Renato Baretić (Photo: Anto Magzan/Večernji list)Samo su dvije stvari sasvim jednostavne i sigurne: čovjek se rodi i čovjek umre. Sve ono između silno je komplicirano i nesigurno. A najteže je od svega, najkompliciranije i najnesigurnije, u cijelom tom međuvremenu biti - čovjek. Bez ostatka i bez ijedne pauze, svake sekunde. Biti moćna planina ljudskosti, prijateljstva, dobrote i veselja. Poznajem samo jednoga kojemu je to doista i uspjelo: Milorada Bibića Mosora.

Premda je bio i ateist i titoist, i zajebant i hedonist, u Mosoru je, samom samcatom, bilo više kršćanskoga čovjekoljublja nego na svim nedjeljnim misama u zadnjih dvadeset godina! Bio je bolji i Hrvat i Zemljanin, više građanin i veći Splićanin, nego itko koga ćete u životu upoznati! Bio je vulkan smijeha i gejzir kolegijalnosti. Bio je planina čovječnosti i nesebičnosti, bunar anegdota i najtajniji NASA-in laboratorij za smišljanje novih genijalnih dosjetki i namještaljki.

Tužno zavijanje

Nisu ovo nikakva nekrologičarska sranja, ne treba to Mosoru, ovo je samo jedno tužno zavijanje i lizanje rane koja nikad neće u cijelosti zacijeliti. Ovo moje "utorkaško" društvo izgubilo je najboljega među sobom, bez imalo dileme, i još ni sami ne shvaćamo koliko će nas u ostacima života Mosorov šokantni odlazak doista koštati, koliko ćemo okljaštrenije dane živjeti bez njegove nesebičnosti i neprigušive vedrine.

Otišao je čovjek koji je intuitivno znao za što jedino vrijedi postojati: za objašnjavanje drugima zašto se ipak valja veseliti životu! Otišao je u teškim fizičkim mukama, ali - siguran sam! - u nutrini, skrivenoj tankom i sve slabijom tjelesnom opnom, ipak zadovoljan činjenicom da je dao i davao ama baš sve što je mogao dati i davati, ne tražeći od nas ostalih zauzvrat ništa osim dobre volje. One koju nam je on ionako već maločas darovao.

Uska varoš

Foto: PixsellDanas se mnogi pitaju "kako?" i "zašto?". Ja ću vam reći: Mosor je imao dva metra i četiri centimetra, a u njima nekih sto i dvadeset kila. I rastao je sa svakom uspjelom dobrohotnom dosjetkom, i u visinu i u širinu. I, jednostavno, Split mu je postao prenizak, a Hrvatska preuska. Previše je u njemu bilo duha za tu usku varoš i te uske ljude.

Čitam vijest o Mosorovoj smrti po raznim portalima i na svakom nalazim, ispod teksta, poneki uvredljivi "anonimni" komentar na račun gordosije od čovjeka kojemu je već i samo srce bilo dovoljno veliko da ponese nadimak Mosor. Prije par godina, dok je ovaj portal još bio u povojima, bio sam među prvima koji su tražili da čitateljima dopustimo komentiranje naših tekstova. Danas, evo, zbog tuge za velikim prijateljem i zgađenosti nad mogućnošću da se i ovdje ispod oglasi neko štakorsko srdašce i odgovarajući mozak, molim urednika da blokira bilo kakvo komentiranje ovog javno-privatnog oproštaja.

A prijateljima koji se večeras neće moći družiti kod Vinka, na tužnom okupljanju "Po jednu za Mosora", šaljem video Milorada Bibića kakvog se jedino i može pamtiti:

I Mosorov standardni pozdrav: ajmo naprid!