SAD je jedina država koja je stvarno upotrijebila atomsku bombu i suočavanje s tom činjenicom iz prošlosti Amerikancima i danas teško pada, čak i predsjedniku Obami koji se zalaže za svijet bez atomskog oružja. Međutim, prije sedamdeset godina realnost je bila potpuno drugačija i Amerikanci su u samo 90 dana teoriju pretvorili u praksu te upotrijebili najstrašnije oružje u povijesti čovječanstva kako bi što prije završili Drugi svjetski rat i poslali poruku Staljinovu komunističkom režimu.

Sedamdeset godina kasnije glavni svjetski policajac u sprječavanju širenja nuklearnog oružja, pomalo ironično, upravo je država koja je jedina u svjetskoj povijesti iskoristila atomsku bombu protiv civilnog stanovništva. SAD nije samo sudjelovao u potpisivanju sporazuma s Iranom, nego su američki političari bili glavni pregovarači s iranskim predstavnicima te su upravo oni zaslužni za sporazum koji je potpisan samo nekoliko tjedana uoči sedamdesete obljetnice američkog napada na Hirošimu 6. kolovoza 1945. Sedamdeset godina je dugo razdoblje za očuvanje politike koja je postala poznata kao politika neširenja nuklearnog naoružanja, ali ta politika se ipak očuvala, iako je u proteklih sedamdeset godina bilo mnogo situacija u kojima je čovječanstvo bilo na rubu nuklearnog holokausta. Koliko god atomska bomba bila strašno oružje, njeno samo postojanje i posljedice njene uporabe bili su dovoljni da se nitko nakon 1945. nije usudio „stisnuti crveni gumb” i na sebe preuzeti odgovornost za uništenje ljudske rase; po tome je atomska bomba jedinstveno oružje u povijesti.

Međutim, ljudi koji su odlučili 1945. baciti bombu na dva japanska grada, tih činjenica nisu bili svjesni, a vojni i politički lideri nisu trošili vrijeme razmatrajući moralne posljedice svoga čina. Za njih je odluka o bacanju bombe na Hirošimu i Nagasaki bila prilika da se ostvari presudna prednost u ratu protiv Japana i da se tu državu što prije prisili na bezuvjetnu predaju, a istovremeno je to bila osveta za napad na Pearl Harbour u prosincu 1941. godine. Baš zato ne treba čuditi brzina kojom su se razvijali događaji uoči bombardiranja Hirošime, kada je u samo devedeset dana ideja o ‘oružju sudnjega dana’ pretvorena u stvarnost.

• TRUMAN NIJE IMAO DVOJBI oko korištenja atomske bombe. Kada je u travnju 1945. preuzeo dužnost američkog predsjednika, planovi o korištenju tog oružja već su bili dio službene politike SAD-a

UPOTREBA ATOMSKE BOMBE u Drugom svjetskom ratu i za Baracka Obamu je osjetljiva tema te je on već nekoliko puta izbjegao odgovor na pitanje je li upotreba atomske bombe bila opravdana. Ipak, rekao je da bi mu bila čast kad bi mogao posjetiti Hirošimu i Nagasaki, a 2010. je Obama prvi put poslao službenog predstavnika američke vlade na komemoraciju u Japan. Povjesničar Richard Rhodes, koji je za svoju knjigu „Atomska bomba ili Povijest 8. dana stvaranja svijeta” dobio Pulitzerovu nagradu, smatra da bi Obama „rado zatvorio taj krug”, ali da to ne može jer američka javnost još uvijek ne smatra da je bacanje atomske bombe bio pogrešan potez. Još ni jedan američki predsjednik nikada nije posjetio Hirošimu i Nagasaki, a Rhodes je uvjeren da bi to izazvalo oštre prosvjede konzervativnih političara i birača i za njih bi to bilo jednako priznanju krivice za nešto za što se, po njihovu mišljenju, ne trebaju ispričavati. Osobito veterani Drugog svjetskog rata, oni koji su bombu bacili, ne dopuštaju sumnju u ispravnost svog čina. Na jednoj od obljetnica bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, američki National Air & Space Museum u Washingtonu je osim zrakoplova B-29, koji je bacio bombe, htio pokazati i predmete iz Japana. Primjerice, djelomice spaljeni sat koji je stao u osam i petnaest kad je bačena bomba na Hirošimu. Međutim, veterani su oštro prosvjedovali i uspjeli su progurati svoju ideju. Prikazani su samo zrakoplov i razgovori s posadom. To pokazuje koliko su Amerikanci oko tog pitanja još uvijek podijeljeni.

U MEĐUVREMENU, BARACK OBAMA je za trajanja svojih dvaju mandata provodio novu nuklearnu strategiju kojom se obvezao da se atomsko oružje neće koristiti protiv zemalja koje i same nemaju atomsku bombu i koje poštuju međunarodne dogovore o neširenju atomskog oružja. Američki predsjednik smatrao je da će takva doktrina ograničiti atomske ambicije nekih država jer to znači da bi i zemlje poput Sjeverne Koreje ili Irana, ako ustraju u svojim planovima, bile potencijalni ciljevi nuklearnog napada. Ta doktrina Obamine vlade razlikuje se od doktrine Rusije koja prijeti da će odgovoriti “svim raspoloživim oružjem” na svaki napad bilo kakvim oružjem za masovno uništenje – dakle, i kemijskim ili biološkim. Obama je, između ostalog, i zbog svoje vizije svijeta slobodnog od nuklearnog oružja, dobio Nobelovu nagradu za mir, a i ta doktrina je na putu smanjivanja nuklearnog arsenala.

