Atomska navala: Glogoški – Jezerinac – Matijašević

Surova Politika

Ultradesni dio Katoličke crkve u Hrvatskoj predvođen je vojnim vikarom Jurjem Jezerincem. Velečasni Jezerinac u svom govoru u Okučanima razdragano je pozdravio sve što hrvatski diše, osim predstavnika legalne hrvatske vlasti, na čelu s premijerom Milanovićem. Njih nije ni spomenuo.

Desničarski nacionalistički fenomen u Hrvatskoj suviše željno čeka izbore. Uočava se to po prepariranome širenju atmosfere nezaustavljivoga budućega trijumfa nad građanskim opcijama, obilježene elementima histerije. U tom prokreativnom razdoblju velikih kategoričkih očekivanja, na aktualnu Vladu primjenjuje se kombinirana terapija agresije i bojkota, uz širenje “dijapazona djelovanja”. Svoju uvelu šatorsku popularnost borci i suborci pokušavaju pojačati traženjem saveza sa svim nezadovoljnicima u državi, odnosno “s bazom”, i u toj bizarnoj, premda neartikuliranoj zajednici planiraju nastupiti u pozi avangarde revolucionarnoga pokreta. Dakako, svaka avangarda nakon državnoga preokreta posebno naplaćuje vlastite zasluge, a vodeći dio ove o kojoj je riječ naplaćuje ih valjda već deseti put.

Krajnje bezobzirna pragmatika u politici nije nikakva novost. U adekvatnom oportunističkom stilu – traženja rušilačkoga pakta s bilo kim, kako bi poslije mogao uništiti koga hoće – ponašao se 1917. godine i Lenjin, koji je uz pomoć Njemačke i šarolikih društvenih struja u Rusiji na vlast silom dovukao boljševike, a s njima potom udario temelje za nazovilijevu strahovladu pod kojom su za život strepili i oni koji su ju zajedno s njim stvarali. Ova mala historijska digresija služi isključivo kao akademski metodološki podsjetnik na blefove kojima se osvaja vlast. Hrvatski šator-ljudi s razlogom su sami sebi postali nedovoljnima pa se u traženju egzistencijalnoga smisla pokušavaju prikloniti lokalnoj vrsti sindikalizma, kako bi se teorija primijenjenoga šovinizma začinila navodnom borbom za radnička prava.

U tom kontekstu i dugogodišnji sindikalni dosadnjaković Ozren Matijašević poziva na opći ulični bunt protiv Vlade, u dosluhu – kako se čini – sa šatordžijskim liderom Glogoškim, hrvatskim čovjekom koji neskriveno uživa u rijetkoj povijesnoj prilici da može javno prijetiti komu god hoće. Otud marš na Jelačićev trg – uz plaćene autobuse, dakako, koji su čoporativno dovozili suseljane-istomišljenike – s kojega je upućena zanimljiva poruka da je i Markov trg uskoro na redu. Reklo bi se da građanin Glogoški nagovještava kako će on, tj. njegovi – zatreba li – na vlast doći i silom. Ulična vrata otvorena su, kao i logističke platežne mogućnosti. Njihovi pozadinski vođe obogatili su se, uostalom, na privilegiranim lukrativnim aranžmanima s državom, čiju legitimnu i legalnu vlast danas žele svrgnuti puzajućim pučem.

Šator-predvodnik Glogoški premijeru upućuje ultimatume, daje mu nekakve rokove za ispunjenje zahtjeva, traži s njim nekakve oficijelne razgovore, “na najvišoj razini”, nastupajući ne kao ono što jest, nego kao profil s intelektualnim autoritetom, koji ima prirodno pravo na to da ga slušamo. Prijetnja selidbom revolucije na Markov trg može se shvatiti kao poruka građanskome dijelu hrvatske populacije da će se vlast mijenjati po svaku cijenu. Pretpostavlja se da HDZ ne bi mogao, nakon tolikih investicija u prosvjede i napora uloženih u podizanje javne buke, mirno i bez internih posljedica preboljeti demokratski izborni poraz. Sve se, dakle, mora podrediti stvaranju dojma o izvanrednome stanju, ili vizije o narodu koji je, navodno, rezolutno negativno raspoložen prema Vladi koju je izabrao. Doista, zašto ju je izabrao, taj ponekad priglupi narod, kad mu je na raspolaganju i tada bio dokazano veličanstveni HDZ? Složena su to pitanja. Današnja hrvatska inačica “narodne demokracije” ispod vela svijetu daje naslutiti svoju bizantinsku ljepotu.

Pokazuje se u navedenome kontekstu da je HDZ-ovu, odnosno Klemmovu, instrumentu Glogoškom usud uskratio minimum osjećaja za pristojnost. Premijer Milanović spontano mu je pristupio na skupu u Okučanima, rukovao se s njim i društvom, porazgovarali su desetak minuta, a ta simpatična konvivijalna gesta šefa Vlade proizvela je koji dan posliije samo nove vulgarne napade na njega, začinjene militantnim prijetnjama. Jasno: građanin Glogoški i njegov klub nisu plaćeni za to da čitaju bonton i ponekad budu pristojni prema Vladi, nego zato da ju kronično psuju, s razlogom ili bez njega.

Na predočenome planu uvredljivoga ponašanja prema Vladi s njima je solidaran i vrlo politizirani ultradesni dio Katoličke crkve u Hrvatskoj, predvođen vojnim vikarom Jurjem Jezerincem. Velečasni Jezerinac u svome govoru u Okučanima razdragano je pozdravio sve što hrvatski diše, osim nazočnih predstavnika legalne hrvatske vlasti, na čelu s premijerom Milanovićem. Njih nije ni spomenuo. Vrhunac političke i građanske kurtoazije, doista, jednoga predstavnika Crkve, u kojoj je sve očitiji sukob između pristaša i protivnika Svetoga Oca Franje. Vikar Jezerinac sa svojim mramornim zamkom ispod Sljemena, izgrađenim uz raskošnu pomoć države, čije legitimne predstavnike danas ne priznaje, svjetleći je primjer ponašanja koje se suprotstavlja Papinoj koncepciji “crkve siromašnih”. Kao angažirani nacionalistički radikal, danas je s Glogoškim i Matijaševićem formirao atomsku navalu pučističkoga dinama.

Program nepriznavanja legitimne vlasti strogo se provodi na svim revolucionarnim razinama. U paleti aktualnih komemoracija na otvoreni bojkot nazočnih radikala naletio je u Borovu Selu i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Glasnogovornici skupine zadužene za vrijeđanje predbacili su mu što je svojedobno pravim imenom nazvao akcije jednoga vukovarskog alkoholičara koji mahnito razbija dvojezične ploče. Delinkvencija je s populističkim braniteljstvom formirala operativni tandem, što nije loše, zato što je po raspoloženju strogo hrvatski orijentiran, zaključit će autori novoga državotvornoga programa u pripremi.

 

Komentiraj


PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.