Objavljeno u Nacionalu br. 386, 2003-04-08

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

Ivo Banac - Američki profesor protiv balkanskih političara

Razgovor s predsjednikom LS-a, profesorom na američkom Yaleu, koji će se za nekoliko dana preseliti iz SAD u Hrvatsku i posvetiti spašavanju LS-a

Predsjednik Liberalne stranke Ivo BanacPredsjednik Liberalne stranke Ivo BanacŽivotni put predsjednika Liberalne stranke Ive Banca sigurno ne sliči biografiji ovdašnjih političara. Potomak stare dubrovačke obitelji u najranijoj je mladosti zbog nje bio djelomično stigmatiziran jer mu je otac 1947. pobjegao u Ameriku, a godinu poslije djed po majci umro je u Lepoglavi. Najpoznatiji član obitelji bio je očev bratić Božo Banac, osnivač jugoslavenskog Lloyda i član središnjeg odbora londonskog Lloyda, ukratko, jedan od najbogatijih poslovnih ljudi nekadašnje Kraljevine Jugoslavije.

ISUSOVAČKA GIMNAZIJA U SAD sam pohađao isusovačku gimnaziju koja je bila isključivo muška: bila je to vrlo tradicionalna i stroga škola, ali mi je iznimno koristila ZAPADNI STANDARDI Meni se zamjera što sam živio u SAD-u, a Šušku nitko nije spominjao Kanadu: nije problem to što dolazim iz SAD-a, već da unosim zapadne standarde u politikuBanac i majka emigrirali su u Ameriku 1959. Godinu dana poslije otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, tako da je brigu o sinovu odgoju preuzela majka. U New Yorku je pohađao katoličke škole, a sredinom 60-ih preselio se u Kaliforniju na jedan od najpoznatijih američkih sveučilišta Stanford. Premda su to bile godine snažnih antiratnih pokreta i flower-power generacije, Banac im se nikada nije pridružio. Redovito je posjećivao Jugoslaviju, a u Zagrebu je 1971. upoznao disidenta i književnika Vladu Gotovca s kojim je ostao blizak sve do njegove smrti. Godine 1977. prešao je na Yale, gdje je stekao titulu redovitog profesora povijesti. Yale je jedno od pet vodećih američkih sveučilišta, sastoji se od dvanaest koledža, a na jednom od njih – Piersonu, Ivo Banac je u dva mandata bio predstojnik, što je tamošnja varijanta dekanskog položaja. Šira javnost upoznala ga je krajem 80-ih prilikom objavljivanja “Nacionalnog pitanja u Jugoslaviji”, jedne od najkompetentnijih knjiga o političkim previranjima na Balkanu. Iste godine rodio mu se sin Niko koji s prvom suprugom živi u Americi. Iz današnje perspektive zvuči nemoguće, ali tih je godina Banac organizirao Tuđmanov posjet i predavanje na Yaleu, na kojem samozvani povjesničar i budući predsjednik svojim stavovima nije izazvao ushit publike.

Koliko je Yale važan u društvenom životu SAD-a pokazuje podatak kako su na njemu studirala posljednja trojica američkih predsjednika: George Bush, Bill Clinton i George W. Bush. O generalnoj političkoj liniji sveučilišta govori podatak da je nekoliko istaknutih profesora pristupilo Clintonovoj administraciji.

Tamošnje vodstvo podupire politički angažman svojeg znanstvenog kadra pa tako i Bančevo preuzimanje LS-a. Stranka mu je u dubokoj krizi, na nacionalnoj sceni dobiva jedva dva posto glasova i sljedećih pola godine do (vjerojatnih) jesenskih izbora razdoblje je u kojem se doslovce odlučuje o političkoj sudbini LS-a. U hrvatskoj javnosti Banac ima aureolu najžešćeg antihadezeovca i osobe nesklone kompromisima. Stoga ne iznenađuje što su njegovu pobjedu nad Zlatkom Kramarićem na stranačkom saboru mnogi doživjeli kao radikalizaciju političkog kursa među liberalima. Kada se krajem travnja definitivno vrati s Yalea gdje upravo završava akademska godina, Banac će morati uložiti golem napor ako želi spasiti Liberalnu stranku, a on osobno i u politici ostvariti uspjeh kakav je postigao kao povjesničar.

