Surova Politika

Shvativši da popularnost funkcionalne negradonačelnice Sandre Švaljek raste, nefunkcionalni gradonačelnik Milan Bandić pokušao je zadnjih dana punomoć za upravljanje gradom prebaciti na svoju drugu zamjenicu, hadezeovski dezorijentiranu Vesnu Kusin, no operaciju zamjene figura spriječilo je Ministarstvo uprave.

U očekivanju boljih vremena Milan Bandić uspio je pokvariti postojeća. Premda pod budnom paskom istražnih organa, izvodio je navodno nekakve trikove sa svjedocima, pružajući USKOK-u mogućnost da ga ponovno smjesti u pritvor. Gospodin Bandić doživljava svoju situaciju kao biti ili ne biti i novi pritvor za njega gotovo kao da je beznačajna stvar u odnosu na opcije u igri. Sa Zagrebom se, po svemu sudeći, može oprostiti; u tom doskorašnjem Bandićevu feudu vlast danas – birokratskom odlukom – drži Sandra Švaljek, otpadnica iz Bandićevih redova koja se ne doživljava samo kao “tehničko lice”, nego je počela osvajati i određene građanske simpatije. Ako se bilo kad kandidira za gradonačelnicu, bit će opasna suparnica. Shvativši da popularnost funkcionalne negradonačelnice Švaljek raste, nefunkcionalni gradonačelnik Bandić pokušao je zadnjih dana punomoć za upravljanje gradom prebaciti na svoju drugu zamjenicu, hadezeovski dezorijentiranu Vesnu Kusin, no operaciju zamjene figura spriječilo je Ministarstvo uprave.

S izostankom zagrebačke logistike, gospodinu Bandiću preostaje samo da osnuje vlastitu stranku i pokuša preko demokratski osvojenoga političkoga statusa utjecati na svoj pravni tretman. Mnoge u Hrvatskoj politika, uostalom, još uvijek spašava od istražne represije. Gospodin Bandić najavio je aktivnosti u navedenom, kao i u drugim analitički provokativnim smjerovima. Na jednoj strani, njegovi ljudi – oni koje nije zahvatila istraga – zaduženi su za medijsko širenje dojma kako se protiv suspendiranoga gradonačelnika vodi policijsko-politički proces, neutemeljen u materijalnim činjenicama. Na drugoj, navodno se doista pokreće stranka, preko koje gospodin Bandić svakako namjerava postati čimbenik u državi, kad više nije u Zagrebu. Obrambena formacija u pravilu je ista kod specijalnih hrvatskih inkriminacija i svodi se na medijsku buku o političkome progonu začinjenu osnivanjem nove stranke, ili obrnuto.

I Branimir Glavaš pokušao je preko stranke izboriti imunitet, određujući time paradigmu ponašanja za sve visoke pravosudne kandidate. Ipak, težak je Glavašev slučaj. Iz opće perspektive, a posebno iz skrivenoga dojma pejorativnih saborskih glavaševaca (zvanih HDSSB), njegovo svojevoljno prebacivanje iz Hercegovine u Hrvatsku jedna je od većih gluposti izvedenih na regionalnome planu u posljednje vrijeme. Glavaševa stranka počela je komforno funkcionirati bez Glavaša, i stjecati čak politički status koji nadrasta njezino osnovno šovinističko utemeljenje. Trend je doveden u pitanje kad se izbavitelj odjednom odlučio ukazati u adoptiranoj domovini i započeti u njoj iste zatvorske igrokaze koje je izvodio i kad su ga prvi put smjestili u pritvor. Samo ga je beskrajna taština mogla natjerati na tu besmislenu pustolovinu.

Nakon puštanja iz mostarskoga zatvora mogao je u svome zamku u Drinovcima mirno konzumirati rakiju – kako se već vidjelo na televiziji – i povremeno komentirati burna zbivanja, ali zaželio se medijske slave i procijenio kako je bolje kod kuće pokušati funkcionirati kao režimska žrtva, negoli kod druge kuće vegetirati kao dokoni promatrač političkoga uspona svojih stranačkih prijatelja. Potreban je solidan sado-mazo impuls za eksperimente kakve izvodi gospodin Glavaš. Suborce ne ostavlja na miru, kao ni cijelu hrvatsku javnost. Za njega je spomenuti HDSSB poželjan jedino kao čuvar lika i djela Branimira Glavaša; bilo kakva druga autonomna stranačka aktivnost od sporedne je važnosti. Hoće li i Bandićeva buduća stranka biti poželjna jedino kao čuvar lika i djela Milana Bandića? Nitko ništa ne govori o njezinoj političko-kulturnoj definiciji i promatrači zainteresirani za plan i program mogu jedino slijediti tragove osnivača, do Remetinca i natrag, pa natrag.

Za razliku od Glavaša i drugova koji su se predstavljali ne samo kao apologeti zločina nego i kao preporoditelji Slavonije, gospodin Bandić može se politički pozivati samo na Zagreb, što je za njega hendikep. U Hrvatskoj on nema nikakvu zemljačko-regionalnu, a još manje građansku platformu koja bi ga prepoznala kao čuvara njezinih interesa. Zagreb kao takav suviše je raznorodan pojam da bi ga bilo tko mogao tretirati kao svoju čvrstu političku bazu. Jasno je, u svakom slučaju, da je Bandić idejno i poslovno bliži HDZ-u negoli SDP-u, i da je – iz aspekta njegova pravnog slučaja – dolazak HDZ-a na vlast poželjna stvar. Postoji mogućnost da ga Karamarkov poredak – s obzirom na njihove ranije tajne razgovore, pregovore i dogovore – ne bi progonio s jednakom energijom kao Milanovićev.

Isto se može reći i za Branimira Glavaša. Pokazalo se da je “napunio akumulatore” samo kako bi se vratio pritvor, što ga nesumnjivo čini vrlo bijesnim na SDP-ovu vladu. Na drugoj strani, on nema razloga ni za posebnu ljubav prema HDZ-u, jer “njegov” HDZ izvorno ga je smjestio iza brave. Ipak, taj HDZ danas je ponovno postao antigrađanska stranka koja se referira na teške nacionalističke “bojovnike” i morala bi biti potpuno sukladna s Glavaševim svjetonazorom. U doživljaju života, svijeta i povijesti nema nikakve razlike između Glavaša i šatordžija. Čini se da gospodin Karamarko preko Glavaša i Bandića dobiva dva potencijalna saveznika, a jedino je pitanje koliko će mu oni pomoći.

Spomenuto pitanje može se odnositi i na HDZ-ov pokret šatordžija, čije divljanje u Zagrebu postaje iritantno, a gospodin Karamarko ne zna kako da ga zaustavi. Ili možda ne želi? Možda upravo na šatordžijama želi dobiti izbore? Kako god bilo, veteranska gerila razvila se u snagu izvan zakona i pitanje je trenutka kad će doći do uličnoga sukoba s ugnjetavanim građanima. Premijer Milanović odlučio je, u situaciji permanentne predizborne kampanje, zaigrati na kartu općega nesuprotstavljanja. Šatordžije mogu boraviti u Savskoj koliko žele; odustaje se od davanja autocesta u koncesiju; odustaje se od svih velikih projekata koji izazivaju bilo kakve sporove… Taj ironično gandhijevski pristup zamrzavanja konflikata možda mu donese rezultat. Pobijedi li Milanović na izborima, šatordžije i svi drugi rasplinut će se sami od sebe. Izgubi li, sve je nevažno.