Predstava “Carevo novo ruho” po istoimenoj bajci Hansa Christiana Andersena, premijerno postavljena u četvrtak u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji u zajedničkoj režiji Krešimira Dolenčića i Paola Tišljarića, ambiciozan je projekt koji dramskom prilagodbom i idejnim oblikovanjem klasičnoga predloška ide “korak dalje” u korištenju kazališta kao poligona za propitivanje suvremenih društvenih vrijednosti.

Predstava nastala kao moderna adaptacija slavne bajke iz 1837., temeljene na srednjovjekovnom španjolskom izvorniku iz 14. stoljeća, osim što nastoji suvremenoj djeci vizualno zanimljivije predočiti Andersenove poruke i pouke o tome što (ni)su prave vrijednosti, svojim pristupom – rječnikom, glazbenim oblikovanjem, scenskom izvedbom – kao da izlazi iz okvira predstave za mlađu publiku i obraća se – svima.

U vrijeme obilježeno poplavom modernizacija i prilagodbi klasičnih bajki i priča za djecu, Dolenčić i Tišljarić imali su težak zadatak – napraviti jednu “dovoljno drugačiju” prilagodbu po bajci koju sasvim sigurno zna svako dijete a mnoga su je zasigurno već i vidjela ekraniziranu ili prilagođenu za kazalište.

Priča o taštome caru (Jure Radnić) kojega u životu zanima samo odjeća, do te mjere da je u stanju dati carstvo za novu krpicu, pokazala se kao odličan materijal za to: pomodarstvo, konzumerizam i potrošnja na granici razvrata, potreba za neprekidnim izdvajanjem od drugih, percepcija vlastite moći zahvaljujući određenom položaju u hijerarhiji vlasti i temeljna nesigurnost pojedinca koji je takav položaj dobio ne zahvaljujući svojim sposobnostima već prije vezama ili podobnošću, samo su neke od tema koje “Carevo novo ruho” vrlo vješto otvara.

Autorica dramatizacije Ana Tonković Dolenčić cara je pretvorila u modnu ikonu njegova carstva, gdje svi pažljivo prate što car nosi, pa to kopiraju. On je posve modno osviješten – i očajan, jer za nekoliko je dana velika modna revija, a on nema ništa nova i zanimljiva za odjenuti.

Tu stupaju na scenu dvojica varalica (Tvrtko Jurić i Krunoslav Klabučar) koji se predstave kao vrhunski tkalci sposobni istkati najljepšu tkaninu na svijetu, sastavljenu od “idealnog omjera zlata, srebra, državnih obveznica, čekova na ime donositelja, svile i dragog kamenja”, a to zanimljivo novo ruho, osim što se samo pere i pegla, čak sadrži i integrirane kapsulirane molekule careva omiljenog mirisa.

Objave još i da je tkanina nevidljiva onima koji su glupi ili nesposobni da obavljaju svoj posao, pa dodatno zaintrigiraju cara, koji bi se rado riješio svih glupana, ulizica, nesposobnjakovića i varalica.

Ostatak priče također je poznat – dok varalice tkaju to nevidljivo čudo, dvorjani koji dolaze u oglede, u strahu da su glupi ili nesposobni, ne žele priznati da ništa ne vide, već caru prenose kako su tkanine naprosto čarobne. Isto se, međutim, dogodi i samome caru, koji je toliko tašt da radije izlazi gol pred narod, nego da prizna da su ga preveslali.

Ozbiljne poruke za “ozbiljnu dječju” publiku

Trešnjin car nije gol, već u točkastim boksericama, što nije smetalo premijernoj publici, koja se spremno na kraju pridružila rugalici “Car je gol!”, posljednjem čavlu u lijesu svim taštinama i glupostima površnog i potkupljivog svijeta kojega se tom predstavom nastoji difamirati.

Predstava ima prilično zahtjevan vokabular, a dodatnu joj dimenziju daju songovi Mikija Solusa, mladoga kantautora koji je postao prepoznatljiv po humoristično-satiričnim tekstovima reperski nizanim na klavirsku glazbu.

U scenskom rješenju Dinke Jeričević, koja je dvor zamislila kao modnu pistu upotpunjenu bendom, Solus je neprekidno prisutan na sceni a, osim što svira, u čemu mu pomažu glumci Marija Šegvić i Matija Čigir, on zajedno s njima i glumi – dvorjane i građane.

Metaforički, Andersenova priča poručuje koliko je važno posjedovati hrabrost iznošenja vlastitih uvjerenja – jer biti u stanju vidjeti znači imati sposobnost uvida, a uvid potiče akciju.

Trojac Dolenčić–Tišljarić–Tonković Dolenčić tom predstavom zahtijeva i od svoje publike ‘akciju’: kad su već u stanju snaći se u svijetu u kojemu je brzina jedan od ključnih imperativa, današnja djeca sasvim sigurno posjeduju sposobnost razmišljanja i povezivanja za razumijevanje brojnih prikrivenih i impliciranih poruka zahtjevnije oblikovanih sadržaja.

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.