NACIONAL: Spadate među rijetke političare koji i dalje ustrajavaju na detuđmanizaciji Hrvatske. Što mislite zašto su Račan, Tomčić, u prošlosti i Budiša, odbili provesti temeljnu demontažu Tuđmanova naslijeđa?

– Jedan element je strah, ali glavna stvar je njihovo shvaćanje kako je hrvatska državna zgrada uglavnom postavljena na dobrim temeljima. Detuđmanizacija pretpostavlja da to nije točno i da bi te temelje trebalo pregraditi tako da Hrvatska postane sposobna za prihvaćanje europskog smjera. U tome se međusobno razilazimo, premda u privatnim razgovorima ti ljudi imaju stavove bliske mojima, no ono što iznose u javnosti predstavlja pomirbu s temeljnim stečevinama HDZ-a. Rezultat te pogrešne strategije je da danas postoji više onih koji poštuju Tuđmana nego što ih je bilo početkom 2000., kada je vladalo opće neraspoloženje protiv njegove politike.

NACIONAL: Da je ova vlada na početku svog mandata, koje su prve tri stvari na kojima biste inzistirali? – Nema nikakve razlike između potrebnih reformi iz 2000. godine i onih koje su nužne danas: glavni problemi su reforma pravosuđa, promjena u načinu privatizacije te sve što je povezano sa sigurnosnim i vojnim strukturama. To je vrh sante leda jer gotovo da ne postoji područje javnog života koje je u potpunosti kvalitetno reformirano. Dok to ne napravimo nema šanse da preko reda uđemo u Europsku uniju.

NACIONAL: Vjerujete li u sadašnji “umiveni” HDZ na čelu s Ivom Sanaderom? – U trenutku kada je Sanader preuzeo HDZ još je postojala određena nada da će doći do važnijih promjena. Uostalom, on se na Saboru HDZ-a na neki način ispričao za ono najgore iz Tuđmanova vremena. Međutim u međuvremenu se u HDZ-u nije puno toga promijenilo, što pokazuje i podatak da u njemu najvažnije dužnosti obavljaju i ljudi koji su bili vrlo bliski Tuđmanovi suradnici. Ako pogledate medije koji su im bliski, lako možete zaključiti da je HDZ-ova umivenost samo u formi, a ne i u sadržaju. Zato bi povratak HDZ-a na vlast bila katastrofa za Hrvatsku, štoviše danas kada ne postoji čvrsti centar odakle se upravlja HDZ-om, njihova bi vlast bila gora nego u 90-ima, kada je svime upravljao jedan čovjek.

NACIONAL: Jedan od dokaza je i nedavni saborski istup Drage Krpine u kojem je na uvredljiv način apostrofirao srpsko podrijetlo SDP-ove zastupnice Milanke Opačić. Nije li gotovo potpuni muk većine političara i javnosti na ovu provokaciju prilično signifikantan? – U hrvatskoj javnosti i dijelu političke klase uvriježilo se mišljenje da ovakvi istupi nisu ništa posebno. Hrvatsku javnost, posebno njezin elitni dio, nikako ne uspijevamo senzibilizirati da shvati kako je bombardiranje retrogradnim pojavama nešto što nas vodi u neizvjesnu budućnost. Time ne zagovaram nikakvu inkviziciju jer se i u čistunstvu može pretjerati, ali ipak morate pozvati na odgovornost one koji naš okoliš zagađuju neprimjerenim šovinističkim istupima. Ako se nećete protiviti, takve će stvari postati normalne, pa čak i prihvatljive.

NACIONAL: Što bi se dogodilo u Americi da, recimo, neki kongresmen svojeg suparnika uvrijedi na rasnoj osnovi ili zbog njegova podrijetla? – I manje afere dovodile su do političkih havarija. Sjetite se nedavne abdikacije čelnika republikanske većine u Senatu Trenta Lotta jer je na proslavi rođendana Stroma Thurmonda, jednog od vođa tzv. Dixiekratske stranke 1948, izjavio da bi Amerika danas bila u puno boljem položaju da je 1948. poslušala Thurmonda. Iako Lott nikoga nije izravno uvrijedio, morao je podnijeti ostavku jer je svojim nastupom zapravo podržavao rasnu segregaciju koja se 1948. provodila na jugu SAD-a. Mi mislimo da je javno izgovorena riječ po svojoj naravi bezazlena, no u Americi i Zapadnoj Europi drukčije se gleda na to i jako se pazi što se priča.

