“11. rujna” u Francuskoj

Gost kolumnist

Od “Blizanaca” u New Yorku do Charlie Hebdoa u Parizu terorizam pokazuje još surovije lice i orjentiranost na stvaranje “svoje” vlasti i vlastite države.

Za malu i mirnu ulicu Copernic u Parizu, s dva hotela s tri zvjezdice, veleposlanstvomLibanona i nekoliko arapskih dućana, ne bi se znalo da u njoj nije i jedna od sinagoga francuskoga glavnoga grada. Ni to ne bi bilo važno da ispred sinagoge u listopadu 1980. nije podmetnuta bomba koja je sedmoricu ljudi stajala života, a građane Parizavelikoga straha jer se nakon završetka rata u Alžiru vraćala sablast terorizma za koju su vjerovali da je sahranjena mirom u Evianu.

Bio sam u to vrijeme sasvim svježi dopisnik listova velike Vjesnikove kuće iz Francuske (tek u drugom mjesecu mandata koji je, s jednim prekidom, trajao skoro 14 godina), nastanjen nekih 500 metara od mjesta događaja, dovoljno blizu da sam mogao i na prozorima svoga stana osjetiti snagu eksplozije, a u svemu drugome, na ulici i u medijima, pročitati strah ljudi za vlastitu sigurnost.

Atentat na parišku sinagogu u ulici Copernic nije ni dan-danas sasvim razriješen. Francuske su službe, istina, ušle u trag potencijalnom počinitelju, odredile su mu i novo prebivalište (Kanada), ustanovili politički rukopis i geopolitičko porijeklo, povezane s palestinsko-izraelskim sukobom, ali ruka pravde još nije stavljena na zločin koji je upamćen po tome što je pažljivo birao cilj, a nasumce tražio žrtve, bez identiteta, bez imena i prezimena. Po tome će se ključu događati i drugi zločini u seriji tzv. “slijepih atentata”, koji su trajali još dobrih 20-ak godina, kad su se mete birale po simboličnoj važnosti, najčešće među institucijama države ili židovskim institucija; tko će sve poginuti, to je napadačima i njihovim mentorima bilo manje važno. Pred sinagogom su najugroženiji bili Židovi; ni prolaznici ili susjedi nisu bili na sigurnome, kao što se i potvrđivalo pri svakom takvom atentatu.

TAKO JE POČELO VRIJEME TERORA koje je bilo obojeno mješavinom vjere i politike. U desetljeću koje prethodi napadu na sinagogu politički teror u Francuskoj (i ne samo u njoj) bio je izrazito ideološki motiviran: političke grupacije krajnje lijeve pripadnosti, vezane logistički, politički i financijski uz centre u metropolama “realnoga socijalizma”, u službi “hladnoratovske” politike, birale su ciljeve – bankare, industrijalce, političare koji su za njih predstavljali kapitalizam. Dakle, sistem, a ne zemlju. U ulici Copernic postavljena je bomba druge proizvodnje, izravni nalogodavci i pokrovitelji nisu više toliko u centru istočne moći koliko na njenoj periferiji. S promjenom strateških okolnosti, izlaskom iz hladnog rata i nestankom Sovjetskoga Saveza, novim odnosima snaga u arapskome svijetu, pokušajima i pogreškama Zapada da na Bliskom istoku nametne svoj mir, izgradnjom moćne terorističke infrastrukture tipa Al Qaide, došlo je do eskalacija terorizma u svijetu, pa i u Francuskoj. Od “Blizanaca” u New Yorku do Charlie Hebdoa u Parizu terorizam pokazuje drugo, još surovije lice i novu strategiju, orijentiranu na stvaranje “svoje” vlasti i vlastite države.

