Nikada nisam volio potpisivati peticije i referendume. U principu, organiziraju se za posve promašene teme, poput peticije za referendum o ulasku Hrvatske u NATO ili za to da Cvjetni trg ostane zapušten i bez modernijih sadržaja. Osim toga, uglavnom osobno poznam većinu likova koji žele biti predvodnici, i znam da ih ne bi postavio niti za portire u redakciji.

Koliko pamtim, prvi i jedini referendum na kojem sam sudjelovao bio je onaj iz 1991., o samostalnosti Hrvatske, negdje u ovo doba godine. Ali to je bilo pitanje ponosa, i davanje legitimacije u izlasku iz Jugoslavije. Kao nekakav potpis na dokument koji potvrđuje rastavu braka.

Zato me iznenadilo kada sam sam 1. svibnja saznao kako su, napokon, i sindikalni šefovi smislili nešto pametno. Dakako, radi se – za sada još samo najavi – referenduma za ukidanje povlaštenih mirovina, koje uživaju zastupnici i dio bivših državnih dužnosnika. Ideja je stvarno dobra, i samo se treba nadati da nije motivirana prigodničarskom atmosferom u Maksimiru, kakva je tradicionalno svakog 1. svibnja.

Povlaštene mirovine predstavljaju temelj korupcije u Hrvatskoj i dok ih se ne ukine, nemoguće je očekivati promjene u svakodnevnom funkcioniranju društva, koje djeluje po sistemu „Ja tebi-ti meni“. Uveo ih je Franjo Tuđman, kako bi učvrstio lojalnost svojih HDZ-ovaca, oporba je, tada, napadala odluku o povlaštenim mirovinama i tvrdila kako se radi o nemoralu, ali onda je na vlast došla Račanova vlada i – nije se promijenilo ama baš ništa.

Račan je vodio skroman privatni život, ali niti on se nije usudio ući u ovaj osinjak, i od sljedbenika zahtijevati da ga podržavaju iz ideala kao što su socijalna pravda, stečajevi i izbjegavanje revizije lopovske privatizacije. Onda je na njegovo mjesto došao Sanader, no od njega ionako nitko i nije očekivao da pogleda na sat, i zaključi kako je došlo vrijeme za obračun s marifetlucima, korupcijom i povlasticama zastupnika.

I tako prolaze godine, a povlaštene mirovine ostaju. Pritom treba izbjegavati populizam i jadikovke o prevelikim plaćama zastupnika i ministara ili broju službenih automobila. To nije točno, zastupničke plaće su dobre, ali ne previsoke, a niti vozni park nije kriv za trgovinski deficit ili inflaciju.

U pitanju je nešto drugo, a to je bijeg od shvaćanja politike kao posla. Dakle, posao zastupnika treba uključiti i rizik odlaska na burzu. Bez ikakve demagogije, ako za svoje radno mjesto nije sigurna 50-godišnja trgovkinja iz Dione ili netko tko radi tri desetljeća u 3. Maju, i dobiju li otkaz, završit će na burzi sa tisuću kuna socijalne pomoći, zašto bi Ingrid Antičević-Marinović, Zlatko Kramarić ili gomila HDZ-ovih saborskih anonimaca, trebali dobiti devet puta više?

Odgovor je jednostavan: jer ih se tako potkupljuje i osigurava njihova lojalnost. Ionako njih 90 posto nema nikakvu profesionalnu karijeru, i da nisu poslušni zastupnici ili dužnosnici, nitko nikada ne bi znao da oni postoje. To je kasta parazita, i, nažalost, stečena prava se ne smiju ukidati, ali barem se to može početi primjenjivati na ekipu koja se u budućnosti vidi u politici.

Zato ću, ako će netko pametan doista organizirati referendum o ukidanju povlaštenih mirovina, staviti vlastiti potpis.