NACIONAL: Neki smatraju da se nećete snaći u ovdašnjoj politici jer ste se kulturološki amerikanizirali zbog toga što ste dugo živjeli u SAD-u. – Naravno da se ne slažem s takvim gledištima. Zanimljivo je da se meni zamjera to što sam živio u Americi, a Gojku Šušku gotovo nitko nije prigovorio što je prije povratka u Hrvatsku nekoliko desetljeća proveo u Kanadi. Riječ je o nečemu drugom, ja unosim određene zapadne standarde u hrvatsku politiku, tako da nije problem moj život u inozemstvu nego činjenica da pokušavam mijenjati hrvatsku politiku.

NACIONAL: Je li vaš dolazak iz Dubrovnika u Ameriku kao 12-godišnjeg dječaka bilo šokantno iskustvo? – U priličnoj mjeri, iako je to bila obiteljska odluka na koju nisam mogao utjecati. Došao sam u potpuno drukčiju sredinu i premda sam se relativno brzo prilagodio, bilo je to traumatično iskustvo.

NACIONAL: Međutim, vaša obiteljska povijest isključivo je vezana uz Dubrovnik. – Moglo bi se reći da ona obuhvaća gotovo svaki dio bivše Dubrovačke Republike, od Pelješca do Konavala.

NACIONAL: Slažete li se sa stajalištima prema kojima se u posljednjih desetak godina Dubrovnik primitivizirao pod utjecajem politike i doseljenika? – Nositelji primitivizma nisu nužno doseljenici, slikovito rečeno i domaći mogu zaboraviti dušu. Jednostavno nema ideje što je Dubrovnik bio nekada, a to je najeuropskiji dio Hrvatske. Razveselila me nedavna pobuna mladih Dubrovčana protiv nekompetentnih mjesnih vlasti. Zato sam uvjeren da će Dubrovnik procvjetati kada Hrvatska uđe u europske integracije jer je to nešto što je zadano.

NACIONAL: Povijest vaše obitelji poprilično je kontradiktorna: stric vam je između dva rata bio vrlo bogat čovjek, a čini mi se da vi niste odrastali u izobilju. Odakle takve razlike unutar iste obitelji? – Naša je stara građanska klasa oduvijek bila skromna, a to se odnosi i na najbogatije i siromašnije pripadnike. Moj pradjed je bio “self-made” čovjek koji je sredinom 19. stoljeća iz Konavala došao u Dubrovnik. Djed mi je bio općinski liječnik u Janjini na Pelješcu, a poslije, što zacijelo nećete vjerovati, i u Brazilu. On sigurno nije bio bogat čovjek. Otac mi je bio pomorski kapetan, sve u svemu u mojoj široj porodici vladalo je pravo šarenilo, od vrlo uspješnih pojedinaca do onih koji to nisu bili. Ali uređeno građansko društvo je znalo zakone, pravila i mjeru. Na tome leži odgovorna klasa, a ne na današnjim tajkunima.

NACIONAL: U kojim ste gradovima živjeli u SAD-u? – Moj život u Americi je kao Cezarova Galija podijeljen u tri dijela. Prvih deset godina, između 1959. i 1969., živio sam u New Yorku, potom sam osam godina proveo u Kaliforniji u Stanfordu, a 1977. vratio sam se na Istočnu obalu, gdje se nalazi sveučilište Yale.

NACIONAL: Osnovnu školu i gimnaziju pohađali ste u katoličkim obrazovnim institucijama. Kakva su bila tamošnja iskustva? – Bilo je to prije Drugog vatikanskog sabora, kada mnoge reforme koje su poslije uvedene u katoličko školstvo tada još nisu bile primijenjene. Recimo, isusovačka gimnazija koju sam pohađao bila je isključivo muška, a danas je mješovita. Isto tako tada u upravnim strukturama nije bilo laika, a danas su oni dominantni. U međuvremenu su se dogodile mnoge promjene. Bila je to vrlo tradicionalna i stroga škola, ali mislim da mi je iznimno koristila. Prije svega jer mi je osigurala radnu disciplinu, ali i temeljito poznavanje humanističkih disciplina, bez čega nema potpuno školovanih ljudi. Veliki Bask Inigo de Loyola ostavio je golemu pedagošku baštinu, koja je bitno utjecala na tokove naše civilizacije.

