Pučka pravobraniteljica Lora Vidović u svom je izvješću o stanju u prošloj godini ponudila čak 160 preporuka kao temelj sustavnih promjena za koje vjeruje da su nužne kako bi, uz veće poštivanje ljudskih prava, državna uprava postala učinkovitija te u konačnici stvoreno okružje u kojem bi svaki pojedinac imao jednake mogućnosti.

“Preporuke iz godišnjeg izvješća, kojima se institucije poziva na rješavanje problema, ima više u odnosu na ranije godine. Neke su specifičnije, konkretnije, a neke općenitije i šire. No, sve su usmjerene ka društvenim promjenama”, kazala je u razgovoru za Hinu pučka pravobraniteljica, uoči glasovanja u Hrvatskom saboru o njenom Izvješću za 2015.

Kako ste došli do podataka za izvješće?

“Jako smo pažljivi kod metodologije za izradu Izvješća, zato što je bitno da ono bude objektivno, uravnoteženo i pruži cjelovitu sliku o dobrim stranama, o prednostima, ali i manama sustava tamo gdje se može postići unaprjeđenje po pitanju ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije. Jako pazimo da ono što iznesemo u Izvješću bude utemeljeno, kako na pritužbama koje dobijemo, jer one nam najbolje govore kakvo je stanje na terenu i s čim su ljudi suočeni, ali i izvješćima, analizama i podacima od nadležnih tijela koja u praksi implementiraju ljudska prava.

Mi smo za izradu ovog Izvješća uputili dopise na preko 360 adresa – nevladinim udrugama, svim ministarstvima koja imaju nekakvu dodirnu točku s ljudskim pravima, tijelima državne uprave, sindikatima, strukovnim udruženjima, posebnim pravobraniteljicama. Dobili smo i vrlo kvalitetne povratne informacije koje smo potom uključili u Izvješće, naravno i puno više nego što je moguće na 205 stranica, iako svakako da kvantiteta nije presudna”.

Kakvu ste suradnju ostvarili s državnim tijelima. Ima li i onih koji su se oglušili na vaše zahtjeve?

“Javnopravna tijela nam sve ažurnije odgovaraju i mogu reći da je tu suradnja sve bolja, i što se tiče Izvješća, ali i rada po pojedinačnim predmetima, što je ponekad bilo i upitno. Naravno, kod pojedinih i dalje jest. Za Izvješće su nam od javno-pravnih tijela odgovorili svi osim Ministarstva zdravlja. To je jedino ministarstvo koje nam nije odgovorilo pa smo se, nažalost, morali osloniti na druge dostupne izvore informacija: web stranice nadležnih tijela, dostupne analize, istraživanja, čak i medijski napisi, iako smo kod njih jako oprezni pa tražimo i dodatne potvrde informacija.

Izvješće je rezultat takvog jednog zaokruženog pogleda i stvarno širokog kruga informacija iz kojega mi potom pokušavamo dati ocjene. Ono što zakon traži je da Izvješće ima ocjenu o stanju ljudskih prava i suzbijanju diskriminacije, posebno u odnosu na ranjive skupine. Dakle mi promatramo, primjerice, starije osobe, beskućnike, socijalno ugrožene građane, manjine i etničku diskriminaciju…”.

Kada bi se sve preporuke iz izvješća i provele bi li živjeli u savršenom društvu?

“Ne, to ne bi značilo da imamo savršeno društvo. Mi smo u poslu društvenih promjena i uvijek situacija može biti bolja i uvijek bismo našli neki prostor u kojem nešto možemo regulirati još kvalitetnije.

Preporuke su uglavnom usmjerene ministarstvima, odnosno tijelima državne uprave, dakle onima koji imaju zakonsku obvezu i implementirati te preporuke, odnosno stvarati sustav koji poštuje ljudska prava. Pitanje ispunjenosti tih preporuka se uvijek nanovo postavlja. Koliko ih nadležna tijela poštuju, koliko ispunjavaju? Nadamo se da ćemo u izvješću za 2016. moći dati i podatke u kojoj su mjeri preporuke iz pojedinačnih predmeta ispunjene.

Postoji i mehanizam kroz Uredbu o Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH koji svake godine podnosi izvještaj o ispunjenosti preporuka pučkog pravobranitelja. Nažalost dinamika je takva da ministarstva ne stignu dati svoja izvješća prije nego što mi svoje moramo podnijeti Saboru. Ipak sve pokušavamo ocijeniti i prema informacijama koje su nama dostupne i tu vidimo neke pozitivne pomake. U nekim situacijama ministarstva vrlo argumentirano odgovaraju zašto se ne slažu s našom preporukom i to je isto jako dobar način”.

Možete li navesti neki primjer?

“Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Mi smo u izvješću za 2014. preporučili da se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ili izbriše iz Zakona o obveznim odnosima (ZOO) ili da se drugačije regulira i Ministarstvo pravosuđa je vrlo opsežno i jako kvalitetno odgovorilo zašto ne bi bilo dobro da ugovori o dosmrtnom uzdržavanju budu izbrisani iz Zakona, što je nama dalo priliku da u Izvješću za 2015. detaljnije agumentiramo zašto mislimo da bi se to područje trebalo drugačije normirati, odnosno ugraditi jači zaštitni mehanizmi.

Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju su jedan zakonit oblik koji daje mogućnost za ekonomsku zlouporabu građana. Vrlo ozbiljno i opasno područje gdje ljudi ostaju bez svoje imovine preko noći, a za uzvrat ne dobivaju uzdržavanje. Mogućnosti zlouporabe su velike. Mi smo nakon naše preporuke i argumenta Ministarstva pravosuđa nadogradili te argumente i išli dalje ne bi li došli do nekog zadovoljavajućeg rješenja kojim bi se spriječila zlouporaba ranjivih građana. To je primjer gdje kroz Izvješće dobivamo i društveni dijalog, što je jako važno”.

Raste li broj pritužbi građana vašem uredu?

“Prošle godine smo imali 80 posto više pritužbi nego 2012., a sve su rjeđe i situacije u kojima će se državna tijela oglušiti na naše preporuke ili uopće neće odgovoriti. Broj pritužbi raste iz godine u godinu, no to ne znači da se ljudska prava više krše, nego samo da ljudi o tome više govore i da ih više zna da ova institucija uopće postoji. Mnogi to ranije nisu znali. Mi smo, da bismo se približili građanima, otvorili regionalne urede. Tako smo sada u Rijeci, Splitu i Osijeku, a ne samo u Zagrebu. I mediji često pomažu da se ova institucija približi građanima.

Jedan od prvih medijskih istupa koje sam ja imala kada sam postala pravobraniteljica je bio vezan uz ovrhe. Nakon toga je broj pritužbi na ovrhe krenuo rasti i svake je godine sve veći. To pokazuje kako mediji mogu pomoći u osvještavanju javnosti na probleme ljudskih prava pa onda i oni koji rade u tijelima državne uprave na taj način mogu propitati svoje postupanje, što mislim da nije loše.

Činjenica da je velik broj pritužbi došao i 2013. kada se nakon promjene pučkog pravobranitelja o toj funkciji počelo više govoriti u medijima. I sama činjenica imenovanja skrenula je pažnju javnosti pa se više ljudi javljalo za pomoć”.

Izvješće se često opisuje kao vaš najjači instrument. Slažete li se s tom tvrdnjom?

“Da. Ono daje kompletnu sliku i pokriva jako široka područja od pravosuđa, policijskog postupanja, statusnih prava, radnih i službeničkih odnosa u javnom i privatnom sektoru, prava nacionalnih manjina, kompletne diskriminacije po područjima i raznim osnovama, imovinsko pravne odnose, prava osoba lišenih slobode, zaštite okoliša, obrazovanja, zdravlja, prava starijih osoba…

U Izvješću na jednom mjestu možete pronaći najvažnije suštinske informacije i ja se nadam da je ono korisno ne samo zastupnicima u Saboru nego još više ljudima koji provode zakone u ministarstvima i tijelima državne uprave, kako bi poboljšali sustav u određenim segmentima, ali i nevladinim udrugama koje na terenu djeluju s građanima zbog kojih se sve to i radi. I povratna informacija s terena je stvarno važna”.

Znači dobivate pozitivne povratne informacije?

“Dobivamo. Primjerice javio nam se stanovnik sela nedaleko Karlovca, student, koji se požalio da kada završi školska godina u tom kraju nema autobusnog prijevoza. Dakle ljudi koji tamo žive ne mogu ni do dućana, pošte ili doktora. Godinama su se obraćali općini, županiji, autoprijevoznicima, nije bilo pomaka. Mi smo uspjeli utjecati na Karlovačku županiju koja je sredinom osmog mjeseca uvela autobusnu liniju. I svakako ćemo pratiti što će se događati kad završi ova školska godina. To je primjer gdje je naša preporuka pomogla, ovaj put da mještani nekog sela dobiju autobusnu liniju. Dakle, ipak se može”.

Kako bi ukratko opisali socijalno stanje u Hrvatskoj?

“To nije moguće u jednoj rečenici. Vidimo da imamo veliko raslojavanje, da sve više građana živi sve teže, da su u sve težoj situaciji. U Izvješću to možete vidjeti u odnosu na ranjive skupine. Ove godine smo poseban naglasak stavili na stanovnike ruralnih područja kojima često nisu dostupni energenti, voda, socijalne usluge, imaju najnižu mirovinu ili ju uopće ne primaju.

Tu je i problem beskućnika. U Hrvatskoj postoji samo 14 prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, ali u tu skupinu ne spadaju samo ljudi koji spavaju u parku, već svi koji žive u jako neadekvatnim uvjetima.

Ono o čemu ove godine naglašenije pišemo je i odnos imovnog stanja u sustavu zdravstva i činjenica da i tamo dolazi do privatizacije zdravstva i raslojavanja. Šokantan je podatak da je broj oboljelih od malignih bolesti u jednoj zagrebačkoj klinici u europskom prosjeku, ali je smrtnost dvostruko veća. Nova i učinkovita generacija lijekova se propisuje tek kada stara ne daje rezultate. To su dosta ozbiljni pokazatelji.

Također ljudima koji žive u ruralnim područjima je puno teže ostvariti prava iz zdravstvene skrbi od onih u urbanijim dijelovima. Zbog prometne odsječenosti zdravstvo im je automatski skuplje, a to su ljudi koji često nemaju izvore prihoda, jer je nezaposlenost veća u ruralnim nego urbanim dijelovima. To su višestruke ranjivosti. Sigurno nije lako biti žena s invaliditetom u Lici ili dijete s autizmom na Hvaru. To su ozbiljne prepreke unatoč kojima država mora omogućiti jednaku dostupnost usluga svima. Ona sada nije jednaka, a o tome možemo puno govoriti i kroz prava starijih osoba koje ne mogu dočekati primitak u javni dom, za privatni nemaju novca, a istovremeno nisu dovoljno razvijene usluge u zajednici tipa dnevnog boravka koje bi im omogućile i društvenu uključenost i određenu vrstu njege i podrške kako bi što duže mogli živjeti u obitelji, izvan institucije”.

Što prepoznajete kao glavne krivce za takvu situaciju?

“Pomanjkanje novca je uvijek dobar izgovor. Pitanje je u što se odlučuje uložiti u situaciji kada je štednja prisutna posvuda, ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim državama. U Hrvatskoj je prisutno i silno nepovjerenje građana u institucije koje sigurno ne pomaže. Kada se radi o pravosuđu, imamo velik broj pritužbi u kojima će građani pisati da su nezadovoljni sudskim odlukama. Čim dobiju pravomoćnu presudu koja im ne ide u korist tvrde da je to zbog nepotizma, korupcije, pristranosti, nezakonitog provođenja postupka, što se naravno može dokazivati samo u sudskom postupku. Jednako takvo nepovjerenje je i u odnosu na sve razine vlasti, na vođenje upravnih postupaka. To suštinsko nepovjerenje u institucije na neki način podriva i vladavinu prava. Ako ne možete osigurati povjerenje ni za kakvu odluku nekog nadležnog tijela, ako mislite da sve što trebate postići morate napraviti preko veze ili putem medija, tu dolazi do nejednakosti u postupanju.

Uloga medija je tu užasno važna i dvostruka. Loše je da mediji nadopunjuju sustav na način da odrađuju ono što sustav ne može. Mediji će kroz razne humanitarne akcije, koje su dobrodošle, nekoj obitelji puno pomoći, ali takvih obitelji koje su u sličnoj razini potrebe ima jako puno. Jedini tko to može učiniti je sustav. Izuzetno je važno da izgradimo sustav, a nemamo ga izgrađenog još uvijek u dovoljnoj mjeri da na jednak način podržava potrebe građana, neovisno o tome gdje žive i kojeg su imovnog stanja”.

U izvješću je posebno istaknuta diskriminacija manjina, ali i pojačan trend govora mržnje koje ste povezali s parlamentarnim izborima. Kakva je situacija u tom području nakon izbora?

“Izvješće se odnosi na 2015. i u njemu je ono što se tada događalo i kroz provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kroz elemente etničke diskriminacije koju primjećujemo, ne samo u odnosu na srpsku i romsku manjinu, nego i migrante.

Nisu samo izbori generirali zaoštravanje retorike, nego i izbjeglička kriza. Iako, kada spominjemo izbjegličku krizu, jako mi je drago da su stanovnici mjesta kojima su izbjeglice prolazile pokazale zavidnu razinu solidarnosti i suosjećanja, humanitarizma i to nikada nije dovoljno naglasiti. Bilo da govorimo o Harmici, Bapskoj, Tovarniku i drugim mjestima, zaista su pokazali velik stupanj solidarnosti. Naravno da je bilo i ekscesa i mislim da još puno moramo napraviti kako bismo postali društvo koje će prihvatiti različite.

Što se tiče zaoštravanja javnog govora, mislim da je potrebno puno više odgovornosti javnih osoba, uključujući i političare, za izgovorenu riječ, kako bi Hrvatska postala društvo tolerantnih, a ne isključivih. Zato apeliram na sve javne osobe da tome doprinesu.

Svoju ulogu u tome ima i represivni aparat. Kada gledamo sudske postupke za diskriminaciju, raste broj prekršajnih, a smanjuje se broj kaznenih. Često se primjenjuje institut ublažavanja kazne pa ne dolazi do adekvatnog sankcioniranja diskriminatornog ponašanja, čime se izostavlja društvena osuda i gdje se na neki način tolerira i recidivizam. Ljude se ne opominje da odustanu od određenog ponašanja. Znamo za crtanje svastika, uzvik ‘Za dom spremni’ koji se učestalo skandira, a za to se neprestano nalaze opravdanja. Cijeli je niz diskriminatornog, neprihvatljivog ponašanja u javnom prostoru na koje treba upozoravati i prestati tražiti izgovore”, zaključila je pučka pravobraniteljica.

Komentiraj


FOTO:Grgur Zucko/PIXSELL
PIŠE:Andrej Matijašević
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.