FOTO: SIMONE SASSEN

Jedan od značajnijih suvremenih europskih pisaca Cees Nooteboom govori za Nacional

Knjigom pripovijedaka “Noću dolaze lisice” jedan od najznačajnijih suvremenih europskih pisaca Cees Nooteboom dovodi čitatelje do svoje omiljene pozornice: Mediterana. Baš na tome moru i na tim obalama – od Venecije do Baleara, od Alžira do Francuske – događaju se njegove melankolične priče koje uz humor i s puno mudrosti govore o ljubavi i o gubitku, o prijateljstvu i umjetnosti.

Cees Nooteboom rođen je 31. srpnja 1933. u Den Haagu. Od sedamnaeste godine počeo se raditi kao novinar, a ubrzo je, 1955., objavio i prvi roman “Filip i ostali”. Dosad je objavio brojne knjige poezije, proze, putopisa i eseja. Dobitnik je najvažnijih nizozemskih književnih nagrada: za roman “Rituali” primio je nagrade Bordewijk Prize i Pegasus Prize, za roman “Priča koja slijedi” europsku nagradu Aristeion, za djelo “Berlinske bilješke” dobio je Njemačku književnu nagradu, a za cjelokupno djelo nagrade Constantijn Huygens, Compostella-Preis, Hansischer Goethe-Preis, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost te prestižnu nizozemsku nagradu P. C. Hooft. U njegovu opisu izdvajaju se još i romani “Vitez je umro”, “U Nizozemskoj”, “Mosukei!”, “Dušni dan”, zatim knjige pripovjedaka i brojni putopisi, od kojih je poseban uspjeh doživio “Put u Santiago”, nedavno objavljen i u Hrvatskoj. Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika.

U intervjuu za Nacional 83-godišnji Nooteboom priča o svom odrastanju, Europi i koliko se promijenila, suvremenim europskim izazovima, a u razgovoru se dotaknuo i tema kao što su nizozemski kolonijalizam, religija i politika.

NACIONAL: U knjizi “Noću dolaze lisice” pišete kratke priče o vezama, ljubavi, prirodi na Mediteranu, ali i o smrti. Što vas je inspiriralo?

Sva je književnost, čak kad bi to pisac i negirao, na određeni način autobiografska. Netko je živio dugo vremena, netko je vidio druge živote… Književni dar je, ako ga pisac ima, u tome da transformira svoja iskustva tako da ona postanu stvarnost za ljude i dobiju formu vrijednosti koja nadilazi njegov privatni život i postane priča s kojom se čitatelj može poistovjetiti.

NACIONAL: U mladosti ste proputovali Europu. Kakva je ona bila tada a kakva je danas? Koliko se promijenila?

Promijenila se strašno puno, i to nekoliko puta. Preživjela je rat koji sam ja iskusio kao dijete, onda su slijedile godine izgradnje i pomirenja. Ali bila je tu i Jalta, podjela Europe i opozicija različitih ideologija. Osim toga, bila je tu i dekolonizacija, ali i razdoblje novog bogatstva. Trebao bih napisati knjigu da bih opisao ovu sporu tranziciju iz postratnog siromaštva do bogatih zemalja zapadne Europe.

NACIONAL: Jedan od najvećih europskih izazova je, posebno za Europsku uniju, u tome kako će održati schengenski režim granica i riješiti izbjegličku krizu. Što mislite o tom europskom problemu?

Schengen je u svemu tome bio dragulj u kruni. Dokazao je da granice nisu potrebne i nitko tko je putovao prije Schengena nikad neće zaboraviti glupost kao što je neprestano mijenjanje valute, ponekad čak i nakon svega 100 kilometara vožnje… Sada se, naravno, sve ponovno promijenilo. Ja sam uvijek bio navijač toga da istočne zemlje pripadaju Europi i sad mi se čini da su one spremno prihvatile privilegije koje donosi Europska unija, ali ne žele dijeliti probleme, kao što se može vidjeti po žicama duž nekih granica te čuti iz izjava nove poljske vlade.

NACIONAL: Može li Europa još uvijek nešto ponuditi, iako su njene vrijednosti kompromitirane tijekom eskalacije izbjegličke krize?

Pitam se može li išta više ponuditi. Ovo je posve nova situacija. Mislim da njemačka kancelarka Angela Merkel radi pravu stvar, ali nacionalizam bi mogao uništiti mnogo toga što je postignuto. Ali moram vas podsjetiti da nisam političar. A isto tako nisam ni prorok. Običan sam građanin kao i vi.

NACIONAL: Je li Nizozemska dovoljno pridonijela tome da se ti problemi riješe? Kakva je atmosfera u vašoj zemlji zbog izbjegličke krize i nedavnih terorističkih napada na Pariz i terorističkih prijetnji širom Europe?