NACIONAL: Kako ste s takvim naslijeđem doživjeli Kaliforniju i ondašnji “flower-power” pokret? – Nikada nisam imao posebni kontrakulturni naboj. Moja pobuna je u svojoj biti uvijek bila intelektualna.

NACIONAL: Tko su vaši intelektualni uzori? – Vjerujem samo onima koji uče da sve treba dovoditi u pitanje. Ali neprestano treba tražiti i slabe točke u vlastitim stajalištima i kloniti se svakog dogmatizma, pritom znajući poruku ruke koja se ukazala fra Ginepru, najradikalnijem sljedbeniku Svetog Franje: “O, fra Ginepro, bez ove ruke ne možeš ništa.”

NACIONAL: Biste li dopustili alternativne inicijative za legalizaciju homoseksualnih brakova, eutanazije ili pak uživanja droga? – To sve nije jedno te isto. U socijalnim pitanjima sam konzervativan, ali to mi ne daje pravo da svoja mišljenja namećem putem zakonske regulative. Zato podržavam legalizaciju istospolnih brakova i lakih droga, ali se protivim eutanaziji jer smatram da se državi ne smije dati mogućnost oduzimanja života. Znamo kako su nacisti koristili eutanaziju.

NACIONAL: Koliko se Yale danas razlikuje od vremena kada ste na njemu počeli predavati 1977.? – Otprilike do kraja 70-ih elitna sveučilišta poput Stanforda i Yalea na kojima sam studirao i radio bila su mnogo više predana znanosti, a skoro nitko se nije bavio marketinškim učincima. U to vrijeme uopće nije bilo straha ako neki predmet nije imao veliku potrošačku snagu. Sada se marketing uvukao i na najbolja američka sveučilišta, čemu je uvelike pridonijela i atmosfera postmodernizma. Ona je relativizirala niz humanističkih disciplina tako da se bojim da će zapadna sveučilišta izgubiti društveno-kritičku ulogu kakvu su imala u prošlosti ako se nastave ovi trendovi. Takve tendencije nužno opterećuju ulogu koju sveučilišta imaju u zapadnim zemljama.

NACIONAL: U čemu se vidi elitizam Yalea ili Stanforda? – Iznimno su visoki standardi, iako se u neku ruku ova dva sveučilišta razlikuju jer Stanford prednjači u prirodnim znanostima. S druge strane Yale je jedno od najjačih američkih sveučilišta kada je riječ o humanističkim znanostima, posebno povijesti, a osim toga vrlo se puno vremena posvećuje radu sa studentima. Pokušava se povezati istraživački s nastavničkim radom, što je, po meni, neobično važno jer jedino tako možete unaprijediti akademski poziv.

NACIONAL: Kolika je cijena studija na prestižnom sveučilištu poput vašega? – Teško mi je priznati jer je riječ o malom bogatstvu. Jednogodišnja školarina iznosi oko 25.000 dolara, dakle ukupno 100.000 dolara za četiri godine studija, ne uključujući druge troškove.

NACIONAL: Gdje vam živi sin, bavi li se i on poviješću ili je izabrao neku drugu profesiju? – Niko trenutačno živi u SAD-u gdje upravo završava gimnaziju. Prerano je reći kojom će se akademskom disciplinom baviti, ali s obzirom na njegove sklonosti, to će zacijelo biti jedna od humanističkih disciplina.

NACIONAL: Kako to da ste kao student bili član radikalno ljevičarskog Students for a Democratic Society? – Figurativno govoreći SDS je imao mnogo prostorija, ali sigurno je bio lijevo orijentirana organizacija. Ako mislite na kontradikciju lijevog opredjeljenja povezano s čovjekom iz obitelji koja je mnogo propatila pod komunizmom, uzmite u obzir da u to vrijeme ljevičarske projekte uopće nisam povezivao s Titovom diktaturom. Upravo suprotno, oni su za mene najčešće bili povezani s njegovom kritikom.

