Iako se one nisu dogodile, za sankcije protiv gospićkog suca Branka Milanovića, koji je nedavno na slobodu privremeno pustio osuđenog ubojicu i nekadašnjeg bjegunca Vinka Budišu, bilo je i temelja i zakonske podloge.

Zbog sporne Milanovićeve odluke pokretanje stegovnog postupka mogli su zatražiti predsjednica suda gdje je odluka donesena, neki viši sud, Vrhovni sud ili ministrica pravosuđa. Disciplinski postupak potom bi trebalo pokrenuti Državno sudbeno vijeće, tijelo zaduženo za imenovanje, ali i razrješenje sudaca u Republici Hrvatskoj.

No u Milanovićevu slučaju Državno sudbeno vijeće uopće nije raspravljalo o eventualnoj stezi, iako je i sama ministrica izrazila sumnju u neopravdanost sporne Milanovićeve odluke. Iako je u ovom slučaju umjesto Državnog sudbenog vijeća Vrhovni sud odlučio da nema ničeg spornog u Milanovićevoj odluci da osuđenika za najteže kazneno djelo pusti na slobodu kako bi on mogao čuvati svoju kći koja je u Hrvatsku iz SAD-a stigla na ljetne praznike, cijeli je slučaj itekako sporan i to ne samo etički već i zakonski.

U članku 155. Zakona o izdržavanju kazne zatvora jasno stoji da razlog i za prekid izdržavanja kazne zatvora može biti situacija "zbog smrtnog slučaja, teške bolesti ili obveze izbivanja člana obitelji zatvorenika, čime on postaje jedini obvezni uzdržavatelj malodobne djece, bračnog ili izvanbračnog druga, roditelja ili posvojitelja ili posvojenika koji nemaju vlastitih sredstava za život i nisu radno sposobni, te im je potrebno osigurati trajniju skrb".

No u Budišinu slučaju ništa od navedenog nije se dogodilo. Uzdržavateljica njegove kćeri, djevojčicina majka, nije imala nikakvu obavezu izbivanja, nije ostala bez sredstava za život niti je teško bolesna, već je svoju kći naprosto poslala u Hrvatsku na praznike. Kada bi takve situacije u obitelji bile prava podloga za puštanje osuđenika na slobodu došlo bi do neviđenog apsurda jer bi svaki osuđeni ubojica imao pravo tražiti i dobiti privremeno oslobađanje kako bi bio sa svojim djetetom.