Čitao sam Mamiću

Nacionalna groupie

Nisam stigao dovršiti rečenicu, A STOLAC JE ODLETIO U STRANU. Mamić se zaletio prema meni. Nisam se ni snašao, a na čelu mi je pljuvačkom bila zalijepljena novčanica od tisuću kuna

Sad već skoro više od tri godine postoji skupina entuzijasta koja svaka dva mjeseca organizira čitanja zatvorenicima. Okupe po dva, tri pisca odvezu ih u neki od najpopularnijih hrvatskih zatvora i onda pisci tamo čitaju zatvorenicima svoje kratke priče ili ulomke iz romana. Mene su nekoliko puta pozivali, ali svaki put sam odbio, usprkos solidnom honoraru. Iskreno rečeno, zbog straha. Mašta mi je previše bujna i ja sam već zamišljao kako će me neki zatvorenik na čitanju napast jer neće moći podnijet kontradikcije specifične za moju prozu. Isprovocirat će ga to što u mojim pričama nije, kao u laso romanu, jasno odvojeno dobro od zla. Nema nikakvog dobrog šerifa kojeg treba upucat jer se previše strasno odlučio oduprijet najezdi kriminala. Moji likovi žongliraju na rubu. U jednom trenutku su teške mizerije, nitkovi, a u drugom se već mogu preobraziti u maltene svece. Kod nekog zatvorenika, rezonirao sam, to može dovesti do velike konfuzije. A znamo kako reagiraju ljudi s one strane zakona kad im netko stvori konfuziju u glavi.

NE ZNAM ŠTO MI JE BILO da sam ovaj ponedjeljak, nakon dugog nagovaranja, ipak pristao poći čitat zatvorenicima u Remetinac. Možda je razlog što sam u subotu čitavu noć na jednom tulumu u Bosutskoj slušao Đonija Keša. Baš sam se nekako uživio u njega. Onda smo još pred jutro gledali na jutjubu onu legendarnu snimku njegovog nastupa u zatvoru. To je čovjek, pomislio sam, to je istinski umjetnik. Ako je tvoja umjetnost istinski snažna, ona mora zaintrigirat i odmetnike. Inače ništa i ni vrijedi. Mlaka juha.

Sjetio sam se i da su svojevremeno francuski zatvorenici s velikom pažnjom i zanimanjem pratili Beketovo „U očekivanju Godoa“ kojeg su francuski glumci izveli na zatvorskoj pozornici. Ma da, prava umjetnost je ionako duboko povezana s kriminalnim. Pa Tomas Man je tvrdio da društvo na pisca gleda kao na kriminalca. Sumnjivca kojeg treba držati na oku, legitimirati ga u svakoj prigodi. Dobar primjer je i donedavna ministrica kulture Andreja Zlatar. Nije se ta žena sklona pisanju književnosti dugo mogla održati na toj uglednoj, građanskoj poziciji. Odmah su je počeli nešto osuđivati za krađu, raskalašno ponašanje.

U remetinački zatvor dovezao sam se s još dva hrvatska pisca čijih bi se imena jedva prisjetile i njihove vlastite majke.

Prosijedi pomoćnik upravitelja zatvora uveo nas je u zatvorsku knjižnicu. Unutra je na plastičnim stolcima sjedilo desetak zatvorenika. Trudio sam se niti jednom ne pogledati u oči. Uhvatila me teška trema, odnosno strah. Ali ne toliko više strah od nasilja koliko od bruke. Šta ja i ova dva papka imamo čitati tim odmetnicima koji su iskusili život, dok smo ga mi knjiški šupci samo škicali kroz knjige. Ajme, kako će nas izrugat. Prejadni smo da bi oni uopće podigli ruku na nas. To bi nam još bio kompliment… Dok su mi te misli prolazile kroz glavu svrnuo sam pogled prema prozoru s rešetkama i tamo na stolici uz taj prozor spazio facu koju bi u gluho doba noći prepoznao svaki Hrvat – Zdravka Mamića. Pozorno nas je promatrao, kao znatiželjni učenik željan novih saznanja.

Jedan od ova dva knjiška smora što su došli sa mnom počeo je drhtavim glasom prvi čitat ulomak iz nekakvog svog romana u nastajanju. Naslov mu je bio Izbočina. Dok je taj šupak čitao tu svoju smoranu o violini koja mu je ostala od pokojnog oca, ispod oka sam promatrao Mamića. Krivio je lice u mješavini teške dosade i gađenja. Grozničavo sam razmišljao što da napravim kad dođe red na mene. Priča koju sam donio bila je o tome kako sam u djetinjstvu zamislio da sam kralj i zabrijao da je naš svinjac u Đakovu dvorac, a svinje moji podanici. Sve dok me jedna od tih svinja nije ugrizla dok sam im nešto mahao štapom, odnosno kraljevskim žezlom.

Mogla se ta priča shvatiti kao svojevrsna politička parabola… Ono u stilu, čim u Hrvatskoj zabriješ da si nešto, uzdigneš se, nađe se neka svinja koja te ugrize. Pitao sam se hoće li se Mamiću svidjet ta moja priča. Zaključio sam da neće. On kao i većina nogometnih ljudi nije sklon lijepoj književnosti. A, bez treninga u čitanju njegov duh sigurno nije naštelan na prepoznavanje parabola. On će u ovoj mojoj priči vidjet samo ono što ona i jest – priča o nekakvom ludom seljačiću koji je u svojoj bijedi zabrijao da mu je svinjac dvorac.

Uskoro je došao red na mene da čitam. Odlučio sam se na totalnu improvizaciju. Pravit ću se kao da čitam s papira, a zapravo ću na licu mjesta smišljat novu priču koja bi mogla biti po Mamićevom ukusu. Uzeo sam zrak i krenuo:

„Pravo ime mi je Milan, ali sva škvadra u kvartu me zove Cigla. Jer kad te ja na tekmi mlatnem, to je kao da te po labrnji zveknula cigla. Imam tešku ruku. Al je nikad ne bi podigel na Hrvata, makar bil i Tovar… Moraš bit zadnja pička da bi digel ruku na svoje, a to ove komunjare na vlasti i oće, da podijele nas Hrvate i opet nas strpaju u Jugokomunizam… Inače, spadam u onu skupinu Bojsa koji podržavaju Maminja…“

NISAM STIGAO DOVRŠITI REČENICU, začuo se prasak… Stolica je odletila ustranu. Mamić se, mimo čuvara, zaletio prema meni. Nisam se ni snašao, a na čelu mi je pljuvačkom bila zalijepljena novčanica od tisuću kuna. Vidio sam to u odrazu u staklu od police s rijetkim, skupocjenijim knjigama zatvorskog, knjižničkog fonda. Izgledao sam kao usukanija verzija Keruma kad si je ono u ekstazi prikeljio fetu pršuta na čelo. Oči su mi zadovoljno sjale isto kao Kerumove na toj fotki. Napokon sam osjetio moć. Pisanje riječi. Ona dva knjiška šupka ljubomorno su me pogledavala.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.