BEZ PODRŠKE TEHERANA BAŠAR AL-ASAD već odavno bi bio bivši sirijski predsjednik, ali u posljednjih nekoliko tjedana došlo je do promjene iranske politike i moguće je da Asad gubi tu bitnu podršku

Nakon četiri godine ubijanja, umiranja i razaranja u Siriji, konačno dolazi do pomaka kod zaraćenih strana koje već predugo ustraju na svojim krutim pozicijama. Sjedinjene Američke Države u dramatičnoj promjeni politike prema Siriji odustale su od dosadašnjih osnovnih stajališta u sirijskoj krizi, što potvrđuje i najava ministra obrane Ashtona Cartera da će ubuduće u borbu protiv Islamske države biti uključena i kopnena vojska, prije svega u Iraku, a možda i u Siriji. No još je važnija spremnost SAD-a da za pregovarački stol dovede središnjeg igrača u sirijskoj drami – Iran. Da nema Irana, Bašar al-Asad već odavno bi bio samo bivši sirijski predsjednik jer je Teheran uložio milijarde dolara kako bi 50-godišnjeg diktatora održao na vlasti. Iran je Asadovu režimu isporučivao naftu i gorivo, oružje i streljivo, suradnike i borce. Iako iranska vlada ne daje informacije o tome kada je što isporučila i demantira svoj vojni angažman u sukobu u Siriji, to opovrgava veliki broj poginulih pripadnika iranske Revolucionarne garde. Washington tvrdi da je Iran u Siriju poslao oko 2000 boraca kao podršku Asadovu režimu jer je Sirija već desetljećima najvažniji saveznik Islamske republike u arapskom svijetu.

UPRAVO ZATO SU AMERIKANCI MALO UBLAŽILI stajalište i pristali da Iranci sudjeluju na sastanku koji se prošloga petka održao u Beču, a koji je označio početak pregovora o budućnosti Sirije. Tako je u pregovorima, pored ministara iz SAD-a, Rusije, Saudijske Arabije i Turske, sudjelovao i ministar vanjskih poslova Irana. SAD i Saudijska Arabija protiv toga su se dugo opirali, a još u siječnju 2014. SAD je inzistirao na tome da glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon ne pozove Iran na razgovore o Siriji koji su održani u Ženevi. Promjeni tog mišljenja pridonijeli su sve veći utjecaj radikalnih islamista Islamske države, pojačana ruska vojna nazočnost i prije svega potpuna propast pobunjeničkih postrojbi koje je naoružao i obučio SAD. Amerikanci su shvatili da, unatoč tome što Moskva i Teheran Asada smatraju legitimnim predsjednikom Sirije, bez njih neće biti rješenja sukoba. To također znači da će Asad ostati na dužnosti barem u jednom prijelaznom razdoblju i koliko god je to nakon 300.000 mrtvih u ratu u Siriji za Amerikance i sirijsku oporbu nepodnošljivo, alternative su još manje atraktivne. Ona umjerena sirijska oporba, koju je Zapad toliko priželjkivao, više je fantazija nego realnost jer je raspršena na stotine naoružanih skupina i one se međusobno razlikuju samo po stupnju svog vjerskog ekstremizma – s al-Nusrom kao izdankom Islamske države i Al-Kaide na krajnjem rubu spektra. S druge strane, u prilog podršci koju Asad još uvijek uživa u stanovništvu, govori i to da je tri do četiri milijuna izbjeglih Sirijaca potražilo zaštitu baš u Asadovu okrilju na širem području Damaska. Do smanjenja napetosti u odnosima između SAD-a i Irana došlo je tijekom pregovora o nuklearnom naoružanju koji su značili smanjenje sankcija za Iran, a on bi zauzvrat trebao smanjiti nuklearne aktivnosti. Međutim, teško je vjerovati da bi želja za kompromisom iskazana tijekom razgovora o nuklearnom naoružanju mogla biti prenesena na rješavanje sirijskog konflikta jer su geopolitički i strateški ciljevi u Siriji previše različiti da bi se premostio jaz između dviju strana. Iran i Rusija dugo su smatrali Asadov režim jedinim koji može osigurati stabilnost u Siriji, a podršku su mu pružili i kroz direktne vojne intervencije. Nasuprot tome, SAD, kao i europski i sunitski saveznici, već duže vremena vide Asada kao izvor nasilja i nestabilnosti, a ne kao moguće rješenje. Washington je, međutim, ublažio svoje stavove, a državni tajnik John Kerry još je u ožujku objavio da će SAD vjerojatno pregovarati s predstavnicima Asadova režima kao dio rješenja konflikta u Siriji.

