NOVINARKE NATAŠA MAGDALENIĆ BANTIĆ I SILVIJA ŠEPAROVIĆ nakon osam godina rada završile su knjigu ‘Hrvatska – Njenih prvih 20-ak’, u kojoj opisuju godine stvaranja države, rat, ali i poslijeratno vrijeme koje se, kako kažu, još uvijek ne pomiče od priča o ustašama i partizanima

 Iako napisana ležerno, uz finu dozu crnog humora, ali s faktografskom točnošću, knjiga od 642 stranice, na više od 900 kartica teksta i s 330 fotografija, nastala je nakon ozbiljnog rada temeljenog na gotovo 30-godišnjem novinarskom iskustvu Nataše Magdalenić Bantić i Silvije Šeparović. “Ideja se rodila najprije zbog želje da opet radimo zajedno, a onda zbog manjka kreativnih poslova koje sam u to doba radila, a ni Silvija nije bila zadovoljna. Samo za istraživanje i arhiviranje trebalo nam je skoro tri godine. Prvo smo sve događaje svakoga dana koje smo pronašle, stavile u mjesečne dokumente, a nakon toga od njih napravile dokumente o stotinama tema koje su se pojavile”, rekla je za Nacional Nataša Magdalenić Bantić koju je pričom o nastajanju knjige nadopunila Silvija Šeparović. “Koliko god da je prošlo vremena otkad smo radile skupa do trenutka kad smo se odlučile baciti na knjigu, bilo je to kao vožnja biciklom – naprosto ne zaboravljaš i samo ideš. A i spadamo među privilegirane koji su okusili užitak rada s onima s kojima često ne moraš ni razgovarati, jednostavno mislite isto. Organizacija arhivskog materijala bila je zaista rudarski posao – od listanja novina i kopanja po internetu, preko prisjećanja te razgovora s kolegama do konzultiranja raznoraznih objavljenih autora i čitanja knjiga. Ključni trenutak bio je desetak dana boravka na Susku, na kojem smo se isključile od svega i složile strukturu knjige. A to je, naravno, bio tek početak jer je uslijedilo pisanje i pisanje.”

Da im je pisanje u krvi, pokazuju i njihove biografije. I jedna i druga svoje su prve novinarske korake napravile još sredinom 80-ih godina u tek pokrenutom Omladinskom radiju, kasnije Radiju 101. Upravo zahvaljujući njihovu tadašnjem novinarskom poslu i specifičnom pristupu aktualnim političkim događajima, Radio 101 postigao je zavidnu slušanost zbog političkih emisija “Aktualni 101” i “Week Report” koje su uređivale gotovo deset godina. S koautoricom emisije Zinkom Bardić za emisiju “Week Report” 1996. dobile su nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolju radijsku emisiju. Nakon odlaska s Radija 101, Nataša Magdalenić Bantić kao slobodna novinarka nastavila je raditi za hrvatsku redakciju BBC-ja i američki CBS News, a trenutno radi za Associated Press Television News u Londonu. Nakon preseljenja u London surađivala je s brojnim hrvatskim medijima, a tijekom rata radila je za britanske medije ITV, Channel 4 News i British Satellite News te kao producentica dokumentaraca britanskih televizijskih kuća BBC i Channel 4.

I SILVIJA ŠEPAROVIĆ JE NAKON ODLASKA s Radija 101 nastavila pisati za brojne magazine poput Starta, Arkzina, Eukonomista i Banke. Bila je jedna od četvero urednika televizijskog magazina “Javna stvar” Hrvatske radiotelevizije. Živjela je i u Sarajevu i radila na eksperimentalnom TV programu Test kanal, a bila je i autorica radijskoga dijela javnih kampanja Ureda visokog predstavnika za BiH “Ovaj i Onaj u borbi protiv korupcije” i “Bit će u BiH”. Uređivala je vijesti u hrvatskoj redakciji BBC-ja u Zagrebu, sudjelovala u pokretanju Radio Mreže, a na Trećem programu Hrvatskoga radija pripremala je emisije “Zoofon – Zoon politikon”, “Moj bestijarij”, “Društveni obzor” i “Forum 3. programa”.

