Veljko BarbieriU dalekim i vječno zaleđenim sibirskim tundrama, po kojima tisućljećima udaraju kometi i otrgnute zvijezde, još je živo šamansko učenje, a šamani, ti proroci, iscijeljitelji i sveti ljudi, silaze kroz dimnjake ili gornje otvore na šatorima i nomadskim izbama, kako bi nekoj obitelji iz plemena odredili sudbinu, zdravlje i trajnu vezu s umrlim precima. A njihova su umijeća i tajna znanja starija od brojenja vremena. Pa ipak, kad su se uzoholili, jednog dana izišli su iz njihovih duša i ostavili ih da se sami bore sa životom i sudbinom. No jednog su čovjeka poštedjeli i često su pohodili njegovu dušu da je nadahnu, i to svaki put kad bi se, kažu, najeo gljiva. Zvao se Enteogens i on je predak svih današnjih šamana, od amazonskih i afričkih prašuma, od snježne Aljaske, Grenlanda i Norveške do suhih pustinja Egipta i Libije, od vrelih Kariba do ledenog Sibira i svuda gdje se kreću njegova duhovna djeca prati ih nadahnuće njihova poočima. Ali nije Enteogens tek tako zaslužio da bogovi ostanu u njemu. Naime bili su i njega jednom napustili, a on se lutajući iz sibirskih tundra sve do ukrajinskih stepa i pusta dao u potragu za božanskom milošću. Pa budući da je bio stašno gladan jer je isposnički odbijao čak i milostinju koju su mu nudili ljudi iz zemalja kojima je tragao za nebeskom milošću, smiluju se bogovi na Enteogensa i u snu mu u usta uguraju gljive koje su posijali munjama i gromovima. Pa on u snu opet osjeti svoju čarobnu moć, a bogovi ostanu u njemu sve dok nije opet sit probavio njihove gljive. A vidio je u svom nadahnuću Enteogens strašnu kob koja se sprema ljudima. Budući da je on jedini obnovio svoje šamanske moći i umijeća, odluči popraviti zlu sudbinu. Počeo je po nalogu bogova skupljati gljive, prvo jestive, a potom one koje su blagim otrovom mogle izazvati šamanski zanos, i dijelio ih je ljudima posvuda kud je putovao. Kad bi opazio da netko ulazi u uzvišeno stanje i da se bogovi u njemu nastanjuju na neko vrijeme, ostavio bi mu vreću gljiva i zaredio ga u šamana.

Krstario je zemljom i preplovljavao mora veliki šaman Enteogens, ali u nekim krajevma nije bilo gljiva, a one koje je već ubrao pokvarile bi se na putovanjima pa nije bilo hrane kojom bi nadahnuo svoju duhovnu djecu i udahnuo im nadnaravne moći. Jednoga dana zatekne se Enteogens u duplji velikog polutrulog stabla prošaranog gljivama. Ubere ih nekoliko, nasiti se, a kako je sijevalo i kišilo, zapali vatru i zaspe nadahnutim snom, dok su bogovi u njegovoj duši šaptali spasonosne riječi. Ujutro, kad se probudio, vidio je ostvarenje svog proročanskog sna i spas za ljudski rod. Preko noći vatra i dim osušili su gljive na svodu duplje i on ih sve pobere i spremi u krznenu vreću. Oslonjen o šamanski štap opet Enteogens stane lutati, ali spokojan, jer se osušene gljive nisu kvarile i mogao ih je dijeliti svim izabranicima na svim stranama svijeta, sve dok i njega u dobokoj starosti nije sustigla smrt, a duša mu se preselila među bogove. Otad svi ljudi jedu svježe i sušene gljive. Ove potonje spremaju za nerodne mjesece i u njima uživaju, dok samo izabrani nakon obroka od gljiva osjećaju kako se u njihove duše opet naseljavaju besmrtnici i iz njih prorokuju sudbinu cijelog ljudskog roda.