Sada kad je zbog srbizama Stjepan Babić opet izbacio "Ježevu kućicu" iz lektire za prvi razred, dajte da vas podsjetim o čemu je riječ: Ježurka Ježić je slavni i ugledni lovac koga zbog reputacije kuma Lija zove na večeru. Nakon obilne žderačine Ježurki nudi spavanje što ovaj odbija i inzistira da se vrati doma. Liju čudi zašto se Ježurka žuri svojoj bijednoj kući i poziva za svjedoke Vuka, Medvjeda i Divlju Svinju - neka se svi narugaju budali Ježu. No Ježurka kaže da je njemu dom svetinja, makar i skroman, na što mu Lija odaje počast, a Vuk, Medvjed i Divlja Svinja neslavno završe.

"Ježeva kućica" je napisana 1948. i politička je alegorija: Jež je Tito, Lija je Staljin, a ostali su domaće izdajice. To što Lija odaje priznanje Ježurki što želi biti svoj na svome stvar je davne komunističke pravovjernosti, ali nije više bitno. Kvaka je u tome da alegoričnost Ćopićeve basne nije baš očigledna i da se može čitati i u patriotskom (da ne kažem nacionalističkom) ključu: kao oda svojemu domu (za koji smo uvijek spremni, naravno). Tolika ideološka rastezljivost basne pokazuje da nije riječ o ideologiji nego možda i o pravoj umjetnosti; još da dodamo da u njoj nekog velikog srbovanja nema, tek bi trebalo ispraviti pokoju rimu. Ali pismo Lija piše drugu ježu - možda je to zaboljelo Babića? Da prevedemo u gospodinu?