavnici 'druge Srbije' bili su predstavljeni kao još gori od četnika i ekipe koja je stolovala do kraja 90-ih godina.

"Za sve njegove tekstove karakteristična je teza da ne postoji tzv. druga Srbija, odnosno da je ta druga Srbija opasnija od Miloševićeve jer ona može zavesti hrvatske jugonostalgičare da počnu snivati o obnavljanju veza sa Srbijom i, posebno, može navesti velike sile da smanje političke pritiske i skinu sankcije Srbiji", piše Visković.

Pritom podsjeća da je Jergović gajio isti stav i prema opozicijskim srpskim tiskovinama, od kojih je posebice demonizirao tjednik Vreme; novine gdje je s njim prije tjedan dana objavljen intervju - a za koje je Jergović u to vrijeme smatrao da su opasnije za hrvatske i bošnjačke interese nego što su bile režimske srpske tiskovine poput Politike. Ilustrativno citira dio Jergovićevog teksta, koji je pod nazivom"Milošević kao sudbina", u Danasu izašao 1994. godine.

"Dok Srbi nedemokratski pale, pucaju i osvajaju, oni malobrojni Srbi demokratski ih osuđuju, gnušaju se nad njima i obilaze svijet pokazujući, pred prepunim dvoranama, pred predsjednicima država i diplomatima lice 'druge Srbije', one Srbije koja je za poštivanje svih civilizacijskih načela, a protiv Miloševića i njegove partijske armade. No, kada im se postavi pitanje o legalitetu i legitimitetu 'svih srpskih zemalja', od Karinskog mora do Pirota i Niša, oni odgovaraju potvrdno kao Vuk, ili uopće ne dopuštaju takvu vrstu pitanja, ali ustrajno pripisuju državne atribute Kninu i Palama, kao što to čine novinari lista 'Vreme'... U prvoj fazi rata Slobodan Milošević je na svaki način pokušavao poništiti i uništiti svaku opoziciju; Vuka je hapsio, 'Vremenu' je prijetio, smjenjivao je urednike na televiziji i u državnim novinama, mjerio snagu svake javno izgovorene riječi, gušio je tenkom i strojnicom, projektirao političku scenu na kojoj će biti mogući samo njegovi istoumnici... No, kad je postignuta potrebna homogenizacija naroda i kada su učinjeni zločini znatnom sloju društva onemogućili povratak na normalno razmišljanje i govorenje, napravio je jedan od najznačajnijih zaokreta u svojoj vladavini. Dopustio je i potakao istraživanje srpskih nedjela u Bosni i Hrvatskoj, o kojima se najednom piše i u 'Vremenu', i u većini drugih značajnijih srbijanskih listova, ali uvijek uz nužno navođenje istih takvih hrvatskih i muslimanskih nedjela".

S druge strane, piše Visković, Miljenko Jergović intenzivno radi na amnestiranju hrvatskih nacionalista od ratne krivice, a anatemizira Srbe tvrdnjom da su svi Hrvati za Srbe Ustaše. Odnosno, kako to stoji u Jergovićevom tekstu: " Nakon što su Srbi većinom pristali biti četnici, nakon što je patrijarh Pavle odlučio posvećivati spaljenu hrvatsku i muslimansku zemlju, nakon što je vrh Srpske pravoslavne crkve dušom i djelom pristao uz genocid, i nakon što su ustašama, balijama i fundamentalistima bili već svi oni koji nose hrvatsko i muslimansko ime, a pojavljivali su se na bilo koji način u javnosti, besmisleno je praviti konstrukcije u kojima bi četnici bili manje četnicima nego što su danas. Svaki Hrvat danas za sebe može reći da je igrom slučaja živ. Živ je što se nije zatekao na dohvat bratske velikosrpske ruke, ili što joj nije uspio pobjeći. Potpuno je svejedno kako se čovjek zove i kakve ideje zastupa, bitno je da je Hrvat rođenjem, da je kao takav kriv Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Veljku Kadijeviću, Zoranu Đinđiću, Vuku Draškoviću i Vojislavu Koštunici..."