U SLUČAJU CHARLIE HEBDOA na površinu su isplivala dva nova obilježja terorističke borbe: prvo, meta napada više nije općenita, apstraktna institucija, izabrana samo po kriterijima simbolične važnosti (iako se ni ta okolnost u ovome slučaju ne može zanemariti); meta je individualna, označena imenom i prezimenom izabrane žrtve, funkcijom, profesionalnom biografijom i pripremljenom “optužnicom”. Kad su braća Kouachi ulazila u prostorije čuvenoga satiričnoga tjednika, oni su znali koga trebaju ubiti: glavnog urednika Stéphanea Charbonniera, poznatijeg po nadimku Charb kojim je potpisivao svoje nadahnute radove, slavnog veterana francuske karikature Georgesa Wolinskog, njihove jednako ugledne kolege Cabua i Tignousa… Imali su i optužnicu i presudu protiv desetorice novinara čiji je strašni krimen, za teroriste i njihove mentore, bio u tome što su prenosili (iz danskih novina) ili sami proizvodili karikature u kojima su proroka Muhameda tretirali na slobodan način kao i ikone drugih religija, i uopće druge svete ili svjetovne autoritete. Uz optužnicu za smrtni grijeh i smrtnu presudu zbog blasfemije imali su teroristi u rukama i oružje s dovoljno streljiva i fanatične volje da je izvrše na licu mjesta. Bez ikakve prilike žrtvama da se brane, ne računa li se njihova prije izvješena obrana da će radije umrijeti stojeći nego živjeti puzeći i da se glupanima ne žele sviđati! S teroristima nisu mogli dijeliti ni vlastite prostorije, više nego što je fanatiziranim mladcima trebalo da na njih isprazne šaržere iz kalašnjikova: jednima je vjera postala sve i sva, drugi su na vjeru gledali kao na jednu od ljudskih mogućnosti slobode koja čovjeku ne oduzima druge slobode. Između njih bila je velika nepremostiva prepreka vrijednosne, civilizacijske naravi, prije svega; razlika između duha slobode, odnosno slobode duha, i poslušnosti bez duha i bez prava na slobodu. Razlika između sumnje i vjere, između mišljenja i podčinjavanja.

ATENTATORI NA REDAKCIJU CHARLIE HEBDOA, kao i prije dvije godine u Toulouseu (gdje je Muhamed Merah u tri terorističke akcije pobio sedmero ljudi) nisu stranci nego francuski državljani, rođeni, odgojeni i školovani u Francuskoj. To je drugo obilježje najnovije terorističke “politike”: mladi ljudi koji su prošli republikanske škole udaraju na temeljne vrijednosti Republike, u ovome slučaju na slobodu izražavanja; članovi društva koje se temelji na prosvjetiteljskim tradicijama kritičnosti, snošljivosti i pluralnosti brutalno gaze po tim velikim idejama, zalijevajući ih krvlju baš onih (izabranih) ljudi koji su djelom i stavom čuvali takve ideje; državljani zemlje koja je u svijetu poznata po tradiciji laicizma, slobodi vjere i odvojenosti crkve i države (politike) oružjem u ruci ruše temelje te iste i takve države! Što se sve moralo dogoditi, ne samo u glavama i srcima tih mladića, nego i u društvu i u državi protiv kojih su ustali? Kakve su sve frustracije posrijedi, koja nezadovoljstva, čiji i koji utjecaji? Čim sahrani mrtve, francuska će se elita morati suočiti s tim otvorenim pitanjima kako se ne bi događalo nešto još gore, na što je Albert Camus opominjao da bi svojedobno moglo zadesiti Alžir, ako se na prekine spirala terora i terorizma – da ga “nastanjuju (samo) žrtve i ubojice”.

