Nečuveni kulturno-politički skandal izveden je u Hrvatskoj uoči razvikane nogometne utakmice s reprezentacijom Turske. Dnevni tabloid Večernji list, koji - uz standardnu prodaju trivijalnosti - figurira za specijalnu publiku i kao političko glasilo državotvorne orijentacije, prezentirao je taj sportski duel grafički i tekstualno kao da se radi o nekakvoj starokrižarskoj (ili kakvoj već) bitci između kršćana i muslimana. Slavena Bilića prikazali su na naslovnoj stranici s kopljem u srednjevjekovnom križarskom oklopu, uz njega karikirane Turke s čalmama i sabljama, unutar novina pikturalno su razradili tu nakaradnu inscenaciju i začinili je improviziranom kronologijom povijesnih sukoba Hrvata s Osmanlijama, postavljajući jedan regularni međudržavni nogometni susret u civilizacijski krajnje uvredljiv kontekst, kao da se zapravo radi o nekakvom "nastavku historijskoga rata drugim sredstvima".

Te idiotske komparatističke dosjetke antiduhovitih urednika jednog pučko-državnog glasila proizvele su pozadinsku konsternaciju u diplomatskim krugovima u Hrvatskoj. Na turskoj strani ljudi su izražavali čuđenje nad takvom političkom agresijom i drastičnom demonstracijom primitivizma, odnosno vrlo prizemnim, ali potpuno otvorenim zazivanjem Huntingtonova "sukoba civilizacija" preko kojeg se obična nogometna utakmica nastoji pretvoriti u međuvjerski sukob ili sredstvo za namirivanje "povijesnih računa" petsto-šesto godina unatrag. U frenetičnoj stimulaciji masovnoga borbenog raspoloženja uoči istanbulske utakmice, cijela hrvatska populistička scena bila je preko medija prožeta takvim militantno-grotesknim ugođajem "historijske odmazde", kojem je spomenuti Večernji list, sa svojim opisanim kičerskim prilozima na zadanu temu, udario završnu stupidarijsku intonaciju. Može se zaključiti da je s trenerom Bilićem u križarskome kostimu s mrežastim pancirom na glavi, igračima kao "kršćanskom vojskom" i svim ostalim adekvatnim popratnim efektima, navedeni medij uspio "otvoriti novu stranicu" u hrvatskome državnome novinarstvu, ili, dramski rečeno, kolektivnu duhovnu tragikomediju dovesti do paroksizma.

Nema u Hrvatskoj kolektivnoga sporta bez ultranacionalističke baze koja ga hrani, a preko utakmice s Turskom ta spoznaja je dobila i svoju diplomatsku dimenziju. Nadalje, za one koji poznaju hrvatsku scenu prirodna je stvar da je upravo proizvod poput Večernjeg lista odlučio pribjeći opisanome tipu "duhovitosti". Novine o kojima je riječ možda su još uvijek u tajnom vlasništvu HDZ-a ili neke njegove frakcije, a uređivački su u svakom slučaju pod presudnim utjecajem državotvoraca i tuđmanovske struje koja im već dvadeset godina određuje tematiku i takt. U predočenom sklopu, tretiranje utakmice s Turskom kao produžetka povijesnoga rata s Osmanlijama, iz prizemnoga uredničkoga rakursa ideološki je komplementarno Tuđmanovu ratu protiv Bošnjaka - ili Milošević-Tuđmanovu ratu za podjelu Bosne - tijekom devedesetih.

Iz aspekta Tuđmanove politike razbijanja Bosne i Hercegovine, povezanog s njegovom legendarnom metaforom o "crvenim, žutim i zelenim vragovima", nikakva antagonizacija s Turskom, po doživljaju kreatora Večernjeg lista, ne može predstavljati smetnju. Za profile o kojima je riječ Bošnjaci su lokalna turska ekstenzija, a Tuđman i HDZ pretvarali su ih u neprijatelje, i prirodno je da se taj ideološki koncept proširi sad na Tursku kao takvu, ako je već nogomet ponudio priliku. Propagandisti prizemnosti i nosioci političko-kulturoloških atavizama uočili su, kako vidimo, sportsku mogućnost za reafirmaciju, i odlučili je iskoristiti na zapaženo nedostojan način. Primitivan bulevarski strip na temu loptaškoga sraza "kršćana" i "islamista" nije samo manifestacija uvredljivoga neukusa koji caruje u hrvatskim državnim novinama, nego i pokazatelj izostanka elementarne političke informiranosti kod njegovih autora, odnosno osoba koje su ga slavodobitno pustile u promet.

Univerzalno je jasno da moderna Turska nije savršeno nikakav simbol, širitelj ili propagator militantnoga islama. Radi se o utjecajnoj svjetovnoj državi koja brižljivo čuva tolerantnu tradiciju Kemala-paše Atatürka, vrlo primamljivoj turističkoj destinaciji, istinskoj regionalnoj sili i snažnome savezniku Amerike, Njemačke i NATO-a u cijelosti na predziđu turbulentnog Istoka. Osim toga, Turska se zadnjih desetljeća pokazala kao veliki prijatelj Hrvatske. Aktivno se zalagala za dostojan završetak bosanskoga sukoba, za ulazak Hrvatske u NATO i sklapanje niza bilateralnih sporazuma o suradnji. Turski predsjednik Süleyman Demirel bio je gotovo jedini među svjetskim državnicima koji je Franju Tuđmana svojedobno primio u službeni posjet, i jedini koji je došao na njegov pogreb. Ti podaci ponešto govore, onima koji znaju čitati, dakako.

Turske novine - za razliku od hrvatskih - posvetile su skromnu pozornost utakmici s Hrvatskom. Na naslovnim stranicama nije bila ni spomenuta. Za tamošnju javnost nije se radilo ni o kakvom "sudbonosnom" ili "historijskom" događaju, ponajmanje o "sukobu civilizacija". Okolnosti su razumljive; turska nogometna postava danas nije posebno jaka, a država kao takva suočava se sa znatno važnijim problemima, poput potresa ili rata s kurdskim separatistima. Utakmica Hrvatska-Turska može se doživjeti kao križarska relikvija jedino u glavama hrvatskih državotvornih vic-mahera. Nad glupošću njihovih dosjetki rasplakale bi se i njihove majke.