Zdravko Mamić, izvršni predsjednik GNK DinamoČAK I NAJSTRASTVENIJIM navijačima Hajduka vjerojatno je impresivna lakoća kojom Zdravko Mamić uništava one koji mu se suprotstave. Moć neokrunjenog kralja maskimirske udruge građana zvane Dinamo prošlog je tjedna dosegnula vrhunac. Nakon što je ranijih mjeseci uspješno obranio poziciju svog trabanta Vlatka Markovića na čelu Hrvatskog nogometnog saveza od napada Igora Štimca i lukavim marketinškim potezom s cijenom ulaznica za Dinamove utakmice potpuno neutralizirao efekte bojkota navijačke skupine BBB, plasmanom Dinama u Ligu Prvaka Mamić je samo postavio posljednji kamenčić u mozaik svoje apsolutne moći.

Ni jedna odluka u domaćem nogometu, od izbora reprezentativaca do delegiranja sudaca za prvoligaške utakmice nije izvan Mamićeva utjecaja. Sam izvor njegove moći - zagrebački Dinamo oduvijek je zapravo bio samo projekcija širih društvenih kretanja. Osamdesetih je emitirao hrvatske težnje za rješavanjem nacionalnog pitanja, devedestih je bio simbol represivne vladavine državnog režima, da bi u novom mileniju bio sveden na razinu menadžerske štale za nogometaše iz bizarnih zemalja Afrike i Južne Amerike. Klub kojem su jednom tepali da je čuvar zagrebačke časti danas simbolizira tip koji se skida gol na zagrebačkom aerodromu, vrijeđa novinare, tuče se s navijačima i neukusno razbacuje novčanicama od 500 eura u javnosti. Nije se promijenio Dinamo, promijenila se Hrvatska, a Dinamo i njegov čelnik samo su simbol te promjene. Tko će mu stati nakraj ne zna se. Previše je onih koji žele biti poput njega.