Podsjeća pritom da je posebno znakovito što Jergović ovakve stavove objavljuje u tiskovini koja 'artikulira krajnje desnu struju HDZ-ovske vlasti, opterećenu šovinizmom i zaslijepljenu mržnjom prema Srbima'. "Stoga on ovakvim tekstovima dokazuje da je sa Srbima suradnja nemoguća jer svi su oni Velikosrbi, a najopasnije je "Vreme", koje zastupa koncept velike Srbije (samo demokratske), a Milošević zapravo kontrolira taj "nezavisni" medij superiorno manipulirajući njime", ističe on. Iako napominje da bi ovakve i slične Jergovićeve iskaze mogao citirati duže razdoblje, Visković primjećuje kako je kod Jergovića u to vrijeme došlo do svojevrsnog retoričkog zaokreta. Tijekom 1995. ovaj se književnik odlaskom u 'Tjednik' prilagođava mekoj liberalnoj retorici, da bi potom prešao u 'Feral Tribune'. "Sad je veliki ljevičar, a Tuđman mu je fašist; naime, u to vrijeme dekadentnoga kasnog tuđmanizma u intelektualnim krugovima moderno je biti protivnik HDZ-a. U to se doba i zamjerio HDZ-ovskim desničarskim nostalgičarima poput Aralice, koji će u dvijehiljaditima sentimentalno i razočarano govoriti kako je Jergoviću pomagao da iziđe iz Sarajeva i snađe se u Hrvatskoj, a ovaj mu je to vratio pljuvanjem po svemu što je hrvatsko i sveto", piše Visković u svom reagiranju.

"Početkom novog desetljeća napušta slaboplatežni "Feral" i prelazi u najveći hrvatski novinski koncern EPH, isprva u "Globus", koji napušta jer mu urednici nisu dopustili da se uključi u polemiku koju sam ja vodio s njegovim šogorom, ravnateljem Leksikografskog zavoda Bogišićem. O enciklopedijama on pojma nema, ali rod je rod i on unaprijed zna da Visković može proizvesti samo 'projekt ćorak, hidrocentralu u pustinji, most preko ničega'. Ljutit napušta "Globus" i prelazi u "Jutarnji list", gdje je, otaljavajući bezbrojne kolumnice o pjevačima, glumcima i svakovrsnoj trivijali, obavio i nekoliko specijalnih političkih zadataka. Ne samo što je sa Sanaderom napravio ljubavni intervju koji će ostati zabilježen u analima udvorništva, nego je u nekoliko nevjerojatno agresivnih kolumni napao opozicijske lidere, prije svega Milanovića", veli Visković, te dodaje da u tom vremenu, paralelno s otvorenim prohadezeovskim angažmanom na domaćem terenu, Jergović u osvajanju srpskoga književnog tržišta koketira sa četništvom pričajući u "Vremenu" o tragizmu Draže Mihailovića.

"Čitajući te njegove izjave, prisjetio sam se njegove davne kolumne iz "Danasa" "Četnici vole kvalitetne konvertite" (7. VI 1994), u kojoj napada "srbizaciju Bijelog dugmeta", jer Srbi/četnici su vazda krali od drugih naroda ponajbolje i najtalentiranije ljude (spominje Andrića, Selimovića, Desnicu, Ćipika, Kusturicu...). Eto sad svojataju Hrvata Bregovića! A taj isti Jergović je o Bregoviću napisao jedan od najsramotnijih tekstova u povijesti novinstva iskoristivši kao povod Bregovićeve video-kazete s kućnom pornografijom, koje su ukrali "osloboditelji" njegova stana, da mu se naruga", pred kraj kaže Visković, da bi na kraju konstatirao: "Ali Jergović ne čeka pasivno da ga Srbi prisvoje; on se i sam nudi: "Evo, braćo, mene štovatelja trodimenzionalnog, tragičnog Čiče! Bojim se, trud mu je uzaludan; kao što sam reče: "Srbi vole kvalitetne konvertite!".