Godine 2013. sudjelovala je u pripremi “Jutra na Trećem”, tada novog projekta jutarnjeg programa Trećeg programa Hrvatskoga radija, pod uredničkom palicom Biljane Romić. Od 2012. uređuje tjedni radijski politički magazin “Aftershock”, prvo na HRT-u, a potom na radiju Yammat FM. Za “Aftershock” je primila nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolju radijsku emisiju u 2013. Bila je članica žirija za dodjelu nagrada HND-a za radio i održala je nekoliko predavanja kao gost-predavač na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Novinarke s takvim iskustvom i novinarskom prošlošću, s posebnom pažnjom pristupile su pisanju knjige zbog osobnog zadovoljstva i ovisnosti o pisanju, ali i zbog potrebe da se ozbiljnije obradi novija povijesti Hrvatske, barem njenih prvih 20-ak godina. A to nije bio lak posao, svjedoči Nataša Magdalenić Bantić. “Da je svaki dan bio tulum – nije. Neki su detalji bili zaista zabavni – traženje i slušanje domoljubnica koje su nastale tijekom rata, naprimjer, dok je popisivanje svih uzbuna, bombardiranja, brojanje mrtvih, ranjenih i izbjeglica, zaista bilo emotivno iscrpljujuće jer smo sve te mjesece rata istražile u vrlo zgusnutom roku.” I Silviji Šeparović ponekad je bilo zabavno, ali možda više na “pomaknuti” način. “Znalo je biti zabavno, ali zapravo je to daleko od zabave. A i ovisilo je o tome što sam radila. Kad sam detaljno proučavala ratne zločine u Paulinom dvoru, Pakračkoj poljani i Lori, bila sam silno mračna, cinična i morbidna, a opet u toj fazi, upravo zato što je bila takva, smislila sam nevjerojatno crnohumorne fore koje ne bih sada spominjala. Tako da je i to na kraju bila zabava. No najzabavnije je bilo to koliko je poučno pogledati unatrag”, rekla je novinarka.

I JEDNA I DRUGA SLAŽU SE S TIM da su hrvatski građani malo naučili iz svoje povijesti jer se neprestano vrte u krugu priče o ustašama i partizanima. Smatraju i da u društvu nije razvijena kultura dijaloga, u kojoj osoba s idejnim protivnikom može polemizirati bez vrijeđanja, odnosno, kako vole istaknuti, bez brojanja krvnih zrnaca, spominjanja predaka i određenih radnji, rodbine i životinja. Tvrde da je bolno vidjeti kako se gotovo sve aktualne političke rasprave mogu preseliti u ’90-e i obrnuto, tadašnje rasprave u današnje vrijeme: očito je da narodi na Balkanu nikada ne rješavaju problem do kraja. Opisujući upravo to stanje svijesti, redatelj Igor Mirković je u preporuci za njihovu knjigu napisao: “Mi se pobijemo u balkanskoj krčmi, pa se ujutro mamurni probudimo i nikom ništa. Što je bilo – bilo je. Do sljedeće tučnjave.” Zato su i napisale knjigu, da se neke stvari ipak ne bi zaboravile i da bismo se podsjetili tko smo danas, a kakvi smo bili. Pokušale su, pišući kronologiju jednog dijela domaće povijesti, ne prikloniti se ni lijevoj ni desnoj političkoj opciji, ali htjele su izbjeći i pristranost. “Naravno da obje imamo svoje političke stavove, ali mislim da knjiga prije svega ima jedan civilizacijski stav. Sigurna sam da političkoj ljevici nismo dovoljno lijeve, a desnici se crvenimo od glave do pete. Kritike su apsolutno dobrodošle, kao i rasprave o bojama kojima oslikavamo hrvatsku noviju povijest. Ali unaprijed znam da se neću svađati urlanjem, psovanjem, vrijeđanjem i etiketiranjem. Jer stvarno sam umorna od vječnog monopoliziranja prava da se Hrvatska voli samo na jedan način – mahanjem zastava, držanjem za sisu tijekom himne, negiranjem hrvatskih ratnih zločina – i da su svi drugi ni više ni manje nego mrzitelji i izdajnici Hrvatske. Hoću svoje pravo da svoju domovinu volim na svoj način, želeći da bude zdravo, nekorumpirano, otvoreno društvo koje se širom otvorenih očiju gleda u ogledalo i da me se pritom ne nabija na verbalni kolac i lijepe mi se etikete. Ili, da kraće odgovorim na pitanje o pristranosti – naša knjiga sasvim sigurno nije sterilno nabrajanje podataka. Ali to ne znači da su nam vlastite političke simpatije zamazale oči”, rekla je Nataša Magdalenić Bantić.