Realno gledano, Francuzi su daleko od opasnosti da im teroristi i njihovi pokrovitelji određuju sudbinu: tko će živjeti, a tko umrijeti. No udarac je, treba to reći, bio težak i bolan za francusko društvo, možda čak više negoli za samu državu: društvu su zločinci podmetnuli kukavičje jaje podjele na Francuze i “ostale”, na što su se otprve uhvatile i političke stranke poput Nacionalne fronte koje na toj razlici i inače grade političke planove za osvajanja vlasti pa su požurile objaviti naciji da je zemlja u ratu i da stoga treba zatvoriti granice i vratiti smrtnu kaznu. Zločin je na kušnju stavio i francusku državu koja je s Charlie Hebdoom doživjela svoj ’’11. rujna“; u usporedbi sa SAD-om, razlika je, i to golema, u broju žrtava, sve drugo je slično ili isto; Francuskoj se htjelo pokazati da je ranjiva i u tome su teroristi uspjeli udarom na simbol njene veličine, na moć univerzalnosti, na slobodu mišljenja i izražavanja, kao što je Sjedinjenim Državama otkrivena njena Ahilova peta, simbol njene vojne moći (Pentagon) i zaštitni znak njene veličine (“Blizanci”). No sa žrtvama u Charlie Hebdou nije ubijena ideja slobode ni svijest o važnosti slobode koja se od malih nogu u Francuskoj uči na Pascalovoj krilatici da se “naše dostojanstvo sastoji u slobodnome mišljenju”. Javnost je tragičnu dramu u satiričnome tjedniku mogla na kraju doživjeti kao trijumf slobode, a ne kao njen kraj, kao snagu pluralnosti, a ne kao njen neuspjeh. Carb i njegovi prijatelji izabrali su, pod smrtnim prijetnjama, slobodu posla i neovisnost poziva, bez straha od smrti. Sloboda je tako postala jača za još jedan svijetao primjer žrtvovanja za slobodu. Trijumf slobode nad terorom upotpunjen je neviđenom energijom koja je oslobođena na ulicama Pariza i svih velikih francuskih gradova, u milijunskim povorkama koje ne ostavljaju dvojbu kamo ide francusko društvo i kuda želi ići, i u podršci koja je došla iz svih dijelova Europe i svijeta. U tome je masovnom i univerzalnom otporu mraku i sljepilu pravi poraz terorizma i terora koji bi bio još potpuniji da su teroristi mogli biti uhićeni i izvedeni pred sud. Pravna bi se država definitivno postavila iznad nasilja. No kad nije ostvarila taj neostvarivi ili teško ostvarivi cilj – ni jedan se terorist takvoga ranga nije živ predao – Francuska se može hrabriti raspoloženjem svojih građana muslimanske vjere koji su se gotovo unisono izjašnjavali za osudu zločina terorizma. Može li to biti uvod u izgradnju novoga konsenzusa, koji je zemlji prijeko potreban kako ne bi trajnije bila poligonom za neke druge i možda duge borbe?

FRANCUSKA DRŽAVA I NJENE INSTITUCIJE pokazale su sposobnosti koje građanima vraćaju osjećaj da nisu uzaludno bili strpljivi u trenucima kad ih je mogla hvatati panika. U kritičnim danima iskušenja, šoka i stresa koje su morali proživjeti Francuzi su se odnosili s toliko ponosa i sigurnosti, solidarnosti i samopouzdanja da nisu ostavljali nadu novim teroristima na koje, na žalost, još treba računati, gledajući ukupnu konfiguraciju terorizma i specifičan položaj svoje zemlje. Francuska je, gotovo jedina među europskim zemljama, vojnički angažirana u Maliju, u Africi, kako bi spriječila tamošnje islamiste da ovladaju tom zemljom; Francuska je među svim zapadnim zemljama bila najoštrija kad se postavljalo pitanje odnosa prema Islamskoj državi u Siriji i Iraku; izložila je, dakle, bokove na koje će svjetski teroristički moćnici i dalje jurišati. Francuska ima i dosta neraščišćenih povijesnih računa iz vremena svoje kolonijalne prošlosti; i to može privlačiti teroriste. Naposljetku, Francuska ima najveću muslimansku zajednicu u Europi (oko 6 milijuna ljudi), a među njima i one, malobrojne, ali opasne koji se nisu uspjeli integrirati i koji nemaju svijest i političku kulturu jednog Alberta Camusa da znaju razlikovati slobodu od terora. Primajući Nobelovu nagradu u Stockholmu, dok je rat u Alžiru bio u punom jeku, slavni je pisac rekao nešto zbog čega su ga do kraja života prozivali, i s jedne i s druge strane, da je izdao domovinu, misao koja nije lišena aktualnosti u jeku novijih sukoba oko smisla i sadržaja identiteta u povijesno i kulturno složenoj zemlji kakva je Francuska. “Ovog trenutka bacaju se bombe u tramvajima u Alžiru. Moja majka može biti u jednom od tih tramvaja. Ako je to pravda, ja svoju majku volim više od takve pravde”, govorio je Camus 1957.

