'Hrvatska se temelji na organiziranom kriminalu“, “duhanska mafija puni crne fondove hrvatskih političara“, “Milan Bandić novinarima kupuje laptope“, samo su neke od eksplozivnih izjava Munira Podumljaka, šefa udruge Partnerstvo za društveni razvoj. Iako svoje teške optužbe nije potkrijepio nikakvim konkretnim dokazima, Podumljak je u dijelu medija i javnosti već dobio epitet “neustrašivog borca protiv korupcije“ i “hrvatskog Eliota Nessa“, a za svoju je promociju čak dobio i elitni televizijski termin u emisiji “Nedjeljom u 2“, gdje je izrekao niz nevjerojatnih optužbi na račun mnogih. Ipak, Podumljak nije objasnio kako se on, kao strani državljanin, našao u Hrvatskoj i na temelju čega, kao gost, kritizira hrvatsku vlast. A iz različitih izvora proteklih se dana, međutim, može čuti da je riječ o poprilično sumnjivoj osobi koju s jedne strane povezuje s ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, dok s druge postoji niz indicija da je riječ o obavještajnom plaćeniku koji za račun inozemnih službi diskreditira hrvatsku vlast i političare.

Munir Podumljak, zvan Mickey ili Miki, rođen je 20. travnja 1970. u Sarajevu. Osim oca Muje i majke Nurije nema drugih članova uže obitelji, a u Sarajevu je završio osnovnu školu, potom i srednju elektrotehničku školu te stekao zvanje elektroničara za računalnu tehniku. Godine 1988. upisao je studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali nedugo zatim otišao je na odsluženje vojnog roka u bivšoj JNA, u Zrakoplovno-tehničku bazu u Sombor, a potom u Podgoricu. Nakon toga nastavio je studij u Sarajevu, koji je prekinuo zbog rata 1992. pa je kao dragovoljac pristupio specijalnoj policiji Ministarstva unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Ondje mu je neposredno nadređeni bio Sead Šiljak, a zapovjednik cijele postrojbe bio je Dragan Vikić. Prema vlastitim izjavama, tada je radio na osiguranju zgrade parlamenta u Sarajevu, te poslove osiguranja štićenih osoba, no postoje i indicije da je određeno vrijeme zapravo bio i član tadašnje paravojne jedinice Juke Prazine, koju se i danas sumnjiči za nikad razjašnjene ratne zločine. U nejasnim okolnostima Podumljak je 1994. napustio specijalnu policiju MUP-a BiH: odlazak je obrazložio svojim nezadovoljstvom što počinitelji ratnih zločina nisu bili procesuirani, ali neki izvori ističu da su protiv njega bili pokrenuti kazneni postupci, koji se navodno i danas vode.

PREDSJEDNIK Stjepan Mesić na otvaranju nove TDR-ove tvornice u Kanfanaru: Podumljak tvrdi da je 'duhanska mafija kupila saborske zastupnike'Iste godine Podumljak se uspješno uključio u tadašnju sarajevsku civilnu scenu: bio je jedan od osnivača časopisa Libero, a osnovao je i nevladinu udrugu Međunarodni centar za pomoć, komunikaciju i odnose kojoj je bio na čelu sve do 1997. Počeo se 1996. baviti i radijskim novinarstvom pa je vodio kontakt-emisije, a u regionalnim centrima Europske organizacije za sigurnost i suradnju (OESS) održao je nekoliko treninga za novinare o ulozi medija u reduciranju etničkog nasilja. Potkraj 1996. počeli su njegovi češći kontakti sa stranim vojnoobavještajnim krugovima: približio se čelništvu tadašnjeg IFOR-a, NATO-ove mirovne misije u Bosni i Hercegovini, pa je postao supervizor analize medija za IFOR u Sarajevu, a za NATO je pratio vijesti o ekstremnom fundamentalizmu i organiziranom kriminalu. Godine 1997. zaposlio se kao direktor Instituta za razvoj ljudskih potencijala (IHDR) u Sarajevu, a sljedeće godine čelnici IFOR-a predložili su ga Raymondu Shonholtu, predsjedniku humanitarne udruge Partners for Democratic Change (PDC) iz San Francisca, koji je u to vrijeme tražio prikladnu osobu za zamjenika direktora podružnice te udruge u Zagrebu. Pri registraciji hrvatske podružnice PDC-a većinu je poslova obavio Damir Vucić, tadašnji djelatnik veleposlanstva SAD-a u Zagrebu, a Podumljak je na funkciju imenovan 1. siječnja 1999. Iako je neobično da državljanin jedne zemlje vodi udrugu u drugoj državi, prema nekim izvorima Podumljak je potkraj 1998. na razne načine pokušavao što prije napustiti Sarajevo, što se povezuje s kaznenim progonom protiv njega koji je navodno još uvijek na snazi. Već tada postao je zanimljiv domaćim sigurnosnim službama jer je zamijećeno da pod krinkom rada na tzv. nevladinoj sceni Podumljak zapravo za potrebe veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj prikuplja sigurnosno zanimljive podatke, poput financijskog poslovanja Hvidre i njenih čelnika.