NACIONAL: Unatoč brojnim dokazima koji su govorili suprotno, mnogo pripadnika akademskih krugova na Zapadu isticalo je Titovu
Jugoslaviju kao ideal demokratskog socijalizma? – Oni su u Titovu sustavu vidjeli alternativu krutom sovjetskom modelu. No da su u taj sustav ušli dubinski, vidjeli bi da je sve pod kontrolom držala nevidljiva ruka partije. Zaista je u zapadnim intelektualnim krugovima bilo puno neodgovornosti. Prije nekoliko dana slušao sam vrlo glup govor koji je održao Frederic Jameson, vrhunski marksistički kritičar i filozof, koji je ponovio teze koje su bile smiješne i u onom vremenu, a kamoli danas.

NACIONAL: U političkom pogledu, u kojem ste se trenutku odlučili angažirati kao liberal? – Kao liberal odredio sam se još početkom sedamdesetih godina. Stranački politički angažman dolazi mnogo kasnije, sredinom 90-ih, kad je postalo bjelodano da bez stranke liberalne demokracije nema izlaza iz tuđmanizma. Pristupio sam HSLS-u 1997. te poslije raskola iste godine postao jedan od utemeljitelja Liberalne stranke.

NACIONAL: Kakav je dojam na vas ostavio Franjo Tuđman kada ste 1990. omogućili da na Yaleu održi predavanje o situaciji u Hrvatskoj i Jugoslaviji? – Tuđmana sam upoznao još 1971., međutim naši kontakti su bili dosta sporadični. Poziv Tuđmanu da održi predavanje za mene nije bio iznimka, jer sam mnogim drugim poznatim osobama također organizirao predavanja. U tom trenutku bilo mi je iznimno važno da u Americi hrvatsku perspektivu predstavi najodgovornija osoba, međutim Tuđmanov je referat bio prilično loš, a uz to on nije znao komunicirati s tamošnjom publikom. On jednostavno nije pripadao vremenu u kojem je djelovao tako da mu i niste mogli značajnije pomoći.

NACIONAL: Niste mi do kraja odgovorili kako ste vi doživjeli Franju Tuđmana? – Osnovni dojam koji je na mene ostavio potječe još iz 1971., a to je da se s njim ne može komunicirati. Bio je čovjek monologa, a kad biste mu se suprotstavili, riskirali ste provale, katkad i nesuzdržanih izljeva negodovanja. Osobno sam to iskusio u više navrata pa sam znao da s Tuđmanom nema prostora za ozbiljnu razmjenu mišljenja.

NACIONAL: Što je to intelektualce koji se ni na koji način nisu mogli identificirati s tuđmanizmom poput vas, Borisa Marune ili Slobodana Prosperova Novaka dovelo u blizinu tadašnjeg režima? – Osobno nisam bio ni u kakvoj funkcionalnoj blizini. No 1990. se nije radilo o Tuđmanu, još uvijek nedovoljno definiranom u svojim negativnim svojstvima, nego o borbi za hrvatsku nezavisnost, ali na posve drukčijim temeljima. Tuđmana sam od početka kritizirao upravo sa stajališta naših pravih interesa. Primjerice u svibnju 1991. pitao sam ga zašto još prije nije raspisao referendum o nezavisnosti. Tada još nisam znao da je Tuđmanova satnica bila povezana s određenim dogovorima. Na to me je optužio zbog radikalizma.

NACIONAL: Nije valjda i za ustaštvo? – To ipak nije, no jednom me je optužio zbog toga što je na naslovnici moje zbirke o grbovima reproduciran hrvatski grb s početka 17. stoljeća koji počinje s bijelim poljem. Na to me Tuđman napao da će to iskoristiti oni koji na Dinamovim utakmicama nose slovo U. Nažalost po njih, naši desničari nemaju pojma o razvoju Tuđmanovih nacionalnih manipulacija. A što se tiče našeg međusobnog odnosa, kada je postalo očito da s Tuđmanom ne može biti demokratske i miroljubive Hrvatske, počeo sam ga sve snažnije kritizirati. Nikada nisam imao iluzije o Tuđmanu, ali sam mislio da je njegove loše karakteristike moguće držati pod kontrolom. Ta se procjena pokazala pogrešnom.

