ZAGREBAČKA SLIKARICA ALMA TRTOVAC, kći poznatog slikara Dine Trtovca, pripada generaciji mladih umjetnika koji su umjesto apstraktnog slikarstva, odabrali realizam pa nakon izložbi urbanih instalacija za doktorat priprema temu o djeci emigranata s područja bivše Jugoslavije

Mlada zagrebačka slikarica Alma Trtovac početkom rujna postavila je veliku samostalnu izložbu u Gradskom muzeju Bjelovar, odnosno, muzejskoj galeriji Naste Rojc, prostoru u kojemu izlažu najbolji hrvatski umjetnici svih generacija, a priprema i jesensku izložbu u zagrebačkoj Galeriji “Josip Račić”. Odrasla je u umjetničkom obiteljskom okruženju, od malih nogu bila je okružena slikarstvom, a na likovnu akademiju upisala se jer je to bilo jedino što ju je istinski zanimalo. Slikarstvo je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu 2012. u klasi prof. Zoltana Novaka, a uz diplomu dobila je Nagradu ALU za izvanredan uspjeh tijekom studija i izvedbu diplomskog rada. Iste godine bila je primljena u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i tek s nekoliko, od kritike odlično primljenih samostalnih izložbi, ove godine postala je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Alma Trtovac jedna je od rijetkih umjetnica koje rade velike slikarske instalacije i ambijente s motivima urbanog pejzaža različitih europskih metropola u kojima je boravila na rezidencijalnim ili privatnim putovanjima, a u radu se koristi nekim sasvim atipičnim slikarskim efektima.

“IKONOGRAFIJA GRADA MOTIV JE po kojemu je moje slikarstvo postalo prepoznatljivo, ali zanima me grad kao simbol društvenih kretanja, civilizacijskih i kulturoloških zbivanja, našeg svakodnevnog okruženja. To je moja svakodnevica pa mi je putem slikanja grada najlakše ljudima koji se susreću s mojim slikama nešto pokazati i reći. Ako radim vedutu grada i ako se nešto promijeni u stvarnoj slici grada, ljudi to uočavaju. Ta poruka je onda vidljiva i jasna”, tumači Alma Trtovac, naglašavajući kako joj je važno da ljudima približi svoj slikarski svjetonazor.

Pripada generaciji urbanih umjetnika koji žive s tehnologijom, što je također obilježilo njezino slikarstvo. “Počela sam razmišljati kako u slikarstvo uključiti i tu dimenziju pa sam eksperimentirala s UV i crnim svjetlom, fluorescentnim bojama na slici, što je i bio dio mojeg diplomskog rada. Htjela sam napraviti taj tip stvarnosti gdje se jedan objekt mijenja, a da bi to bilo moguće, trebala sam napraviti različite uvjete za taj objekt i onda sam se sjetila tih mogućnosti sa svjetlom i bojom. Prva sam to kod nas počela raditi u svojoj generaciji, a sa mnom i kolegica Sonja Pavlina s Akademije. Zapitale smo se dok smo učile za ispite, zašto se ne bismo upustile u to pa smo s lampama i projektorom u klasi malo eksperimentirale”, pojašnjava Alma Trtovac.

NO NEĆE SE ZAUVIJEK U SLIKARSTVU ZADRŽATI na temi grada i gradskih prostora, već za doktorat planira temu o djeci emigranata s područja bivše Jugoslavije, o problemu njihove identifikacije, koliko ta činjenica tvori dio njihova identiteta i zašto uzimaju neke obrasce ponašanja koji su doslovce ‘getovski’ oblici ponašanja u gradu. U svim njenim slikama osjetne su socijalna dimenzija i blaga kritika urbane svakodnevice. “Zapravo me to jako zanima. Obuhvaćanje svih marginaliziranih skupina u društvu. To je trebao biti i moj diplomski rad, ali je tema bila preširoka i nije se mogla integrirati u jedan rad. Ne volim društveno licemjerje, a i ja sam na jedan način odrasla kao pripadnica društvene manjine pa sam senzibilizirana i za druge”, navodi Alma Trtovac.

  • ‘ZANIMAJU ME SVE MARGINALIZIRANE skupine u društvu. Pokušat ću prikazati problem identifikacije djece emigranata, zašto uzimaju ‘getovske’ obrasce ponašanja’

Njezina socijalna osviještenost vidljiva je i u malim svakodnevnim stvarima, brizi za ekologiju, napuštene životinje, vegetarijanstvu kao načinu života, ali tvrdi da moraju postojati osobni štit i filter, da kroz slikarstvo ne nameće drugima vlastite privatne odabire i stil života. “Ti motivi bi vrlo lako u slikarstvu mogli prerasti u sferu kiča ili biti pretenciozni ili previše dopadljivi. Osim ako bih počela njegovati jako stilizirani camp, u stilu Jeffa Koonsa. Ne bih htjela raditi ‘dražesno’ slikarstvo, slikati mačke i praščiće, a ne bih htjela slikati ni komade sirovog krvavog životinjskog mesa kako bih ljudima zgadila tu vrstu hrane. Neka svatko sebi postavi parametre po kojima živi; ako smatra da je normalno plakati nad fotografijom jadne životinjice iz azila, a onda se nakon pola sata ‘baciti’ na sočni biftek. Kada bih tako slikala, mislim da mi nitko ne bi došao na izložbu osim nekolicine aktivista i tako poruka ne bi optimalno došla do ljudi. Realna sam po tom pitanju. Tek kad bih bila na nekoj poziciji moći, onda bih na drugačiji način progovarala o tim problemima, imala bih mnogo više mogućnosti, iako slikarstvo nije u potpunosti lišeno ideje aktivizma i može za to biti snažan poligon. Opet, nije sve subverzivno zaista subverzivno, daleko je od toga, što se isto danas zloupotrebljava”, pojašnjava mlada slikarica.

ALMA TRTOVAC KAŽE DA JE SLUŠALA I ZAPAMTILA NEKE DOBRE SAVJETE s Akademije za koje danas vidi da funkcioniraju. “Jedan od najboljih savjeta koje sam dobila od profesorice Tanje Dabo bio je da bih uvijek trebala pričati likovnu priču iz osobnog iskustva ili nečega što je meni blisko, da bih to dobro mogla prenijeti. Velika je greška uzimati neke motive koji su ljudima vizualno jasni, ali nemaju ni jednu dimenziju s kojom se umjetnik može povezati ili se uživjeti u taj motiv kroz neko osobno iskustvo. Ako bih slikala gladnu djecu u Africi ili Afganistanu, to ne bi bila moja stvarnost i moje iskustvo i mislim da u tom smislu i nemam pravo govoriti kroz svoje slike u njihovo ime i o toj njihovoj realnosti”, pojašnjava Alma Trtovac.

Ona tvrdi da se mlada generacija slikara danas primjetno vratila realističkom slikarstvu, figuraciji te da napušta apstraktno slikarstvo i minimalizam. “Postoje neki dobri stručni tekstovi o tome zašto je došlo do povratka na realizam i koliko je ljudima apstrakcija u jednu ruku dala kontemplativnu razinu, toliko se i jako puno ljudi izgubi u tomu jer za takvu vrstu umjetnosti morate imati neka prethodna znanja, znati u što i kako gledate. Nemojte me krivo shvatiti, to je potrebno općenito za umjetnost, ali kod apstrakcije morate imati jednu drugačiju razinu smirenosti i koncentracije koju većina ljudi danas ne posjeduje. Ljudi moraju i u umjetnosti nešto brzo konzumirati, mora im biti atraktivno. Tako i poruka umjetnika mora biti jasna, a inače smatram da nema poante ako stvarate umjetnost koju nitko neće gledati”, tumači Alma Trtovac.

ZAPAŽA I DA POSTOJE MLAĐI UMJETNICI KOJI SU PREVIŠE OPTEREĆENI TEORIJOM, pokušavaju slikati tako da njihova djela izgledaju “jako pametno, intelektualno”, kao da se radi o nekom intelektualnom rebusu. “Mislim da to nije dobro. Nije svaki izražaj art. Najlakše je zalijepiti uz svoje djelo komad papira pa još dodatno tekstom pojašnjavati što ste kao umjetnik htjeli reći. No to nije dobro za sam medij slikarstva i vizualnu umjetnost općenito. To ujedno znači da iz same slike kao promatrač ne možete sagledati i dobiti njezin totalitet, poruku, atmosferu… preopterećenost konceptom bez jasne vizualne poruke je eutanazija i katatonija gledatelja. To mi je gore nego da netko izloži neki dopadljivi kič, iskreno. Ne znam zašto bi se uopće netko trudio biti ‘pametan’ kroz medij slike i mislim da je takvo pristupanje slici vrlo arogantno. I prema radu i prema publici. Ljude se na drugačiji način uči vizualnoj kulturi, a ne kroz pametovanje samog umjetnika”, ističe Alma Trtovac.

S druge strane, slaže se da nije dobro očekivati brzi uspjeh preko noći i da treba strpljivo graditi slikarsku karijeru te da u mlađoj generaciji hrvatskih slikara ima jako mnogo dobrih i talentiranih mladih umjetnika. “Generalno se dogodio procvat slikarstva u svijetu i da se to nije dogodilo, vjerojatno bi ljudi upisivali isključivo nove medije, a ne slikarstvo na ALU, ali na Akademiji, neovisno o odsjeku, ima dosta mladih ljudi koji se trude i imaju ideja. No nitko od nas nema ovdje dovoljno prostora za izlaganje niti su nam izložbe i projekti toliko medijski eksponirani. Mislim da je to puno veći problem”, ističe slikarica.

PROBLEM S KOJIM SE SUOČAVA NJEZINA GENERACIJA UMJETNIKA jest da u Hrvatskoj danas postoji šest likovnih akademija, a tržište ne postoji kao regulirano područje, posebice u kontekstu europskog tržišta umjetnina, što se odražava na mlade ljude, njihov entuzijazam i produktivnost. “Od većine moje generacije, ne znam tko se i dalje bavi isključivo slikarstvom. Teško je opstati kao samostalan umjetnik”, navodi Alma Trtovac. Ipak, slikanje je za mladu umjetnicu i u ovim okolnostima duboka unutarnja potreba, nešto bez čega ne bi mogla zamisliti svakodnevni život. “Mogla bih svašta raditi u životu, ali to ne bi bilo to. Meni je rad na jednoj slici kao imati vezu, to vas ispunjava i obvezuje. Prava posvećenost umjetničkom radu ima aspekte jedne romantične, duboke emocionalne veze, od uspona do padova, do komunikacije s tim djelom… pa dok slika počne komunicirati povratno sa mnom… ali stvarno jest tako. Mislim da me ništa drugo ne bi moglo tako duboko ispunjavati i izazivati kao stvaranje slika i instalacija. Vidim već sada da sam sposobna za proživljavanje velikih emotivnih raspona, da zapažam svijet iznimno dinamično, s mnogo detalja. To mi pomaže u slikanju”, tumači Alma Trtovac.

Često dok slika, sluša glazbu, ovisno o raspoloženju i tu je prava pripadnica svoje generacije. “Uvijek imam 80 GB glazbe sa sobom. Od elektro-metala do indija, skandinavskog popa, klasike. Bitno da je dobra glazba, od Nicka Cavea do Carmine Burane i The Knifea, u tri sata ujutro”, navodi Alma Trtovac.

BUDUĆI DA JE KĆI POZNATOG HRVATSKOG SLIKARA DINE TRTOVCA, Almino odrastanje i sazrijevanje imalo je ipak jedan poseban smjer. “To ima svojih pluseva i minusa, ali dosta mi je trebalo da se pomirim s činjenicom da će me mnogo ljudi neminovno promatrati kroz taj filter i što god ću napraviti – dobro ili loše – bit će pripisano mojem tati. Bilo mi je zbog toga dosta teško na Akademiji jer su mnogi kolege mislili da će mi tata pomagati i rješavati sve što treba, a nisu bili svjesni toga da je to i njemu i meni još veći presing, jer ako nisam dobra – i tati će to biti razočaranje, još veći minus! Zato sam se tri puta više morala dokazivati, ostajati slikati u klasi, crtati i raditi da to sama sa sobom prebrodim. Jako sam puno do treće godine Akademije ulagala u crtanje jer nisam bila zadovoljna, ali tada mi je krenulo, imala sam osjećaj da sam konačno proslikala i da su to prepoznali profesori, ali i kolege i kolegice. Ljudi previše to inače kritiziraju, je li netko dijete umjetnika ili nije, ali naučila sam se braniti. Znala sam samo pitati kolege kad bi spominjali mog tatu ‘pa gdje ste bili ova tri mjeseca, dok sam slikala od devet ujutro do devet navečer u klasi, a vi ostali bili ste na tulumu negdje na Akademiji?’ U momentu kad sam se pomirila s time da će tako biti cijelog mog života, postalo je lakše. To nije moj problem ni problem mog oca, već onih koji imaju previše vremena pa komentiraju”, zaključuje mlada slikarica.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I PRIVATNA ARHIVA SLIKARICE
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.