Podizanje optužnica i privođenje pravdi osoba za koje se smatra da su najodgovornije za ratne zočine počinjene na području bivše Jugoslavije od iznimne su važnosti, unatoč dvojbenim ishodima nekih od sudskih postupaka vođenih pred Haaškim tribunalom, jer su poslali poruku da takva zlodjela neće biti tolerirana, a to je posebice značajno u odnosu na ono što se danas zbiva u Siriji, kazao je četvrtak u Sarajevu Julian Borger, diplomatski urednik uglednog britanskog lista “The Guardian”.

Sudjelujući na predstavljanju izdanja njegove knjige “Krvnikov trag”, kojega je u prijevodu objavila nakladnička kuća “Baybook” i koja je posvećena neispričanim pripovijestima o potrazi za ključnim haaškim optuženicima, Borger je kazao kako se o utemeljenosti i adekvatnosti presuda izrečenih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) može raspravljati, jer su neke od njih nedvojbeno prijeporne, no činjenica da su svi optuženi i privedeni jasna je poruka o kažnjivosti brutalnih zločina.

“ICTY je pravni eksperiment pa je pitanje je li u Den Haagu doista izvršena pravda… Tamo je bilo nekih jako čudnih presuda i to je druga priča”, kazao je Borger istučući kako istinske pravde teško može biti za sve one koji su preživjeli traume i gubitke najdražih.

“No ipak je važno da su se optuženici suočili s odgovornošću i sa svojim žrtvama”, kazao je britanski novinar s iskustvom izvještavanja o ratovima na području bivše Jugoslavije.

Borgerova knjiga “Krvnikov trag” rezultat je istraživanja koje je trajalo gotovo tri i pol godine s ciljem da se utvrdi kako su se se skrivale i kako su pronađene i uhićene neke od najpoznatnijih osoba s haaških tjeralica. Ono što je napisano na oko 350 stranica teksta rezultat je Borgerovih razgovora s oko 200 pripadnika obavještajnih službi i posebnih postrojbi koji su u poratnom razdoblju tijekom četrnaest godina sudjelovali u potragama za optuženicima.

“To je četvrtina osoba koje su pristale govoriti”, kazao je Borger navodeći kako to znači da je u potrazi za informacijama koje su godinama skrivene pokušao razgovarati s gotovo tisuću izravnih sudionika i svjedoka potraga, od kojih je svaka dostojna predloška za kakav špijunski film.

Za razliku od onoga što su radili u Iraku ili Afganistanu, Borgerov je dojam, osobe koje su pristale govoriti učinile su to jer su bile ponosne na svoju misiju na Balkanu.

Govoreći za Hinu o tome kako je knjiga nastala dodao je kako je sve informacije koje je prikupio pokušavao provjeriti kroz različite izvore, no priznaje kako su mu se potkrale i neke pogreške koje je opazio tek nakon tiskanja. Najavio je kako će ih nastojati popraviti u drugom izdanju.

Kniga počinje pripovješću o uhićenju Gorana Hadžića, posljednjeg haaškog bjegunca, analizira potragu za ratnim vođama bosanskih Srba Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, no dotiče se i potrage za hrvatskim generalom Antom Gotovinom. “Za MI 6 hvatanje Gotovine pretvorilo se u opsesiju”, piše na jednom mjestu Borger tumačeći značenje koje je svojedobno imala potraga za odbjeglim hrvatskim generalom.

Analizirajući tijek operacija “Cash”, kako je glasio kodni naziv za tu potragu, Borger istodobno iznosi zanimljivo stajalište koje je o tome imala Francuska odnosno njezina obavještajna služba. Gotovina je, tvrde Borgerovi izvori, u bijegu imao barem prešutnu potporu francuskih vlasti zahvaljujući “legionarskoj mreži” i simpatijama što ih je za hrvatskog generala gajio šef francuskih obavještajaca Philippe Rondot.