Za razliku od Obame, sedamdeset godina ranije Harry Truman nije imao većih dvojbi oko korištenja atomske bombe. Kada je 13. travnja preuzeo dužnost američkog predsjednika, nakon smrti Franklina Roosevelta, planovi o korištenju tog oružja već su bili dio službene politike SAD-a. Samo 12 dana nakon preuzimanja dužnosti, Truman je imao prvi brifing o atomskoj bombi, iako je on sam dvije godine ranije kao senator otkrio da se velike svote novca odvajaju za projekt Manhattan. U ranim jutarnjim satima 16. srpnja 1945. godine, na planini oko pustinje Jornada del Muerto, planovi su pretvoreni u stvarnost i znanstvenici iz kompleksa u Los Alamosu, u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko, promatrali su prvu eksploziju atomske bombe. Takozvani projekt Manhattan počeo je skromno 1939. godine, s ciljem sustizanja njemačkih znanstvenika u razvoju i izradi atomske bombe – nakon što je na tu opasnost predsjednika Harryja S. Trumana upozorio slavni fizičar Albert Einstein u pismu. Američka vojska u najstrožoj tajnosti izgradila je kompleks u Los Alamosu, gdje su dovozili znanstvenike i inženjere koji su radili na razvoju nuklearnog oružja. Do testiranja prve bombe projekt je narastao na više od 130.000 ljudi, a budžet je dosegao gotovo dvije milijarde tadašnjih dolara, čija bi današnja vrijednost bila oko 175 milijardi kuna. Testiranje je održano 16. srpnja, na prvi dan konferencije u Potsdamu, gdje su predsjednik Truman, Jozef Staljin i Winston Churchill odlučivali kako kazniti Njemačku. Rezultate testiranja predsjednik Truman je predstavio kolegama na konferenciji u Potsdamu, no ostao je zbunjen kada je shvatio da Staljin uopće nije iznenađen. Kasnije je otkriveno da je ruska tajna služba imala uvid u razvoj oružja u Los Alamosu, unatoč nevjerojatno strogim sigurnosnim protokolima. Manje od mjesec dana nakon testiranja, 6. kolovoza 1945., SAD je bacio prvu atomsku bombu „Little Boy” na urbanu metu – japanski grad Hirošimu. Sat vremena prije izbacivanja bombe, radarska stanica u Hirošimi primijetila je približavanje američkih zrakoplova, no zbog procjene da se radi o tek trima manjim zrakoplovima, nije uključena ni sirena za zračnu opasnost. U eksploziji koja je sravnila sa zemljom tri četvorna kilometra grada, poginulo je oko 80.000 ljudi. Predložene mete za bacanje atomske bombe bile su Hirošima, Kyoto i Yokohama. Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arhitekture, bacanje bombe na Hirošimu rezultirati najvećim razaranjem. Također, jedan od važnih razloga zbog kojih je izabrana Hirošima jest taj što u gradu nije bilo zarobljeničkih kampova.

TRI DANA KASNIJE „FAT MAN” je bačen na Nagasaki, pri čemu je poginulo 40.000 ljudi. Originalan plan bio je izvesti drugo bombardiranje tek za tjedan dana, ali došlo je do promjene kako bi izbjegli loše vremenske uvjete. Cilj bombe bio je grad Kokura, a Nagasaki je bio tek sekundarna meta u slučaju da nešto ne krene po planu. Zbog lošeg vremena i kašnjenja jednog od zrakoplova, odlučeno je da Nagasaki postane cilj nove nuklearne katastrofe. Kada je japansko vodstvo spoznalo razmjere razaranja novog oružja, osam dana kasnije potpisalo je bezuvjetnu predaju i time završilo Drugi svjetski rat. Neki će danas reći da se taj zločin “morao dogoditi” kako bi se zaustavio Japan, no mnogi se slažu da nije tako te ističu da je za japansku kapitulaciju bilo dovoljno da SAD demonstrira svoje razorno novo oružje na prostoru gdje se ne bi desile ljudske žrtve. Japanska kapitulacija očito nije bila jedini cilj – željelo se “uživo” vidjeti kakav će učinak to smrtonosno oružje imati ako se upotrijebi protiv grada. No kraj Drugog svjetskog rata označio je tek početak nuklearnog doba, u kojem su se dvije svjetske supersile – SAD i SSSR – upustile u mahnitu utrku u naoružavanju nuklearnim, a kasnije i termonuklearnim oružjem.

Posljedice te utrke mogle su biti katastrofalne, a najbliže Trećem svjetskom ratu čovječanstvo je bilo za vrijeme kubanske krize 1962. gsodine, kada je tadašnji američki predsjednik John F. Kennedy morao obuzdati vojnu vrhušku koja je silom željela upotrijebiti nuklearno oružje protiv ruskih ciljeva na Kubi. Nakon te krize političkim i vojnim liderima nuklearnih sila postalo je jasno da su prve upotrebljene atomske bombe završile rat 1945. godine, ali da bi njihovo ponovno korištenje imalo potpuno drugačije posljedice.