MILAN BANDIĆ sa svojim suradnicima također je meta Podumljakovih napada, iako je grad Zagreb dao prostor za njegovu udrugUU jesen 1999. Podumljak je podružnicu PDC-a preregistrirao u udrugu Partnerstvo za društveni razvoj, a uskoro se “ubacio“ u hrvatski nevladin sektor. Predstavnici nevladinih udruga koje su tada bile uključene u kampanju “Glas 99“ sjećaju se da je iznenada došao u navedeni program zajedno s američkim konzultantom Bradleyjem Starksom, a obojicu je forsirala agencija američke vlade USAID. Već tada nekima je bio sumnjiv zbog svoje iznimne zainteresiranosti za razne podatke, ali i stoga što se praktički niotkud pojavio na hrvatskoj nevladinoj sceni s očitim ambicijama da kontrolira i koordinira rad drugih udruga. Nakon izbora približio se kao konzultant udruzi Fade In koja je proizvodila televizijske emisije, u srpnju 2000. zajedno s nekoliko suradnica osnovao je tvrtku “Potestas d.o.o.“, koja postoji i danas, ali nikad nije imala ni jednu zaposlenu osobu.

Iako je osnovao tvrtku, Podumljak je i dalje nastavio raditi u udruzi Partnerstvo za društveni razvoj. Iste godine nekoliko je puta odlazio na Kosovo, gdje je u centrima OESS-a održavao različite treninge, a u Prištini je osnovao udrugu Partnerstvo za društveni razvoj kojoj je i danas na čelu. Na Kosovu je 2001. u suradnji s istražiteljima Haaškog suda (ICTY) i američkom odvjetničkom komorom vodio projekt istraživanja ratnih zločina koje su kosovski Albanci počinili nad srpskim stanovništvom, a kraće vrijeme boravio je i u Kninu, gdje je surađivao s djelatnicima UNHCR-a. Svih tih godina Podumljak je u Hrvatskoj djelovao kao strani državljanin, odnosno svake bi godine u MUP-u produžavao svoj privremeni boravak u Hrvatskoj i radnu dozvolu. Usporedo sa svojim različitim aktivnostima u državama na području bivše Jugoslavije, Munir Podumljak se u Zagrebu preko jedne novinarke približio domaćim političkim krugovima, pa je uskoro stupio u kontakt i s tadašnjim ravnateljem policije Rankom Ostojićem.

U veljači 2002. Podumljaku je MUP odbio zahtjev za produljenjem boravka u Hrvatskoj, no uskoro mu je, vjerojatno na Ostojićev zahtjev, boravak ipak bio produljen. Već tada njegova se udruga nominalno počela baviti antikorupcijskim programima, dok se Podumljak intenzivno družio s pripadnicima tzv. Ostojićeva specijalnog tima, posebice s policijskim inspektorom Mariom Bertinom. On je pak bio povezan s Karmen Kardum, tajnicom američkog obavještajca Oscara Vere, koji je bio jedan od glavnih aktera specijalnog Ostojićeva tima za hvatanje Ante Gotovine. Novinari koji su tih godina pratili rad USKOK-a i Državnog odvjetništva ističu da je nekima bilo vrlo sumnjivo to što je Munir Podumljak, kao strani državljanin sumnjive prošlosti, vrlo često bez najave dolazio u ured tadašnjeg šefa USKOK-a Željka Žganjera, a od političkih stranaka najviše se približio čelništvu Hrvatske narodne stranke. Uskoro je novac za svoju udrugu počeo skupljati i od onih koje je u isto vrijeme istraživao, pa je i od tadašnjeg saborskog zastupnika Ljube Ćesića Rojsa izvukao pet tisuća kuna, što je i sam priznao u emisiji Aleksandra Stankovića.

MUNIR PODUMLJAK sa suradnicama iz svoje udruge u ZagrebuKad su 2002. i 2003. polako počeli gasnuti projekti istraživanja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, Podumljak se “bacio“ na novo unosno područje: borbu protiv korupcije. Otada do danas rad njegove udruge vrlo je jednostavan: ona animira građane da joj prijavljuju slučajeve korupcije, potom mnoge od njih dokumentirane tek listom papira s nejasnim indicijama, a Podumljak ih prosljeđuje mjerodavnim hrvatskim institucijama i Europskoj komisiji. Nakon što se takve prijave pokažu netočnima ili nepotpunima, Podumljak u medijima optužuje institucije da štite korupciju. Drugi njegov trik sastoji se u uključivanju u afere koje je već otkrio netko drugi. Tako se uključio i u slučaj bivšeg ministra Miomira Žužula: iako su priču otvorili upravo mediji koje on često naziva korumpiranima, upravo je Podumljak demonstrativno tražio da Žužul podnese ostavku i danima punio novinske stupce. Treći Podumljakov trik sastoji se od vrlo općenitih optužbi za koje nikad nije dao relevantne dokaze. Tako su njegovi posljednji medijski istupi prepuni generalizacija i tendencioznih tvrdnji poput one da je “državni vrh povezan s organiziranim kriminalom“, da je “duhanska mafija kupila saborske zastupnike“ ili da se “političke stranke financiraju iz crnih fondova“. Prema mišljenju nekoliko predstavnika udruga u Hrvatskoj, projekti Podumljakove udruge su nejasni: rijetki su oni kojima je Partnerstvo za društveni razvoj ikako pomogla.