Slavko Goluža, rukometni izbornik'VIŠE sam htio ovu pobjedu, nego zlatnu medalju na prvenstvu', izjadao se novinarima uplakani Slavko Goluža nakon poraza od Srbije u polufinalu Europskog rukometnog prvenstva. Izdvojena iz konteksta ta izjava može se činiti potpuno lišena racija, no malo je toga racionalno u sportskim susretima Hrvatske i Srbije. Pod utjecajem huliganskih napada na hrvatske navijače nekoliko dana ranije, rukometni sraz pred 20 tisuća gledatelja u Beogradskoj areni očekivano je izrastao je u međudržavni konflikt, a slika poraženog hrvatskog izbornika kako neutješno rida s glavom među rukama vjerojatno najupečatljivija vizualna referenca tog događaja. Sudeći prema pohvalama koje je dobio u hrvatskim medijima 'Uplakani junak Goluža' vjerojatno će dobiti svoje mjesto u panteonu hrvatske sportske idolatrije, no slaba je to utjeha za Hrvate koje su Srbiji napali sjekirama, kao i za Srbe koji su 'za osvetu' nastradali u Splitu i Vukovaru.

Oni su na svojoj koži ispravno osjetili da je na ovim prostorima sport tek novi prostor za manifestaciju istih onih osjećaja zbog kojih se 90-tih godina ratovalo. Sami sportaši za to su ponajmanje krivi, no nakon što Goluža izjavi da je 'živio za to da u Beogradu svira "Lijepa naša" jer bi to bio poklon za sve one koji su patili u ratu', lakše je shvatiti i mentalno stanje srpskih igrača koji su na dodjelu medalja s četničkim kapama na glavama. Dakako, Golužine izjave i srpski izgredi vrlo brzo će se zaboraviti, puno duže trajat će ožiljci kod onih koji su zbog zbog jedne, inače benigne, rukometne utakmice bili izvrgnuti fizičkom nasilju. Ostat će samo medijski izvještaji o junačkom nastupu Hrvatske u dvorani pred 20 tisuća divljaka. Nije istina. Bilo ih je točno 20.001.