Arhitekt Nenad Fabijanić prošlog je tjedna dobio Godišnju nagradu Bernardo BernardiUdruženja hrvatskih arhitekata u kategoriji najuspješnijeg ostvarenja na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za spomenički projekt i intervenciju, “Arheološki park Principij” na lokalitetu Starog grada u Rijeci. Fabijanić, redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i član-suradnik HAZU-a, primio je do sada za svoje projekte najveće hrvatske nagrade za arhitekturu, a 2012. godine i godišnju nagradu Vladimir Nazor u području arhitekture i urbanizma. Poseban senzibilitet pokazuje za kreativne intervencije u zahtjevne urbane spomeničke i povijesne lokalitete diljem cijele Hrvatske, na području Paga, Dubrovnika, Opuzena i Splita, oko čega ne postoje dileme ni u arhitektonskoj struci.

[quote_box_center]

  • Arhitekt Nenad Fabijanić za Nacional govori o problemima skojima se danas susreću arhitekti
  • Ugledni arhitekt primio je do sada za svoje projekte najveće hrvatske nagrade za arhitekturu

[/quote_box_center]

Lokalitet Tarsatica u Rijeci datira u antičko 3. stoljeće, kao strateška točka u obrani Italije, u tipu rimskog vojnog logora s elementima civilne arhitekture foruma, odnosno gradskog trga. Tek nakon Drugog svjetskog rata, kada je Stari grad bio teško oštećen bombardiranjem, među ruševinama su se pojavili ostaci antičke arhitekture. U nagrađenom projektu Fabijanić antički sloj povezuje s jednostavnim, suvremenim, elegantnim oblicima, materijalima i proporcijama, stvarajući arheološki park koji su Riječani već prihvatili kao novo mjesto rekreacije, edukacije i opuštanja.

U razgovoru za Nacional progovorio je otvoreno o čestim problemima u suradnji arhitektonske i konzervatorske struke, koliko su mu u nagrađenom projektu Principij riječki konzervatori istovremeno pomagali i odmagali, zašto administracija i politika kod nas uporno imaju zadnju riječ nad voljom arhitekata te stihijskim intervencijama u urbano tkivo Zagreba i jadranskih ambijenata. No Fabijanić nije arhitekt koji je usamljen u tišini atelijera: ništa mu manje važno za održavanje kreativne higijene nije druženje i razmjena ideja s drugim umjetnicima, suradnja sa studentima u koje danas vjeruje kao što su u njega vjerovali njegovi profesori, bardovi hrvatske moderne arhitekture, a neko sjetno veselje i motivaciju još uvijek vidi u nagradama struke i pohvalama kolega.

NACIONAL: Kako ste stilski i prostorno osmišljavali koncept arheološkog parka Principija? Već se i u nominaciji za nagradu spominjao scenografski pristup, no moguće je pročitati mnogo stilova, od starog Egipta, antike, manirizma, baroka i moderne talijanske arhitekture novecenta. Je li ta velika stilska sinteza na pravom tragu?

Zanimljivo mi je to čitanje stilskih faza i razdoblja, i to je posve točno. Lokalitet doista sadržava niz hibridnih scena iz dvadeset stoljeća svojega postojanja, kakve drugdje gotovo ne postoje. Povijesni gradovi imaju uvijek prasloj s manje ili više čitljivim tragovima pa je tako i Rijeka bremenita najprije rimskom i antičkom baštinom, od Tarsatice nadalje, ali i tragovima drugih razdoblja, sve do 19. stoljeća. U drugoj polovini 20. stoljeća u riječkom Starom gradu dolazi do velikih promjena zbog potrebe sanacije ratnih šteta, odnosno do rekonstrukcije urbanog tkiva, u čemu je najveću ulogu imao arhitekt Igor Emili. No kad je riječ o inovaciji u povijesnoj sredini, spomenuo bih Veneciju. Do prije četrdesetak godina u Veneciji, osim na rubnim područjima, nije bilo ni jedne nove kuće. Iako su postojali genijalni projekti Le Corbusiera, Franka Lloyda Wrighta ili Louisa Khana, velikih svjetskih zvijezda sredine 20. stoljeća, ne samo za užu jezgru nego i za Giudeccu ili Giardine, u grad je jedino pušten Carlo Scarpa. Sve je bilo pod strogom kontrolom. I u Rijeci je neko vrijeme vladalo zatišje. Kada je u Starom gradu otvoreno arheološko nalazište i kad su otkriveni dijelovi rimskog vojnog zapovjedništva, postavilo se pitanje kako to prezentirati u okolišu sa stilski, tipološki i kvalitetno neujednačenom arhitekturom. Predložio sam da se ta zona castruma, odnosno rimskog vojnog logora ili grada odvoji od okoliša i ogradi. Nažalost od castruma smo otvorili tek trećinu jer se njegov veći dio nalazi ispod okolnih kuća. Antički sloj nisam namjeravao potpuno vraćati, nego selektivno pokazati slojevitost struktura. No zato sam tijekom gradnje imao nesporazume s riječkim konzervatorima.

NACIONAL: Kakvi su bili nesporazumi s konzervatorskom strukom?

U uvjerenju da ne treba čuvati svaku arheološku efemeriju, htio sam eliminirati malu kuću Kolacio, ostatak niza već prije srušenih kuća, zato što se nalazi na antičkom sloju i skriva impresivni zid s velikim kamenim monolitima. Zasad je ona ostala na svom mjestu i čeka da se odluči što će biti s njom. Osim tog problema postoji još jedan, a to je zgrada Jadroagenta s pet-šest etaža iz druge polovice 20. stoljeća usred antičkog principija. U njezinim je temeljima zabetonirana rimska žitnica, a danas ima potpuno neprimjeren sadržaj, narodnjački klub. Tu bih rado vidio dječji centar ili mali arheološki muzej, u kojem bi lokalitet bio predstavljen i protumačen. Ta dva objekta nemaju arhitektonsko-povijesne vrijednosti, kako je to u prikazu mojeg projekta u časopisu Oris ustvrdila i povjesničarka umjetnosti i urbanizma Snješka Knežević. No konzervatori ne posustaju.

NACIONAL: U projektu ste osmislili neke nove sadržaje arheološkog parka.

Da, htio sam da to bude aktivno prizorište za sve moguće izvedbene umjetnosti, za performersku i glazbenu scenu Rijeke. Osim šetnje, kave i novih vizura, to je novo mjesto posebno prikladno za ljetne kulturne priredbe na otvorenom.

NACIONAL: Već dugo osmišljavate javne prostore i otvorene trgove.

Istina je, realizacijama, a nadasve projektima gotovo sam pokrio cijelu jadransku obalu. Ne pamtim da se išta uređivalo u mojoj mladosti, ni u Zagrebu, ni na Jadranu. Austrougarske rive, renesansni trgovi, ambijenti devetnaestoga stoljeća intenzivno su se koristili i nije bilo pogrešnih intervencija. Možda je to bila sreća. No posljednjih tridesetak godina počeli su se javni prostori uređivati u duhu urbane obnove koja je 60-ih zahvatila Europu. U javnim prostorima naših gradova zbile su se promjene.

NACIONAL: Čini se da smo danas nastradali.

Da, prije nitko nije u njima postavljao neke čudne kipove, masovno otvarao kafiće u prizemljima palača… Nikome nije bio poznat termin štekat i slično. Postojale su čitaonice, knjižnice, male kavane na Mediteranu, a Zagreb je bio fini bijeli, bijelo-sivi Zagreb. I oronule fasade stvarale su neku atmosferu, spleen, imale su likovnost na koju smo navikli. No danas se štite čak neki banalni reklamni znakovi na zgradama – samo zato što su bili neonski. Previše toga štiti se prema kriteriju sentimenta, a ne kvalitete. Ne znam, na primjer, zašto se čuva reklama i pročelje tvornice Gorica.

Ne vidim zašto bi fragment industrijske fasade trebao biti tako važan i zašto se na toj parceli ne može podići nova kvalitetna zgrada, kad cijeli blok vapi za skladnom kompozicijom. To je jedan od primjera nesporazuma s konzervatorima. Iznimno poštujem znanje o prošlosti, ali tražim da se jasno i argumentirano objasni zašto se nešto staro štiti. Tu nema mjesta subjektivnoj procjeni, taštini ili frustraciji pojedinca na položaju, i to vrijedi za svakoga od nas. Jer jedan od ciljeva konzervacije je revitalizacija, a ne “umiranje u ljepoti”.

NACIONAL: U Hrvatskoj se godinama u ime čuvanja nečeg starijeg odbijaju sjajni projekti interpolacija i onda na kraju, radi pritiska i protjecanja vremena, ili propadanja lokacije pobijedi neki sasvim prosječni, osrednji novi projekt. Zašto je to tako?

Potpuno točno, i ne samo to: kad bismo htjeli za razdoblje od pedesetak godina nabrojati deset odličnih primjera “novoga u starom”, teško bi bilo ostvariti takvu izložbu ili knjigu. Ili, ako bi i došlo do toga, vidjelo bi se da se to “novo u starom” nije dobro održavalo, da su objekti propali ili da samo djelomično funkcioniraju, a popravku ili doradi ne daje se prilika. Na žalost, kod nas ne postoje primjeri kontrastne interpolacije ili ravnopravnog dijaloga novoga i staroga kao u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, a posebno u Španjolskoj. Ti fantastični dijalozi novoga sa starim zapravo stvaraju kontinuitet arhitekture.

NACIONAL: Gdje su korijeni te frustrirajuće situacije?

To je vrlo jasno. Korijeni te piramide su u Ministarstvu kulture, odakle se preko regionalnih konzervatorskih odjela granaju cijelom Hrvatskom, od Osijeka do Dubrovnika. Unutar tog kruga regrutiraju se mladi konzervatori, arhitekti i povjesničari umjetnosti, neki šire ili neznatnije kulture, neki po političkoj, neki po rodbinskoj liniji, neki sa sumnjivim ambicijama. No tako je u svakoj struci. No ipak vrlo je ozbiljan problem što konzervator kao državni službenik ima pravo veta i time bitno djeluje na procese u povijesnom ambijentu. Veto bi trebalo ozbiljno argumentirati. No umjesto arbitriranja bila bi bolja aktivna suradnja u zajedničkom radu na unapređenju baštine. Zaista mi nije jasno zašto državne institucije na pojedinim osjetljivim lokacijama ne omogućavaju partnerstvo konzervatora i arhitekata, nego proizvode sukobe među njima.

Renderi0003
Drugonagrađeni projekt splitske Rive

NACIONAL: Kakvo je vaše iskustvo u suradnji s konzervatorima izvan ovog riječkog projekta?

S nekima sam imao sjajna iskustva, kao s pokojnom konzervatoricom Patricijom Veramenta, koja je sa mnom radila na projektu obnove franjevačkog samostana na Lopudu. U kolegijalnim, prijateljskim razgovorima i razmatranju argumentacije dolazili bismo zajedno do određenog cilja. To je jedini način. A ne da projekti po nekoj inerciji završavaju na Hrvatskom vijeću za kulturna dobra Ministarstva kulture, koje nažalost ima velika opterećenja.

NACIONAL: Kulturno vijeće spomenuli ste u kritičnom i emotivnom govoru na dodjeli nagrade u Francuskom paviljonu.

I dalje imam potrebu za dijalogom kako bismo se usuglasili ili da se argumentirano pobiju stavovi jer želim okončati rad na arealu riječke Tarsatice. Svi za to snose odgovornost, a sada se već može govoriti i o materijalnoj šteti. Mislim da bih i od investitora, Grada Rijeke, s kojim sam dosad uspješno surađivao, dobio još veći pljesak da sam uspio riješiti problem te “kućice K” koja je izazvala polarizaciju za ili protiv rušenja. Te rasprave i polemike nisu bile ni korektne ni pristojne prema meni kao arhitektu. Dok sam radio na projektu Principija i tijekom realizacije u Konzervatorskom odjelu u Rijeci promijenila su se četiri predstojnika, a u Zagrebu, u Ministarstvu kulture, pet predsjednika Vijeća za kulturna dobra. I svi su ostajali pri istome. Nije li to dokaz o nevjerodostojnosti tih stručnjaka, da se politički koriste i uglavnom postavljaju na te pozicije prema kriteriju “ne talasati” ili slično? Tako u hrvatskoj arhitektonskoj kulturi ne može biti napretka. Istina je da se život više ili manje sastoji od kompromisa, ali ako oni donose nešto dobro, to može donijeti i neku radost, a ne mučninu. Sve to govorim u ime potencijalnog zajedništva naših struka. Konfrontacije postoje, ali one su dijelom potencirane i izmišljene.

NACIONAL: Koje su goruće teme urbanističko-prometne regulacije u Zagrebu, gdje teoretičari dokazuju jedne, a praktičari druge probleme?

U Zagrebu nisu jasni ni kriteriji regulacije ni planiranja prometa. Nisu postavljeni ni kriteriji zaštite arhitektonskih povijesnih slojeva, upravo u smislu onoga o čemu što smo govorili o Starom gradu u Rijeci. Prvi sam bio protiv toga da se prigodno klizalište instalira na zaštićenom povijesnom trgu Lenucijeve potkove, iako sam za djecu i amaterski sport. Međutim, to se ne može raditi na najsvetijem i najljepšem mjestu u središtu grada, koje je ionako loše održavano.

Svaki pojedini trg u sklopu Lenucijeve potkove devastiran je raznim neprimjerenim sadržajima i objektima. Tomislavov trg, nekada mjesto prvog susreta sa Zagrebom onih koji su izlazili iz Glavnog kolodvora, danas nije uređen. Zrinjevac se koristi za adventski vašar, a na mjestu sinagoge je parkiralište. Taj se povijesni sloj zloupotrebljava, a trebao bi biti prva i najvažnija tema glavnog urbanog projekta. Gradski promet može se riješiti radikalnim kirurškim rezom, a to je spuštanje dijela pruge ispod zemlje, s tim da Glavni kolodvor zadrži svoje mjesto kao glavna stanica. Time bi se grad riješio svih nadvožnjaka, podvožnjaka i rampi. To je uvjet za razvoj grada, a to smo razradili, dokazali i predstavili u studiji “Integrirani grad” iz 2010.

NACIONAL: Je li istina da Zagreb ne može ići prometno pod zemlju jer smo na trusnom području?

Nije baš tako, ali to se uvijek može provjeriti geotehničkim analizama i statičkim proračunima. Cijeli novi Berlin izgrađen je na pijesku. Takvi problemi danas nisu nerješivi, postoji golemo tehničko znanje i iskustvo. Ali mi uvijek lamentiramo, najradije u kuloarima i uz kavicu. Studije postoje, neke su zastale, ne znam zašto, valjda političari uče naš posao i zanat da bi shvatili o čemu je riječ, a možda se ne mogu međusobno dogovoriti. Poznato je da u posljednje vrijeme nema dijaloga između grada i države i tu smo gdje jesmo, zato stojimo.

NACIONAL: S kojim se još mitovima moramo razračunati u hrvatskoj modernoj i suvremenoj arhitekturi?

Tu vidim dva problema: prevelik respekt prema dijelu prošlosti i mitomaniju. Imali smo školu koja je 60-ih njegovala tzv. modernu, a kao uvijek, uz nekoliko genijalnih arhitekata, tu je i vojska mediokriteta. Obrađena je i valorizirana međuratna moderna arhitektura. No mitovima se služimo da bismo otvorili vlastiti prostor. Neku večer dodijeljene su nagrade za arhitekturu, svaka nosi ime nekog velikog arhitekta, protagonista te herojske epohe. Bio sam bliski suradnik Nevena Šegvića, učio i od Drage Galića, poznavao i Bernarda Bernardija, nisam, doduše, stigao upoznati Viktora Kovačića, ali sam poznavao neke njegove sljedbenike kao Alfreda Albinija. Iza njih stoje stvarne vrijednosti, kao i iza opusa Ive Vitića i Borisa Magaša. O estetici i likovnosti učio sam i od slikara Ive Šebalja i Josipa Vanište. Zasad se ovdje neće dogoditi ništa veliko, vrijeme je borbe za opstanak.

NACIONAL: Gdje je onda naš arhitektonski identitet u europskim okvirima u ovom trenutku? Možemo li reći da je identitet vezan za dobar kapital?

Ne poznajem kvalitetnu, a jeftinu arhitekturu. Zaista ne znam kada i gdje je mali kapital iznjedrio neko remek-djelo arhitekture. Katkad arhitekte optužuju za prevelike troškovnike, ali kod nas kvadratni metar stoji između 1,5 do 7 tisuća eura. Dok se kod nas svi zgražaju nad cijenom od 7 tisuća eura, u Berlinu, Parizu ili centru Londona kvadratni metar košta 25 tisuća eura. Koliko košta kvadratni metar u berlinskom Sony Centeru!? Možda si mi takvo što ne možemo priuštiti, ali selektiranom pameću i zajedništvom možemo pokazati svoje posebnosti i talente. Previše se s nama lopta Golijat naše politike.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.