U TOM RAZDOBLJU OD DVADESETAK GODINA mnoge političke stranke prošle su razne dječje bolesti i pubertet. “U posljednje 24 godine HDZ je bio na vlasti dvije trećine vremena, a SDP jednu, pa nema nikakve sumnje koja stranka je više obojila hrvatsku stvarnost. Ali obje su stranke ćudljivi tinejdžeri. HDZ-u očito nedostaje veliki tata, neprikosnoveni lider, vraća se utrobi tražeći u njoj glasove i snagu. SDP-u nije godio liderski stil Zorana Milanovića. Čini mi se da i jedna i druga nije demokratska iznutra jer iz obje vrlo lako lete neistomišljenici koji ne podržavaju vladajuću garnituru. Možda više ne piške u gaće, ali su daleko od stabilne odraslosti, a takva je i cijela politička scena. Situacija s kojom bi se politika, tko god bio na vlasti, trebala nositi, toliko je bremenita da bi joj zaista trebao netko dorastao zadatku. Moram priznati da sam odavno izgubila strpljenje”, kaže Silvija Šeparović.

“Hrvatska – Njenih prvih 20-ak” obiluje crnim humorom. Vrlo sličan onom koji je obilježio njihov novinarski rad na Radiju 101, na kojem su godinama pratile svakodnevna zbivanja u Hrvatskoj, a koji danas, s vremenskim odmakom, možda i nije jednako smiješan. “Čitajući novine iz tih dana, prije bih rekla da su mi danas jednako strani neki stavovi i ideje kao što su mi bili i onda. Čitajući jedan govor Franje Tuđmana, opet smo zaključile da je naša ‘weekreportovska’ inverzija pretočena u jingle ‘Zasučimo mozak, upregnimo rukave’ i dalje naš dojam njegove tadašnje poruke. Isto tako, jedan naslov poglavlja u knjizi – ‘Knin Peaks’ – nastao je inspiriran emisijom koju smo napravile nakon samo prve epizode serije ‘Twin Peaks’. Na Radio je došao soundtrack, a priča se događala u nekom čudnom brdovitom kraju. Čudan brdoviti kraj s nadrealnim detaljima tog časa događao se i Hrvatskoj i tako je nastala emisija potpuno inspirirana Davidom Lynchom. Kad smo se istražujući to doba mentalno vratile unazad, shvatile smo da smo tada, tijekom radijskog ‘Knin Peaksa’, imale točnu ideju”, prisjetila se Nataša Magdalenić Bantić. Radeći na knjizi, na neki način su ponovo prošle kroz sličan period kreativnosti, ali i dobre zabave, unatoč izuzetno obilnom poslu. Njihova ideja bila je da se jednostavno “katapultiraju” u to vrijeme, kada su pisale o nekim događajima važnim za povijest Hrvatske. Međutim, nisu sigurne je li hrvatsko društvo napravilo korak naprijed jer unatoč možda većoj političkoj slobodi, kako ističe Nataša Magdalenić Bantić, nevjerojatan je utjecaj ekonomskih moćnika na medije. “Slobode imaš koliko je uzmeš”, ističe Silvija Šeparović i dodaje da danas u javnosti ima manje volje i inspiracije za slobodu. “Moć – jednom politička vlast, drugi put ekonomski moćnici – uvijek teži istom, a javnost sada, čini mi se, previše olako prelazi preko notorno neprihvatljivih stvari. I publika i novinari podjednako.”

Razdoblje stvaranja mlade države te dvije novinarke provele su na Radiju 101, koji je tih prvih godina bio svojevrsni ispušni ventil i pomicao je granice slobode, ističe Silvija Šeparović. “Radio 101 bio je za one koji su tražili drugačiji glas od onoga koji je neumoljivo curio iz državnih medija. Služio je za mentalno tuširanje i drugačiji pogled”, rekla je Nataša Magdalenić Bantić.

KNJIGA SE TEMELJI NA VRLO ŠIROKOM SPEKTRU informacija i izvještaja iz vrlo različitih medija i nekoliko knjiga, a Radio 101 bio je samo jedan od izvora. I to onaj stari Radio, voli naglasiti Nataša Magdalenić Bantić: “Onaj za koji su ljudi izašli na ulicu, braneći demokraciju i pravo na različito mišljenje.” Silvija Šeparović nije htjela puno pričati o tim danima Radija 101 i o razlozima zašto je propao, ali Nataša Magdalenić Bantić za Nacional je ispričala svoje viđenje njegova kraja: “Ja sam o tome zaista dugo razmišljala, a razmišljam i dalje. Problem je bio unutar kuće, a ne politika, to što su neki ljudi nastavili lijegati i dizati se sa sto tisuća ljudi u svojim glavama, miješajući želju te mase da joj se ne oduzmu sloboda i demokracija s vlastitom (ne)važnošću. Da, bili su hrabri kad je trebalo, iako su neki, doduše, pokazali hrabrost tek kad je postalo jasno da na nas ipak neće krenuti policija. Da, pokazali su zube kome je trebalo, ali su nakon toga zaboravili sići s balkona i nastaviti raditi da bi opravdali podršku i povjerenje koju su nam Zagrepčani pokazali tih devet i pol dana u studenom 1996. Sasvim neočekivano, taj protest na Trgu bana Jelačića zapravo je bio početak kraja Stojedinice kakvu smo znali”, rekla je Nataša Magdalenić Bantić.

Radeći na knjizi uspjele su zadržati neformalni pristup informacijama i faktografskim podacima kakav su imale i u eteru Radija 101. U knjizi su objavljene i mnogobrojne fotografije pa ona izgleda kao luksuzni punk fanzin. “Kada smo započele rad na knjizi, osnovna ideja našeg gledanja u prošlost svakako je bila ispričati priču. Bile smo uvjerene da će za 20. rođendan hrvatske države, kada je knjiga trebala izaći, knjižare preplaviti državotvorne, monumentalne monografije o Lijepoj našoj. Ja sam, iskreno, zabezeknuta što toga nema. Doduše, nakon tri godine kopanja po arhivama, jasno mi je zašto se toga ljudi ne prihvate. Takav monumentalni pristup temi nama nikada nije bio blizak. Mi smo željele napisati knjigu s puno citata, cveba, sitnica koje oslikavaju tadašnji trenutak. Da one ljude koji su ga proživjeli, vrate u prošlost poput legendarnog madeleine kolačića Marcela Prousta, a one koji ga nisu doživjeli, da ga vide kao da su bili tamo”, ispričala je Nataša Magdalenić Bantić za Nacional. Knjigu su oblikovali dizajneri Zvonimir i Vito iz Studija 2M, baš onako kako su je njih dvije i zamišljale. “Meni se zaista često učinilo da knjigu slažemo baš onako kako smo svojedobno stvarale radijske emisije. Htjele smo zaista dati punu sliku i okus vremena o kojem smo pisale, a koje smo imale sreću, a možda i nezgodu, intenzivno proživjeti.

Punu sliku čini puno različitih stvari i zato je i dizajn knjige takav. Mogu se čitati cijeli tekstovi ili samo izdvojeni odlomci i izjave, ali i posebno izdvojeni veći tekstovi. Knjiga se ne mora čitati od a do ž, a i može. Ona ima svoj tijek, ali se može čitati s raznih strana”, ispričala je za Nacional Silvija Šeparović.

IAKO JE KNJIGA POVIJESNE TEMATIKE i ima dozu novinarskog šarma i specifičnog pristupa temama dviju novinarki, “Njenih prvih 20-ak” je i svojevrsni informacijski vodič za nove generacije. “Nadam se da će oni koje to zanima u ‘Njenih prvih 20-ak’ dobiti sliku jednog vremena. Meni su neke vrijednosti koje se nude u hrvatskim udžbenicima nevjerojatne i nadam se da će naša knjiga biti dobar dodatni izvor na temelju kojeg će današnja mlada generacija donijeti pokoji vlastiti zaključak o svemu što se događalo”, rekla je Nataša Magdalenić Bantić.

Na naslovnici knjige piše “Knjiga prva”, a u završnim riječima napisale su: “Kako će Hrvatskoj dalje ići, hoće li u kasnijim godinama biti privlačna, uspješna, opuštena, tolerantna, velikodušna ili ono drugo – otkrit ćemo vam nekom drugom zgodom. Knjiga koja je upravo izašla samo je prva polovica originalnog izgleda ‘Njenih prvih 20-ak’.”

Prva verzija knjige imala je dvostruko više stranica i to nakon što su izbacile desetak tekstova. Željele bi objaviti i drugi svezak koji neće biti napisan kronološki, nego po temama kao što su suđenja za ratne zločine u Haagu, kriza novinarstva i najveće korupcijske afere. Najavljuju i da će gosti urednici za novu knjigu napisati tekstove o glazbi, filmu i estradi te otkrivaju da arhivu svakodnevno nadopunjuju, pa je moguće da će objaviti i druge sveske.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.