Albanija kao regionalni stabilizator

Washington Mail

Washington ima važnu ULOGU U SAVJETOVANJU vlade u Tirani protiv provokativnih akcija, a pomno se izbjegava zapaljiva ideja teritorijalnog separatizma

Nakon što je bila smatrana najsiromašnijom i najizoliranijom dalekom rođakinjom Europe, Albanija preuzima sve prominentniju regionalnu ulogu, a zapadnjačke ju metropole sve više vide kao balkanski stožer. Sadašnja vlada Socijalističke stranke postigla je niz uspjeha otkad su u lipnju 2013. održani parlamentarni izbori, što je nedavno kulminiralo susretom regionalnih premijera u Tirani.

Odobravanje statusa kandidata za EU Albaniji prije godinu dana bilo je samo prvi korak prema dugom procesu pristupanja Uniji. Ipak, ono pokazuje da visoki dužnosnici u Bruxellesu i Berlinu vide Tiranu kao sve ozbiljnijeg igrača.

Dani diktature, međunarodne izolacije, propast piramidalnih shema i socijalni kaos odavno su prošli. Albanija više nije ugrožena političkim građanskim ratom, ima vrlo homogeno stanovništvo i ne suočava se ni s kakvim etničkim diobama ili pak separatističkim pretenzijama.

NARAVNO, VELIK NAPREDAK JOŠ SE MORA POSTIĆI u reformiranju ključnih institucija, osobito u pravosuđu, kao i u iskorjenjivanju dužnosničke korupcije. Dosegnuta je i značajna mjera političkog i institucionalnog kontinuiteta, a neprimjerenosti u Albaniji zrcale jednake takve neprimjerenosti kod njenih neposrednih susjeda.

Paradoksalno, u jednoj još uvijek nepostojanoj i nepredvidljivoj regiji EU i NATO vide Albaniju kao vitalan generator stabilnosti što bi ga trebalo aktivnije poduprijeti. Obrnuto, ima nerazumljivih strahova da bi agresivnija vanjska politika Tirane mogla pridonijeti velikoj regionalnoj zbrci.

Prioriteti albanske vanjske politike jesu i bilateralni i regionalni. Najvažnije je recentno postignuće proboj u odnosima sa Srbijom. U studenome 2014. premijer Edi Rama bio je prvi albanski lider koji je posjetio Beograd u gotovo 70 godina, a isto vrijedi i za posjet predsjednika srbijanske vlade Aleksandra Vučića Tirani potkraj svibnja.

Taj proboj bio je, naravno, potaknut perspektivom integracije u EU, koja je obojici lidera važna za budućnost njihovih zemalja. Unatoč otvorenom neslaganju glede statusa Kosova, nitko prije samo nekoliko godina nije mogao ni zamisliti da bi srbijanski lideri priznali da je Albanija važan regionalni igrač i partnerska država.

Tirana ne gura nikakav panalbanski projekt čak ni kad brani svoje sunarodnjake na Kosovu, u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Prigodice je Rama, kao i njegov prethodnik u Demokratskoj stranci Sali Berisha, davao jake izjave podupirući prava etničkih Albanaca diljem regije, ali to nije naškodilo bilateralnim odnosima Tirane sa susjedima.

Washington ima važnu ulogu u savjetovanju vlade u Tirani protiv izjava i akcija koje bi se mogle smatrati provokativnima. Posebice se pomno izbjegava zapaljiva ideja teritorijalnog separatizma u pograničnim državama. Na multilateralnoj razini Albanija postaje žarištem i stimulatorom praktičnih regionalnih projekata. To je bilo očito u prisutnosti svih regionalnih premijera u Tirani potkraj svibnja na skupu Bečkog foruma unatoč odsutnosti bilo kojega visokog europskog lidera. Regionalni lideri obično se rado fotografiraju s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ili francuskim predsjednikom Françoisom Hollandeom, ali ne i s Ramom.

Bečki ekonomski forum osnovan je 2004. kao platforma za promociju ekonomske suradnje među državama između Jadranskoga i Crnoga mora. Nastoji okupiti sve regionalne premijere, uključujući i kosovskoga, ne bi li se raspravljalo o praktičnim multinacionalnim projektima. Tiranska sjednica usredotočila se na regionalnu infrastrukturu i bila priprema za summit u Beču potkraj kolovoza. Umjesto da se samo pobrajaju brojni prijedlozi, na njoj su bili rasvijetljeni neki ključni prioriteti kako bi se ta regija bolje povezala.

To se odnosi na izgradnju dviju glavnih autocesta – kraka sjever-jug, koji bi Albaniju povezivao s Austrijom i Njemačkom preko Crne Gore, Hrvatske i Slovenije, te kraka istok-zapad, koji bi albansku jadransku obalu i Tiranu povezao s Nišom i Beogradom. Čulo se i o modernom željezničkom povezivanju Albanije i Crne Gore.

Što se tiče energetike, Albanija je postala važnom tranzitnom zemljom za opskrbu prirodnim plinom kroz Južni tok od Kaspijskog bazena do južne Europe. Prekojadranski plinovod (PJP), koji bi trebao biti izgrađen do 2019., može u budućnosti imati odvojke preko Jadrana za Hrvatsku i kopnom za Bosnu i Hercegovinu. To, dakako, pretpostavlja da taj projekt ne bude sabotiran od očajničke grčke vlade, koja vapi za fondovima iz Rusije kao protuteži Europskoj uniji.

Unatoč tim vitalnim regionalnim planovima, sve balkanske zemlje previše gladuju za gotovinom da bi otpočele glavne infrastrukturne programe. Novac Europske unije bitan je za ozbiljenje bilo kakvih inicijativa za izgradnju cesta. A bez resursa EU-a bit će ograničen ekonomski poticaj u toj regiji.

KAKO ALBANIJA SAZRIJEVA U GLAVNOG REGIONALNOG IGRAČA, raste i njena simboličnost za projekt Europske unije. Kad se jednom pridruži EU-u, nakon što dovrši svoj mukotrpan put svladavanja preduvjeta, postat će prvom državom s muslimanskom većinom u Uniji, iako religija nema primjetnu ulogu ulogu ni u politici ni u nacionalnom identitetu Albanaca. Ali taj će primjer biti važan za širu regiju, osobito za Bosnu i Hercegovinu.

Indikativno je za širi utjecaj Albanije što je tu zemlju nedavno posjetio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Tirana je jasno dala do znanja kako je otvorena za investicije i tješnje veze s Ankarom, ali kako odbija da bude upletena u nekakvu neootomansku sferu utjecaja, koja bi ju mogla otrgnuti od njenog prozapadnjačkog određenja. A, naravno, Albanija je jedna od nekoliko zemalja na istoku Europe gdje Moskva praktički nema utjecaja. Za Albance njihov najbliži saveznik ostaje SAD, spona koja se smatra jačom negoli bilo koja od njihovih europskih veza.

Komentiraj

PODIJELI