NACIONAL: U kojoj je fazi knjiga o Stocu koju pišete? – Još ćete malo pričekati do njene objave. To je knjiga čija je okosnica uništavanje Stoca, ali bavim se puno širom temom. Želim pokazati razliku između modernosti i predmodernog vremena jer se bojim da su mnoge stvari u svijetu koje doživljavamo kao najnormalnije ipak proizvod jednog vremena koje nosi bitno protutradicijske sadržaje. U rukopisu ću se pozabaviti i kobnim događajima iz 1993., s kojima se u Hrvatskoj još nismo suočili. Te je godine završen siloviti nasrtaj na ljude i simbole jedne tradicije u ime stvaranja jednonacionalne države. Kao i u mojim drugim povijesnim projektima, i u ovom slučaju pokušavam preko jednog pitanja otvoriti puno širu raspravu o bitnim društvenim i idejnim odrednicama jednog vremena.

NACIONAL: Da ste ministar znanosti, biste li se usudili podijeliti otkaze nekoliko tisuća profesora i znanstvenih novaka za koje je dokazano da godinama nisu objavili ni jedan relevantan stručni rad? – U takvim situacijama nema previše prostora za vrdanje. Jedan moj prijatelj nedavno je spomenuo misao Romana Jacobsona, vjerojatno najvećeg slavista 20. stoljeća, koji je nakon ulaska neprimjerenog kandidata na profesorski položaj harvardskog Odsjeka za slavistiku rekao: “Ovo je početak kraja. Kad mediokritet uđe na jedan odsjek, to znači da će se mediokritetstvo umnožavati.” Prema tome borba za kriterije koja uključuje nagrađivanje kvalitetnih i kažnjavanje onih drugih, apsolutno je u interesu svake discipline.

NACIONAL: Kako kao povjesničar objašnjavate apsurd da se nakon tragedije koja se dogodila 11. rujna, u samo malo više od godinu dana, Amerika koja je do tada predstavljala simbol demokracije i slobode, pretvorila u vjerojatno najantipatičniju zemlju na svijetu? – Čini mi se da ni u američkim političkim krugovima, a ni u javnosti ne postoji svijest koliko je, dugoročno gledajući, ovakva politika negativna za Ameriku. Monopol je uvijek kontraproduktivan. Ako se ne krene u dijalog i ne počnu uvažavati tuđa stajališta, to će biti kobno i za Ameriku i za tamošnju demokraciju. Nije istina da se ratom želi zaustaviti rast Saddamova arsenala, budući irački režim u ovom trenutku ionako nije u stanju ni na koji način ugroziti mir u svijetu. Vjerujem da se pravi razlog krije u Saudijskoj Arabiji čiji je režim u opasnosti da bude svrgnut, a to bi izazvalo kobne posljedice za zapadne interese. Zato se preko Iraka pokušava preventivno utjecati na stabilnost cijele regije. To je međutim napravljeno na površan način tako da Washington zapravo nema protuargumente kada se postavlja pitanje zašto su sve snage usmjerene prema oslabljenom Saddamu, dok u Sjevernoj Koreji vlada kudikamo opasniji režim, ali u tamošnjim nuklearnim postrojenjima nema ni jednog međunarodnog inspektora.

Rođen u Dubrovniku 1947. godine

1959. s majkom odlazi u Ameriku gdje živi otac
1969.-1977. boravi na kalifornijskom sveučilištu Stanford gdje završava dodiplomski i postdiplomski studij povijesti
1977. dolazi na Yale gdje postaje redoviti profesor i u dva mandata predstojnik koledža Pierson
1984. objavljuje svoju najpoznatiju knjigu ‘Nacionalno pitanje u Jugoslaviji’
1990. organizira predavanje Franje Tuđmana na Yaleu
1991. razilazi se s Tuđmanom, postaje jedan od vodećih članova HHO-a
1997. zajedno s Vladom Gotovcem i istomišljenicima napušta HSLS i sudjeluje u osnivanju LS-a
2003. postaje predsjednik Liberalne stranke

Vezane vijesti

Josipović za DW: Čičak i Banac pretvorili su HHO u parapolitičku...

Josipović za DW: Čičak i Banac pretvorili su HHO u parapolitičku organizaciju

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović odbacio je optužbe HHO-a da se miješa u unutarnje stvari BiH, ustvrdivši kako to čine čelnici te organizacije Ivan… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika