‘ŽIVOT JE TRUBA’ TREĆI JE FILM redatelja Antonia Nuića, a bavi se životom urbane zagrebačke obitelji. Nuić je u odnosu na prethodne filmove ‘Sve džaba’ i ‘Kenjac’ promijenio mjesto radnje, glumce i žanr te snimio komediju

Hrvatskim redateljima često trebaju godine i godine da snime novi film, pa je tako i Antonio Nuić nakon šest godina snimio novi, treći film “Život je truba” koji će se u hrvatskim kinima početi prikazivati 3. prosinca. Njegov prethodni film “Kenjac” osvojio je nekoliko nagrada i bio je hrvatski kandidat za Oscara. A kada se tome doda i da je svojim prvim filmom “Sve džaba” 2006. pobijedio na filmskom festivalu u Puli i dobio nagradu za najboljeg redatelja i scenarista, onda je jasno da je Nuić redatelj čiji se novi film iščekuje s posebnim zanimanjem.

U novom filmu 38-godišnji Nuić radnju filma smješta u Zagreb, u dvije dobrostojeće obitelji koje pripremaju vjenčanje svoje djece. Obitelj bogatog mesara Burića (Zlatko Vitez) ima sina Borisa (Bojan Navojec) koji ne radi i svira trubu, dok mu je brat (Goran Navojec) direktor u očevoj mesnoj kompaniji koji voli kartati i pri tome gubi veliki novac. Boris se ženi za prekrasnu Janu (Iva Babić) čiji su roditelji (Filip Šovagović i Ksenija Marinković) predstavnici klasične građanske obitelji. Miran svakodnevni život uzdrmat će sumnja da Burić ima izvanbračnog sina (Filip Križan) koji je računovođa u njegovoj mesnoj kompaniji.

Nuić, inače profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i član upravnog odbora Društva hrvatskih filmskih redatelja, u ovom filmu prvi put se bavi zagrebačkom temom, nakon što su mu se radnja prvih dvaju filmova događala u Bosni i Hercegovini. Sasvim je realan i odmjeren kada govori o novom filmu, njegovu potencijalnom uspjehu i situaciji u hrvatskoj kinematografiji, o čemu smo razgovarali prošlog tjedna.

NACIONAL: Nakon uspjeha filma “Kenjac” iz 2009. ne bi se očekivalo da će vam trebati šest godina da snimite novi. Što je tome razlog?

Ja sam, nakon filma “Kenjac”, vrlo brzo krenuo u novi projekt, ali sam krenuo u krivom smjeru. Počeo sam pisati scenarij s kojim nisam bio zadovoljan, pa sam ga bacio u smeće. Iz njega sam samo uzeo glavni lik, Borisa Burića koji je u prvom scenariju bio glazbenik, ali drugačijeg tipa, a u novom scenariju postao je trubač. A nekako sam i ja samog sebe pitao – pa kako je tako brzo prošlo šest godina? Jedna godina prošla je u pisanju tog scenarija koji neće vidjeti svjetlo dana.

Zatim sam radio scenarističku adaptaciju kazališnog teksta “Žaba” jer sam ga želio snimiti kao film, ali to nije prošlo na natječaju pa sam od toga odustao. U međuvremenu sam radio televizijske reklame i tako su prošle tri godine dok sam napisao scenarij za film “Život je truba”. Zatim su prikupljana sredstva pa se krenulo na snimanje i tako je prošlo šest godina.

NACIONAL: Kada govorimo o prikupljanju novca, Boris T. Matić s kojim opet radite iznimno je sposoban producent.

U Hrvatskoj je problem što se profiliralo vrlo malo ozbiljnih producenata. Mladih producenata kao ima, ali se vrlo stidljivo pojavljuju. Na Akademiji imamo odsjek produkcije, ali akademski uvjeti stvaranja su takvi da ta djeca ne mogu razviti svoje potencijale da bi im se s punim povjerenjem mogao povjeriti suvisli novac. Postoji nepovjerenje pri ulaganju novca u mladog producenta sve dok ne stekne veće iskustvo. A veće iskustvo u nas ima pet, šest producenata. A kad imaš producenta s kojim si napravio četiri filma, pritom se nikada niste posvađali, a on pronalazi načine da nađe novac, onda moraš biti zadovoljan. Matić je odličan zato što za njega ne postoji “ne može”, nego postoji “može”, samo treba vidjeti što, kako i koliko je nešto moguće u datom trenutku. To mi je njegova najvažnija karakteristika, kao i to što su svi na filmu uvijek plaćeni i prije roka. Matić je uvijek od početka upućen u kojem smjeru idem, o čemu razmišljam i nikada ne nameće rokove u kojima se nešto mora završiti.

NACIONAL: Za razliku od vaša dva prethodna filma čija se radnja događa u Bosni i Hercegovini, ovog puta je ona smještena u Zagrebu. Je li vam bio problem to da preselite radnju iz BiH, zemlje u kojoj ste proveli djetinjstvo, u dobrostojeću zagrebačku obitelj?

Prva dva filma na neki način bila su posveta mojoj prvoj fazi života, prvih 16 godina koliko sam proveo u Sarajevu i tome što mi je otac podrijetlom Hercegovac. On i njegov krug ljudi inspirirali su me da snimim film “Kenjac”. Živim u Zagrebu već 22 godine, u gradu koji mi je uvijek bio filmski interesantan, čak i u vrijeme kada su mi svi govorili da je dosadan. Ja sam njušio da Zagreb ima finu crtu koju treba ispripovijedati, crtu jedne fine građanske civiliziranosti. Tako sam odlučio da je sada vrijeme da se počnem baviti Zagrebom, ovdje i sada. Sve više vjerujem da se treba baviti stvarima koje se događaju ovdje i sada. Za snimanje tema iz budućnosti imamo malo novca, a u prošlost je lako otići, ali tamo nema puno sreće u izboru tema.

NACIONAL: Zanimljivo je i to što u svakom filmu mijenjate gotovo kompletnu glumačku ekipu. Svugdje na svijetu, pa i u Hrvatskoj, postoje redatelji koji se vežu uz neke glumce s kojima snimaju većinu filmova, što vi ne radite.

To je zato što vjerujem da u Hrvatskoj imamo jako puno dobrih glumaca koji sjede neiskorišteni. Normalno je to da razmišljaš o glumcima s kojima ti je ugodno surađivati, pa pišući scenarij uneseš tog glumca ili glumicu kao lik. Prije početka pisanja scenarija razmišljam s kim bih volio raditi, pa zato mijenjam 90 posto glumaca. Osim toga, volim filmove u kojima imam više aktivnih likova, da sve izgleda kao neki “ensemble piece”.

NACIONAL: U Hrvatskoj doista ima puno neiskorištenih glumaca, naročito mladih. Vi u filmu “Život je truba”, ne računajući vašu djevojku Ivu Babić, imate mladog Filipa Križana. Jeste li razmišljali o tome da organizirate audiciju kako bi još neki mladi glumci dobili uloge?

Tu meni nastupa problem. Kada pišem, do prve polovice scenarija moram imati definiranu podjelu uloga jer vrlo teško pišem ako nemam u glavi onog tko će mi glumiti pojedini lik. To mi je neobjašnjivo, ali kada imam u glavi glumačku podjelu, onda mogu napisati što god hoću. Sumnjičav sam prema širokim audicijama jer što se više ljudi pojavi, to je manje vremena da zapravo vidiš njihove kvalitete. Mala smo zajednica pa se dosta glumaca može vidjeti u kazalištima, u radovima kolega, ali s druge strane ima i onih koji ne rade, pa je do njih malo teže doći. A kako radim na Akademiji, onda ih pratim, gledam studentske radove, kratke filmove kako bih vidio nova lica.

NACIONAL: U filmovima “Sve džaba” i “Kenjac” glavnu žensku ulogu imala je vaša bivša djevojka Nataša Janjić, a u filmu “Život je truba” glavnu žensku ulogu ima vaša sadašnja djevojka Iva Babić. Znači li to da odmah znate kome ćete dodijeliti glavnu žensku ulogu? Odnosno, je li vaša djevojka ujedno i vaša muza?

Sigurno da je. Sve proizlazi iz jednostavne činjenice – onog s kime živiš, vrlo dobro poznaješ. Tu sam malko koristoljubiv, pa kažem samom sebi “ovo mogu iskoristiti, ovo je interesantno”. Znaš koje potencijale ta osoba nosi, s tim da se lik Jane koju glumi Iva Babić s vremenom “smanjivao”. Scenarij za “Život je truba” je glavni lik kojeg glumi Bojan Navojec s vremenom pretvarao u, kao što sam rekao, “ensemble piece”, a ako želiš imati više likova, onda je normalno da im se smanjuje polje djelovanja. Tako su neki likovi dobivali više prostora, a neki manje. Neki su nekada znali i ispasti iz filma. Primjerice, Filip Šovagović koji nastupa u “Život je truba”, glumio je i u filmu “Sve džaba”, ali to nitko ne zna. Kako sam bio debitant, onda sam tih njegovih nekoliko scena scenaristički krivo pozicionirao u filmu, što je zaustavljalo radnju pa je njegova kompletna uloga izletjela. On je to podnio vrlo sportski. Jednom je u jednoj biografiji napisao “‘Sve džaba’ – izbačen iz filma”.

NACIONAL: Film “Život je truba” podsjeća na brojne skandinavske obiteljske filmove u kojima radnja mirno teče do nekog šokantnog trenutka koji sve mijenja. U vašem filmu dolazi do šokantnog trenutka, pojavljuje se sumnja da otac kojeg glumi Zlatko Vitez ima izvanbračnog sina, nakon čega vraćate odnose u obitelji u normalu. Vjerujete li u to da su Zagrepčani mirni i razumni ljudi koji ne žele ulaziti u sukobe?

Neki su doista takvi. Ima li ih dovoljno, ne bih znao reći, iako bih volio da ih ima. Želio sam pokazati da se film i realnost dodiruju. Film iz raznih razloga često jako dramatizira realnost. U filmovima se neke situacije koje se u životu mirnije rješavaju, dovedu do krajnosti, pa se onda vade puške i pištolji. A ja sam pomislio – zašto ne napraviti antiklimaktički završetak onog što je drama kako bismo se posvetili onome što me zanimalo u ovom filmu, a to su ljudi koji jedu, piju i pjevaju. Znate, često se govori da smo na rubu trećeg svjetskog rata, ali kada hodaš gradom, vidiš da ljudi piju kavu, odlaze na posao, naprosto žive. E, to “naprosto žive”, to smo htjeli prikazati. Evidentno je da imamo potrebu za ritualnom svakodnevicom.

NACIONAL: Posljednjih godina ideja HAVC-a je da se s jedne strane financiraju umjetnički filmovi koji bi se prikazivali na festivalima, a s druge komercijalni filmovi kojima su važniji gledatelji od festivala. Gdje biste vi svrstali svoj film?

Film bih smjestio među one od kojih se očekuje veći broj gledatelja. To nije, iz puno razloga, film koji će pokoriti svjetske festivale. Film je premijerno prikazan na festivalu u Varšavi, što je bio dobar izbor jer su Poljaci koji su gledali film odlično reagirali. Oni razumiju naš jezik i zato je film dobro komunicirao s poljskom publikom. Čuli smo razne projekcije o tome koliko bi ovaj film mogao imati gledatelja u hrvatskim kinima. Čuli smo jako optimistične procjene, ali naša očekivanja su puno manja. Smatram se dosta lošim prognozerom. Vrijeme je takvo da sve ovisi o marketingu, a kada nemaš veliki marketinški proračun, onda se nadaš da će oni koji pogledaju film reći drugima da odu u kino.

NACIONAL: Loš prognozer bili ste i prije dvije godine u sukobu redateljice Jasmile Žbanić koja je napala premijera Zorana Milanovića, a on je odgovorio da joj je Hrvatska dala 3,5 milijuna kuna da snimi film koji će vidjeti stotinjak ljudi. Kao predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja pristojno ste poručili premijeru kako ne može reći da će stotinjak ljudi vidjeti film, a on još nije ni snimljen. No film “Otok ljubavi” doista je kasnije doživio neuspjeh, vidjelo ga je jedva tri tisuće gledatelja. Premijer Milanović bio je bolji prognozer od vas.

Nažalost, premijer Milanović bio je puno bolji prognozer od mene. Možda je pogriješio u ophođenju, ali mu je prognoza bila vrlo točna. Nakon što je film “Otok ljubavi” imao gledanost koja je bila ispod svih očekivanja, pomislio sam “u redu, sada mi premijer Hrvatske može reći: šuti, budalo, jesam ti rekao”. Priznajem, upleo sam se u prognoze koje nisam trebao raditi.

NACIONAL: S obzirom na to da ste bili umjetnički savjetnik u HAVC-u, osoba koja odlučuje koje filmove u Hrvatskoj treba financirati, je li teško na temelju ponuđenog scenarija predvidjeti je li neki projekt dobar ili loš, bilo da se radi o umjetničkom ili komercijalnom filmu?

Ispada da sam bolji prognozer kada je u pitanju umjetnički film. Kada sam bio umjetnički savjetnik u HAVC-u, odobreno je financiranje filma “Zvizdan”. Izgleda da znam bolje što zanima svjetske festivale, nego što zanima hrvatsku publiku. Dosta sam točno prognozirao uspjeh filma “Sonja i bik”, dok sam za film “Kauboji” mislio da će imati 150 tisuća gledatelja, ali to se nije pokazalo točnim. Očekivao sam da će film privući kazališnu publiku koju je ta predstava imala. Onda sam proučio kako kazališta vode podatke, pa sam otkrio koliko vole pretjerivati o broju gledatelja. Umjetnički savjetnik koji čita sve te scenarije mora razmišljati na način – meni se ovo možda ne sviđa, ali to ima potencijal. A taj potencijal se ponekad ostvari, a ponekad i ne.

NACIONAL: Često se čuje prigovor da redatelji ne bi trebali biti umjetnički savjetnici jer se stvara mogućnost kompromitacije, tako da jedne godine vi odobrite novac kolegi redatelju koji će vam to vratiti na nekom od sljedećih natječaja, kada će on biti umjetnički savjetnik. Postoji li mogućnost takvih “usluga”?

Jako teško. Mislim da redatelji, scenaristi, filmski profesionalci moraju biti osobe koje će odlučivati o tome što treba snimati. Kada sam bio umjetnički savjetnik, bio sam u istom timu s Ognjenom Sviličićem i Brankom Schmidtom i o njihovim karakterima mogu reći sve najbolje. Svi se mi međusobno znamo, ali dat ću vam jedan primjer. Na posljednjem natječaju HAVC-a Danilo Šerbedžija dobio je novac za novi film. Kada sam ja bio umjetnički savjetnik, nije ga dobio dva ili tri puta. A Danilo Šerbedžija i ja smo prijatelji, cijelo to vrijeme igramo šah i nikada o tome nismo razgovarali. Na kraju se sve svede na pitanje nečijeg osobnog integriteta. U ovako maloj sredini gotovo je nemoguće napraviti sustav koji će garantirati nepristranost. Nepristranost mora doći od osobe koja o tome odlučuje.

NACIONAL: Bi li trebalo oduzeti mogućnost ponovnog odlučivanja onim umjetničkim savjetnicima koji su odobrili tri ili četiri milijuna kuna za neki film koji je doživio neuspjeh u kinima ili se nije ni prikazivao na festivalima?

Mislim da je to normalna opcija.

NACIONAL: Vi ste ujedno i član Upravnog odbora Društva hrvatskih filmskih redatelja. Koliko su za vas šokantni bili događaji od prije gotovo godinu dana, kada je Irena Škorić iznenađujuće izabrana za predsjednicu DHFR-a, da bi koji mjesec kasnije bila smijenjena? Zašto je DHFR postao tako važan?

Mislim da ljudi imaju u glavi pogrešne koncepcije iz čega se rodila, recimo to tako, kompetitivna atmosfera. Za tim nije bilo nikakve potrebe. DHFR je cehovska udruga koja nastoji paziti na to da sve institucije koje se brinu o kinematografiji uistinu to i rade te brine za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.

Ta djelatnost donosi određeni novac koji se dalje raspoređuje, ali čim se spomene novac, odmah je puno interesenata. To s kolegicom Škorić bila je nesretna epizoda jer je ona, nažalost, krivo protumačila ulogu DHFR-a. Mi možemo nešto, ali ne možemo puno toga. Mi nismo sindikat, nitko ne mora s nama pregovarati. Djelujemo dosta savjetodavno. Kroz godine DHFR se aktivirao, medijski je prisutniji, što zbog skandala, što zbog dobrih stvari, pa se povećao interes. To je bila prolazna epizoda koja nije ni pomogla ni odmogla DHFR-u.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.