NAKON STRESA KOJI JE DOŽIVJELA s ubojstvom novinara Charlie Hebdoa, nakon ohrabrenja koje je dobila na ulicama Pariza i drugih svojih gradova, Francuska će se najprije oporaviti i najlakše zaliječiti otvorene rane na svome biću ako uspije uspostaviti sklad između Majke i Pravde, koje i čine njeno specifično biće. Žrtve zločina mogle bi završiti u Panteonu herojstva, kamo bi ih već sada, prekoredno, smjestio Robert Badinter, ako zemlja krene u izgradnju novoga jedinstva na povijesnim temeljima slobode, jednakosti i bratstva koje teroristi nisu uspjeli ugroziti.

Komentiraj

PODIJELI
Mirko Galić (Piramatovci, 23. siječnja 1948.) je hrvatski novinar i diplomat. Mirko Galić rođen je 23. siječnja 1948. u Piramatovcima nedaleko od Šibenika. Osnovnu je školu završio u Skradinu, a gimnaziju u Krku. Diplomirao je 1969. na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. U razdoblju od 1968. do 1980. radio je u »Vjesniku« kao reporter i komentator, a 1977. bio je i član uredništva »Vjesnika u srijedu«. Od 1980. do 1984. boravi u Parizu kao dopisnik »Vjesnika« i »Večernjeg lista«, a od 1985. do 1988. glavni je urednik tjednika »Danasa«. Od 1988. do 1997. ponovno je dopisnik »Vjesnika« i »Večernjeg lista« iz Pariza te se u to doba potvrdio kao temeljit analitičar i pažljiv kroničar francuskih događanja. Svojim prilozima i komentarima o problemima vezanim uz postjugoslavensku krizu, položaj Hrvatske, ali i razvoj Europe, redovito se iz Pariza javljao i u programima Hrvatskoga radija i televizije. Godine 1997. bio je suosnivač Foruma 21, hrvatske Udruge novinara elektroničkih medija. Iste godine postao je članom Uprave HRT-a, ali u veljači 1999. podnio je ostavku na tu dužnost zbog blokade u transformaciji HRT-a u javnu televiziju i neslaganja s programskom i uređivačkom politikom. Od rujna iste godine postaje direktorom izdavačkog sektora Europapress holdinga i glavni urednik tjednika »Globusa«. Na televiziju se vraća 2000. kada ga Sabor imenuje glavnim ravnateljem HRT-a i na toj dužnosti ostaje sve do travnja 2007. kada je imenovan hrvatskim veleposlanikom u Francuskoj, pri UNESCO-u i Monacu. Uz tisuće objavljenih novinskih tekstova, komentara i razgovora, objavio je i sljedeće knjige: Hrvatska - zemlja i ljudi (na hrv., engl., njem. i tal. jeziku), Motovun 1988., Politika u emigraciji, NZ Globus, Zagreb 1990. i Zrcalo nad Hrvatskom (Pariški razgovori 1992-1993), Nedjeljna Dalmacija, Split 1994. Godine 1988. Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo mu je Godišnju nagradu. 1993. je dobio nagradu za životno djelo u novinarstvu nagradu "Otokar Keršovani". Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.).