  • TEŠKO JE VJEROVATI da bi želja za kompromisom mogla biti prenesena na rješavanje sirijskog konflikta jer su geopolitički i strateški ciljevi SAD-a i Irana u Siriji previše različiti da bi se premostio jaz

ZA IRAN JE SIRIJA TAKOĐER VAŽNA i kao poveznica s Libanonom i tamošnjom radikalnom grupacijom Hezbollahom koju Teheran podržava i financijski potpomaže. Ako dođe do smjene na vlasti u Siriji, šijitska milicija Hezbollah mogla bi biti potpuno marginalizirana. Zato se Hezbollah bori na Asadovoj strani i to u okrilju iranskih snaga. U zapadnim medijima često se pojavljuju informacije da bi Teheran mogao zamisliti rješenje sirijskog sukoba bez ostanka na vlasti predsjednika Asada, a analitičari tvrde da takva izvješća i njihovi još brži demantiji pokazuju postojanje različitih frakcija u Iranu. Predsjednik Hasan Rohani i njegov ministar vanjskih poslova Muhamed Dževad Zarif izrazili su spremnost na sudjelovanje u rješavanju sirijske krize. Za obojicu je to nastavak procesa otvaranja zemlje i pomirenja koji je započet postizanjem dogovora u sporu oko iranskog atomskog programa. No, s druge strane, vjerski vođa Ali Hamenei i njemu vjerni čuvari revolucije ne pokazuju nikakvu spremnost na kompromise. Zato sudjelovanje Irana na sastanku u Beču, u statusu svojevrsne zaraćene strane u Siriji, također ima veliki značaj za unutarnjopolitičke odnose u zemlji i znak da se u iranskoj politici osjeti pragmatizam koji predvodi predsjednik Rohani. On upravlja u odnosima Irana prema sirijskom ratu i spreman je razgovarati o budućnost te zemlje bez Asada na vlasti. Problem bi mu mogla predstavljati moćna Revolucionarna garda koja nastavlja podržavati Asada i vjeruje u vojno rješenje krize. Nasuprot Rohaniju je ajatolah Hamenei koji balansira između interesa dvije strane, ali prisustvo ministra vanjskih poslova Zafira razgovorima u Beču pokazuje da je iranski vrhovni vjerski vođa spreman razmišljati o diplomatskom rješenju jer je on morao odobriti njegovo sudjelovanje na pregovorima.

PROTIV SNAŽNIJE ULOGE IRANA u cijelome procesu još je jedino ostala Saudijska Arabija čiji su dužnosnici izjavili da Iran mora prihvatiti odlazak Asada s vlasti kao dio bilo kakvog rješenja za sukob u Siriji. Komentar je dao saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir, neposredno pred početak prošlotjednih pregovora u Beču. Jubeir je u razgovoru za britanski BBC istaknuo kako “nema sumnje” da će Asad morati sići s vlasti. “On mora otići ili putem političkog procesa ili će biti uklonjen silom”, rekao je. Saudijska Arabija preko svog ministra jasno je pokazala Amerikancima, Rusima i Irancima da će ostati do kraja pri svom stajalištu da Asad mora otići, na čemu direktno rade već godinama, odnosno otkako je 2011. počeo rat u Siriji.