Nizozemska je prihvatila svoj dio odgovornosti slijedeći poteze Njemačke. Ali naravno da postoji i opozicija. Problemi su ogromni, a i mi imamo svoj populizam i nacionalizam. Kad bi previše zemalja odbilo podijeliti teret izbjegličke krize, osjećaji bi se mogli promijeniti i neki bi ljudi mogli početi zagovarati manju Europu. To sigurno ne bi pomoglo istoku, a bogme ni zapadu.

NACIONAL: Kako je živjeti u Nizozemskoj? Što najviše volite, a što biste voljeli promijeniti?

Tijekom godine živim u Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Volim našu slobodu izražavanja, našu vrlo otvorenu i ponekad žestoku debatu te našu povijest kao prve europske republike u 17. stoljeću. Bila je dovoljno jaka da se poslije promijeni u parlamentarnu i demokratsku monarhiju.

NACIONAL: Rođeni ste u Haagu, gradu koji odmah na sam spomen građane bivše Jugoslavije podsjeti na Međunarodni sud za ratne zločine. Što mislite o radu tog suda?

Taj sud nije nizozemski, samo je tamo smješten, u zemlji Huga de Groota i Spinoze. Njegovi su članovi međunarodni, a mislim da rade dobar posao.

NACIONAL: Otac vam je ubijen u Drugom svjetskom ratu, a vi ste se selili iz škole u školu. Kakvo vam je to bilo iskustvo? Što ste naučili iz tog razdoblja?

To su dvije različite stvari. Odrastanje bez oca od čovjeka stvori drugačiji tip osobe, a to da su se moji roditelji prije rata tijekom velike krize selili 80 puta možda je mene pretvorilo u nomada kakav mi se čini da sam danas. Sad kad sam prešao osamdesetu pomirio sam se s tim, iako žalim što nisam mogao razgovarati s ocem.

NACIONAL: Pohađali ste vjersku školu, koliko vam je religija važna?

Postoji razlika između službene religije i ideje vjere. Sama riječ znači vezu s nečim, a u mom slučaju ta veza je donekle transcendentalna: glazba, poezija, slikanje. Upravo sam završio knjigu o nizozemskom slikaru Hieronymusu Boschu, a prije toga i o španjolskom slikaru Franciscu de Zurbaránu. Nijedan od tih umjetnika ne može se promatrati bez toga da ih se poveže s vjerom i religijom. Ne moram dijeliti njihova vjerska uvjerenja da bih se divio njihovu radu. Isto vrijedi i za Bachovu glazbu i japansku Noh dramu.

NACIONAL: U mladosti ste radili kao mornar i to u Surinamu, bivšoj nizozemskoj koloniji. Kako se danas gleda na nizozemsku kolonizaciju? U sklopu Kraljevine Nizozemske danas je još uvijek nekoliko otoka, od kojih su veći Aruba, Curaçao, Sveti Kristofor i Nevis i Sveti Martin. Kakva je njihova veza s ‘’maticom’’ zemljom?

Surinam je iznimno zanimljiva zemlja. Zamijenili smo je s Englezima za New York, što očito nije baš bio pametan poslovni potez. Kolonijalizam i ropstvo pripadaju mračnoj prošlosti koja se treba promatrati očima sadašnjosti. Nakon ukidanja ropstva u 19. stoljeću stanovnici Jave i Indije dovedeni su kao radna snaga, pa je sada zemlja fascinantna mješavina Amerindijanaca, odnosno autohtonog stanovništva, crnaca, hindusa, Javanaca, Kineza i nešto bijelaca… Bio sam u Surinamu u trenutku kad je proglasio nezavisnost. Mala grupa vojnika ubila je neke pripadnike društvene elite i taj događaj smo nazvali ‘’prosinačka ubojstva’’, pa to nije bio dobar početak nezavisnosti. Predsjednik Surinama optužen je na nizozemskom sudu za trgovinu drogom i ne može putovati u Nizozemsku jer bi odmah bio uhićen. Bez obzira na to, ponovno je izabran i mora odgovoriti na pitanja o tim davnim ubojstvima. Jedina stvar koju mogu reći o nizozemskom kolonijalizmu je ta da su pokret nezavisnosti vodili ljudi koji su studirali na nizozemskim sveučilištima i na kraju su pobijedili. Što se tiče Antila, ti mali karipski otoci danas su nizozemska područja, ali nisu više kolonije. Neki se oslanjaju na američki turizam, što je još jedan oblik ovisnosti. Vrlo je sporno mogu li nizozemski Antili preživjeti sami. Možda bi vas vaša redakcija mogla poslati u Surinam. Priroda je veličanstvena, a džungla je fascinantna.

Komentiraj

FOTO:SIMONE SASSEN
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture