Kazalište Atelje 212 ove godine obilježava 60 godina svog osnutka, a s dvije predstave 16. i 17. rujna gostuje u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Atelje 212 jedno je od najznačajnijih kazališta bivše Jugoslavije, a svoju je važnost i kvalitetu zadržalo i danas. Otvoreno je 12. studenoga 1956., premijernim koncertnim izvođenjem Goetheova “Fausta” u režiji Mire Trailović, u maloj dvorani stare zgrade “Borbe” u kojoj je bilo samo 212 stolica u gledalištu, po čemu je dobilo ime.

Pojava Ateljea 212 značila je prekretnicu u kazališnom životu ne samo Beograda, već i ovog dijela Europe, jer je Atelje osnovan kao kazalište u kojem bi se igrala avangardna drama, od velikog utjecaja u Europi u to vrijeme. Tijekom idućih 60 godina kazalište Atelje 212 je kroz svoje predstave, pisce i redatelje, a naročito kroz svoje velike glumce, izraslo u jedno od najznačajnijih kazališta ovih prostora. Atelje 212 je bilo prvo kazalište u Istočnoj Europi koje je igralo Beckettova “Čekajući Godota” 1956. Veliki uspjeh te predstave omogućio je nizu drugih avangardnih drama i autora da se pojave u kazalištu.

Nakon niza sjajnih ravnatelja Ateljea 212, na čelu tog srpskog kazališta je Branimir Brstina, glumac koji je od 1983. dio ansambla Ateljea a danas kreira repertoarnu politiku te kuće. Za Nacional Brstina priča o obljetničkoj sezoni, o važnosti gostovanja između Zagreba i Beograda ali i o hrvatskome ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i srpskom Vladanu Vukosavljeviću.

NACIONAL: Gostujete s dvjema predstavama u Zagrebu, zašto ste se odlučili baš za njih?

Odlučili smo se za predstavu “Kafa i cigarete-pozdrav iz Beograda” Mije Knežević iz 2015. i predstavu “Egzibicionista” u režiji Milana Karadžića iz 2003., u želji da publika u Zagrebu vidi dio najnovije produkcije, ali i mali povijesni presjek Ateljea 212, s predstavom iz prošlog desetljeća.

U predstavi “Kafa i cigarete-pozdrav iz Beograda” riječ je o susretima – slučajnima ili priželjkivanima; odlascima – željenima ili iznuđenima; neizvjesnosti svakog trenutka prema kojem žurimo, neminovnosti svakog trenutka koji nas očekuje. Jednom riječju sam život, neizmjerno bogat, satkan od nebrojeno mnogo slojeva i značenja, tuga i radosti, susreta i rastanaka – uz kavu i cigarete, možda se može makar malo bolje razumjeti. U “Egzibicionistu” se psihodramom pokušava otkriti i riješiti problem jedne osobnosti, koja nesposobna da se uklopi u socijalno prihvatljiv oblik ponašanja, “pokazujući se” po parkovima, nekoliko puta dospijeva u zatvor i koja unatoč liječenju, kroz sukob dvaju psihijatara i dvjema teorijama, ponovno “posrće” i vraća se na početak, u zatvor. I jedna i druga predstava, mislimo, na pravi način donose u Zagreb prepoznatljivi duh Ateljea 212, kojem i dalje težimo.

NACIONAL: Atelje 212 u studenome obilježava 60. godišnjicu od otvaranja. Kakvi su planovi za sezonu?

Obilježavanje jubilarne 60. godine našeg postojanja počeli smo u studenome prošle godine, kad smo djelomično obnovili pročelje. Ovih dana završavamo i velike unutarnje radove. U umjetničkom smislu odlučili smo velikim brojem premijera, koje su većinom radili mlađi ljudi, cijelu godinu učiniti praznikom, a da svečanom premijerom predstave “Deca radosti”, na koju vas pozivam, prema tekstu Milene Marković, u režiji Snežane Trišić, 12. studenoga na dan otvaranja kazališta, otvorimo šampanjac i uzviknemo: “Sretno svima! Ovo je naših 60 godina!”

NACIONAL: Zašto ste se odlučili, nakon što ste dugo bili u glumačkom ansamblu, prihvatiti funkciju direktora?

Stjecajem okolnosti, ukratko. Nisam planirao, nisam želio i eto me gdje jesam već dvije godine. Skači, plivaj! Izazova naravno ima, ali neću ni sebi ni vašim čitateljima kvariti raspoloženje spominjući ih. Slično je i kod vas. Sve znate.

NACIONAL: Što je u ovih 60 godina Atelje 212 donio najprije jugoslavenskoj a sad i i srpskoj kazališnoj sceni? Jer, kad se otvorio u njemu su se igrale avangardne predstave, strani autori, a danas je izgleda uspjelo zadržati svoju važnost i kvalitetu. Kako ste to uspjeli?

Duh Ateljea je neuništiv. Stvorili su ga najznačajniji umjetnici vremena u kojem je nastao, njegovan je 60 godina i nas, njegove današnje članove, obvezuje da svoja znanja, pamet, talent, volju i ljubav, po vlastitoj umjetničkoj širini i savjesti, čuvajući postojeće i dostignuto, utkamo u kuću čarobnjaka za koju svi koji su u njoj bili znaju da je “ni na nebu, ni na zemlji”. Nije lako, ali je izazov.

NACIONAL: U Jugoslaviji je Atelje 212 otvarao nove stranice, pomicao granice. Koliko je danas to moguće u Srbiji? Na kakve prepreke nailazite i kako ih otklanjate?

Ako izuzmemo općepoznato siromaštvo i građana i države, nije bilo drugih nevolja, ili prepreka otkad sam na ovome mjestu. U vremenima kad granice u najširem smislu previše očvrsnu, napredni, pametni, hrabri i slobodoumni ih prvi primijete i na razne načine počnu djelovati. Pokazalo se da što je stisak jači, nevidljiva sila umjetnosti postiđuje granice i one tada nekako same napuknu. To je vrijeme za proboj u kojemu minimalna žrtva dobiva smisao, a samim tim radost zbog pobjede postaje veća.

NACIONAL: Kako biste ocijenili kazališnu scenu u Srbiji? Jeste li zadovoljni produkcijom? Često se može čuti o mnogim problemima, ponajviše financijskim. Je li se što promijenilo nabolje i koji je vaš recept za uspjeh?

Recepta, naravno, nema i svatko se sa svojom mukom nosi kako zna i umije. Ali kad se dogodi dobra predstava, onda se raspoloženje popravlja i vlak opet dimi, hukće, ide, prevozi putnike, nitko i ne vidi da ugljena nema. Duša stvaralaštva uvijek postoji.

NACIONAL: Atelje 212 odlično surađuje s kazalištem Kerempuh, vrlo često dolazite jedni drugima na gostovanja. Gostovanja više nisu od velike važnosti kao što su bila neposredno nakon rata, ali koliko je to danas ipak važno?

Gostovanja između Zagreba i Beograda oduvijek su bila jako važna. Tako je bilo, tako se i nastavilo. Susreti, razmjena iskustava, sličnosti-različitosti u pristupu škola glume, režije, zatim pristup poslu, uvjeti rada u srodnoj umjetničkoj zajednici. Sve to donosi plodove korisne i jednima i drugima. Recipročno smo i gosti i domaćini. Ispraćamo se aplauzima i poštovanjem. Pokušavamo graditi sebe, nadam se dijelom i društva iz kojih dolazimo i u koja odlazimo. Po broju predstava koje smo dosad razmijenili najviše smo surađivali s Kerempuhom, ali surađujemo uspješno i s Gavellom, kao i s Teatrom Exit.

NACIONAL: Zaoštravaju se odnosi na relaciji Srbija-Hrvatska, kako na to gledaju građani Srbije?

Mi smo ovdje na drugom zadatku. Kultura liječi dušu. Ako uložimo veći trud u tom smjeru, uvijek i iznova veće su nam šanse da pokvareno popravimo. Nadam se da ćemo u tome i uspjeti.

NACIONAL: Kako komentirate izjave gospodina Zorana Milanovića o Srbiji i Bosni i Hercegovini?

Ne komentiram.

NACIONAL: Što mislite o Aleksandru Vučiću?

Želim mu da s tako važnog mjesta, na kojem se nalazi, svakoga dana svijet oko sebe čini boljim.

NACIONAL: Kako se on odnosi prema kulturi?

Izbor Vladana Vukosavljevića za ministra kulture budi nadu da mu je kultura važna.

NACIONAL: Kako vidite rad novog ministra kulture?

Gospodin Vukosavljević je bio tajnik za kulturu Beograda. Imali smo dobru, aktivnu i konstruktivnu suradnju, a očekujem unaprijeđeni pristup kulturi Srbije.

NACIONAL: Jeste li upoznati s likom i djelom hrvatskog ministra kulture na odlasku Zlatka Hasanbegovića?

Djelomično.

NACIONAL: Kulturna javnost digla se na noge zbog njegovih izjava kojima se relativizira ustaštvo i revidira prošlost s naglaskom na sumnjičavost prema antifašizmu. Kako gledate na to i kako je Hasanbegović “odjeknuo” u Srbiji?

Nedovoljno upoznat s činjenicama ne želim ulaziti u zamku proizvoljnog tumačenja izgovorenih ili neizgovorenih riječi. U svom biću, sredini u kojoj živim, u malom kozmosu posla kojim se bavim ja sam antifašist, pritom ne misleći ništa više osim da sam normalan.

NACIONAL: Što je ključno za rješavanje problema u kulturi u Srbiji? Što su najveći izazovi?

Svatko pomalo, bio iz kulture, bio iz nekulture, nek’ povuče konop da izvučemo brod iz pijeska. Ostalo će doći samo.