Međutim, Iranci neće tako lako odustati od podrške Asadovu režimu, što je nedavno potvrdio i predsjednik Rohani. Iranski stav dugo vremena bio je takav da potencijalno rješenje sirijske krize nikako ne sadržava svrgavanje Asada. “Mi smo jedinstveni u stavu da vlada u Damasku ne smije biti oslabljena”, rekao je u svom govoru u Ujedinjenim narodima Rohani. Rohani je rekao i da će njegova država podržati Siriju i Jemen u borbi protiv terorista i “pripremi puta u demokraciju”, a naglasio je i da bi protjerivanje Asada stvorilo “raj za teroriste”. “Može se razmišljati o reformi vlasti u Siriji, ali to ne smije biti prioritet u odnosu na borbu protiv terorizma”, stav je iranskog predsjednika koji je nedavno iznio u razgovoru za CNN. Analitičari su te riječi protumačili kao jasnu poruku da Iran nema namjeru pregovarati o svojoj bezrezervnoj podršci šijitsko-alavitskom režimu u Damasku.

  • U TEHERANU SU PRIHVATILI poziv na konferenciju u Beču te su počeli govoriti o novom planu za Siriju koji se priprema u dogovoru s Moskvom, a predviđa ‘nacionalno pomirenje’ i demokratske izbore

Takav stav potvrđuje da je na snazi savezništvo Irana i Rusije, što je potvrđeno i nedavnim posjetom Moskvi iranskog generala Kasema Solejmanija, zapovjednika jedinice Kuds, elitne postrojbe iranske Revolucionarne garde zadužene za akcije izvan granica Irana. U posljednje dvije godine iranski mediji objavljivali su fotografije i izvještaje u kojima je Solejmani predstavljen kao jedan od najvažnijih vođa šijitskih paravojski koje se u Iraku i Siriji bore protiv Islamske države. U američkim medijima o generalu Solejmaniju izašle su još zanimljivije informacije, po kojima je on navodno jedan od najmoćnijih ljudi na Bliskom istoku koji iz pozadine vuče konce sirijskog građanskog rata. No cijena vojnog sudjelovanja u sirijskom sukobu za Irance se naglo promijenila proteklih nekoliko tjedana, nakon što su ubijena tri visoka zapovjednika Revolucionarne garde. Zato su u Teheranu prihvatili poziv na konferenciju u Beču i počeli govoriti o novom mirovnom planu za Siriju koji se priprema u dogovoru s Moskvom, a predviđa “nacionalno pomirenje”, pregovore i demokratske izbore. Još uvijek nisu poznati detalji tog plana, ali analitičari smatraju da je cilj završiti krvavi rat u Siriji i ostanak na vlasti pro-iranskog režima – s Asadom ili bez njega. Drugim riječima, Teheranu treba odani režim u Damasku koji ne treba biti vezan uz Asada, a ako Iran uspije na drugi način osigurati svoje interese u Siriji, onda će biti spreman pregovarati i o Asadovoj sudbini.

KOLIKO GOD BILA POZITIVNA NOVA DINAMIKA u sukobu u Siriji, neki poznati diplomati smatraju da se do današnje razine moglo doći već prije tri godine. To smatra i bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari. Ovaj dobitnik Nobelove nagrade za mir i bivši pregovarač o Siriji izjavio je sredinom rujna za britanski Guardian da je Rusija kao dio mirovnog rješenja 2012. Asadu ponudila “dostojanstveno povlačenje”, ali SAD, Velika Britanija i Francuska tada su bili toliko uvjereni u Asadov pad da su ignorirali ruski prijedlog. Ahtisaari se nada da pet pregovarača nakon konferencije u Beču neće opet propustiti šansu za okončanje prolijevanja krvi kao što su to učinili prije tri godine.

Komentiraj

FOTO: GULLIVER/GETTY IMAGES
PODIJELI
Rođen u Zagrebu 21. kolovoza 1978., novinarstvom se bavim od 2000. godine kada sam počeo pisati za sportski web portal Sportnet.hr. Nakon nekoliko godina u sportskom novinarstvu, 2009. godine prvi put dolazim u redakciju tjednika Nacional gdje radim na portalu www.nacional.hr, a povremeno pišem i za tiskano izdanje Nacionala. Sredinom 2011. s nekoliko drugih novinara Nacionala prelazim u tjednik Aktual, a od ožujka 2013. do lipnja 2014. bio sam zamjenik glavnog urednika poslovne dnevne novine Business.hr. U prosincu 2014. vraćam se u Nacional gdje pišem o aktualnim političkim i gospodarskim temama.